David Hu i Patricia Yang s Georgia Techa su fizičari koji istražuju dinamiku fluida. A kako je jedan od njih upravo prikupljao roditeljska iskustva s kombinacijom pelena i izmetom, što je značilo oblik, konzistenciju, boju, niz drugih odlika koje su zanimale dijagnostičare još od antičkih Kineza i Egipćana, zainteresiralo ih je u jednom trenutku kakve su razliku u izmetu od životinje do životinje. Tako je nastao tekst za znanstveni dio BBC-a. Zoološki vrt u Atlanti bio je sretan što im može pomoći.

Ubrzo su imali snimke kakanja niza životinja, te uzorke – svježe, originalne, izdvojene rukom – od 34 sisavca stanovnika ZOO-a. I tako su počeli proučavati gustoću i viskoznost uzoraka. Prvo su uočili da slonovi i drugi biljojedi u pravilu proizvode "plutajuće" dok tigrovi i drugi mesojedi proizvode "one koji tonu". Potom su ih sortirali po razini smrada. Najgori su bili tigrovi i nosorozi, najblaži udar po njih predstavljali su posebni trenuci panda.

A kako je ZOO imao još i bazu podataka s oblicima i dimenzijama izmeta po vrstama, sve je bilo spremno za izradu matematičkog modela, primjerice, trajanja prosječnog kakanja po vrstama. Za to su koristili, među ostalim, uređaj zvan reometar, nešto poput blendera koji mjeri omjer tekućeg i krutog udjela tvari u uzorku. Zapravo imaju dva. Samo, otada su im dali i imena; "onaj čisti reometar" i "onaj reometar Davida Hua". A taj se nagledao baš svega; od žablje sline, preko sluzi do izmeta.

Spašavaju život Ovo su bakterije bez kojih bismo umrli

Ispalo je, jasno, da veće životinje imaju dulji izmet. Ali i da veće životinje kenjaju brže od manjih. Primjerice, brzina kod slona je 6 centimetara u sekundi, oko šest puta brže nego kod psa. Kod čovjeka je, pak, dva centimetra u sekundi. Ono što je iznenadilo, bilo je da postoji relativno malo odstupanje u trajanju velike nužde kod životinja – 12 sekundi, plus ili minus sedam sekundi kod 66 posto životinja. Uključujući u to i čovjeka.

Riječ je o vrlo malom rasponu, ako znamo da slon izbaci hrpetinu zapremine 20 litara dok nekakav pas uspije doseći samo 10 mililitara, 2000 puta manje. Kako onda velike životinje uspijevaju obavljati veliku nuždu tako velikom brzinom? Odgovor su pronašli u sloju sluzi na stijenkama crijeva, tankom tek koliko doseže debljina vlasi kose, ali čak 100 puta manjeg viskoziteta od izmeta.

Zato i jest moguće da tijekom velike nužde izmet putuje poput čvrstog čepa, klizi uza stijenke, pa je kombinacija duljine i promjera izmeta određena veličinom rektuma. Uskoro su kompletirali znanstvenu priču, istraživačku avanturu proučavanja dinamike fluida. Ispalo je da velike životinje imaju gušću sluz, što im omogućava da uz isti pritisak postižu veće brzine. Jer, bez te sluzi, velika nužda postala bi nemoguća, što su mučni trenuci koje su iskusili svi koji su prošlo kroz razdoblja kronične konstipacije.

Do ovog trenutka teksta mnogi je čitatelj već pomislio kakve zaboga koristi od ovakvih proučavanja. E, pa svi ovi podaci i upravo ovo istraživanje pomoglo je u dizajniranju pelena za odrasle za astronaute, svemirske putnike/ radnike kojima se dogodi da u svemiru provedu i sedam dana, a da nisu u mogućnosti redovito mijenjati, je li, pelene.

Znanstvenici s ponosom ističu da su oni, baš oni, zaslužni za konstruiranje takvih pelena koje razdvajaju tekući od krutog dijela i ne dolaženja u dodir s kožom. I ne samo to, njihov dizajn ove godine ušao je u polufinale "NASA-inog natjecanja u svemirskom kakanju" s fondom nagrada od 30.000 dolara.