Više od osam milijuna tona plastike završi u našim oceanima samo tijekom jedne godine, ubijajući morski život i uništavajući ekosustav. No, izgleda da su znanstvenici na tragu rješenju. Otkrili su da se proteini pronađeni u lignjama mogu koristiti za stvaranje održivih alternativa plastici. Objavljeno je to u četvrtak u Frontiers in Chemistry, javlja CNN.

Lignje hvataju plijen pomoću vakuumskih čašica na svojim pipcima. Te 'čašice' su opremljene oštrim "prstenastim zubima" koji drže hranu. Zubi su napravljeni od proteina koji su slični svili, a oni su u posljednjih nekoliko godina postali predmetom znanstvenih istraživanja.

Melik Demirel s Državnog sveučilišta u Pennsylvaniji, glavni je autor ovog izvješća, koje sadrži postojeća istraživanja o materijalima napravljenim od tih proteina. On kaže da je njegov tim proizveo prototipove vlakana, premaza i 3D predmeta izrađenih od proteina lignjinih prstenastih zubi - tzv. proteina SRT. 

Demirel kaže da su ti prirodni materijali biorazgradivi i mogli bi pružiti izvrsnu alternativu plastici.

SRT proteini mogu se proizvesti u laboratoriju pomoću genetski modificiranih bakterija, što znači da se uopće ne moraju ubijati lignje. Proces se temelji na fermentaciji, korištenju šećera, vode i kisika.

Prema istraživačima, SRT proteini imaju "izvanredna svojstva", a materijali od njih su elastični, fleksibilni i jaki. Oni također imaju sposobnost termičke i električne provodljivosti, ali i samoobnovljivosti, što daje potencijal za neke nove primjene.

Mogla bi se stvoriti tkanina koja se može sama zakrpati i reciklirati tako da se napravi premaz čime bi im se povećala otpornost na oštećenja pranjem u perilicama. To bi moglo smanjiti i broj i količinu odjevnih mikrovlakana koje također završavaju u oceanima i pridonosi zagađenju mikroplastikom.

SRT proteini se također mogu koristiti za izradu zaštitne odjeće za kemijske i biološke agense, kažu istraživači.

"Iako sam stručnjak za polimere, želim minimizirati zagađenje plastikom i stvoriti održivost okoliša", objašnjava Demirel.

Demirel priznaje da je potrebno dodatno raditi na povećanju proizvodnje materijala. Sintetski SRT proteini sada koštaju najmanje 100 dolara po kilogramu za proizvodnju, ali vjeruje da bi im se cijena mogla u budućnosti spustiti na samo 10 dolara.