Jedno od uobičajenih pitanja turista pri razgledavanju arheoloških spomenika iz doba Rima je i ono kako su ti ljudi uspjeli graditi tako da su te građevine dandanas tako postojane? I kad je riječ o 17 stoljeća staroj Dioklecijanovoj palači i u slučaju skoro 2000 godina stare Arene u Puli, a posebno kad je riječ o rimskim građevinama direktno u moru. Što su Rimljani koristili za građenje svojih lukobrana odavno je jasno – smjesu vulkanskog pepela, vapnenca, morske vode i komade.

I dok moderne strukture prije ili kasnije polako pokazuju da ih nagriza i more i udari valova, rimske građevine vremenom su sve snažnije. Sedmero američkih znanstvenika napokon je otkrilo u čemu je tajna, objavili su to u članku u znanstvenom časopisu American Mineralogist. Još je Plinije Stariji pisao u svom djelu Naturalis Historia da je rimski beton "svakim danom sve snažniji i otporan na valove".

Znanstvenici su analizirali uzorke materijala iz rimskih lukobrana, luka i građevina za razbijanje valova i s iznenađenjem otkrili da se u njima nalazi, među ostalim, i mineral aluminijski tobermorit, inače vrlo rijedak i ne baš jednostavan za proizvesti ga. Taj mineral, primjerice, moderna građevina poznaje kao način za proizvodnju elemenata za gradnju betonskih protupožarnih zidova.

Samo, dok danas imamo mogućnost zagrijavanja tih elemenata u procesu proizvodnje na 800°C, u rimsko doba to je bilo ekstremno teško i antički građevinari sigurno se nisu zafrkavali s time. Pa ipak, ispalo je da aluminijskog tobermorita u tisućljeće i pol ili čak i dva tisućljeća starim građevinama ima jako puno, često u kombinaciji s još jednim korisnim mineralom, filipsitom. Američki stručnjaci za mineralogiju razbijali su glavu na odgonetanju kako je Rimljanima uspjelo to postići bez pečenja i na kraju su shvatili.

Za moderne građevine koristi se portlandski cement i apsolutno zadnju stvar koju građevinari svojom gradnjom žele postići jest to da se građevina odnosno materijali nakon završetka radova mijenjaju. Njihovi prethodnici po struci iz doba Rimskog carstva, međutim, računali su baš na to, da tijekom godina i stoljeća u materijalu nastaju minerali koji će beton činiti sve tvrđim.

Rimljani sigurno nisu imali pojma o kemizmu svojih materijala na tim razinama na kojima danas počivaju moderna kemija, mineralogija i građevina, ali su postigli to da morska voda u betonu vremenom razlaže kristale vulkanskog materijala i stakla, a da se na njihovom mjestu kristaliziraju aluminjski tobermorit i filipsit.

Posljedično više nema teorije da neizbježne mikropukotine u materijalu rastu i ono što je jednom izbetonirano, vremenom postaje sve kompaktnije i čvršće. Sljedeći izazov znanstvenicima je da na osnovu ovoga razviju metode kojima bi takva gradnja bila moguća danas na industrijskoj razini. Jedna od njih, Marie Jackson, geologinja sa Sveučilišta Utah, prije nekog vremena je čak predlagala da se za gradnju zaštitnog zida od valova u laguni kod velškog Swanseaja koristi - rimski beton.