Nedavni je članak u Expressu o neslaganju znanstvenika je li Isus zaista postojao ili ne izazvao veliko zanimanje čitatelja. Sve su brojniji dokazi, kaže jedna strana, da je Isus Krist, temelj kršćanstva kao sin Božji s poslanstvom među ljudima na Zemlji, zapravo samo mit ili izmišljotina temeljena na poganskim božanstvima.

S druge strane autorica i povjesničarka Patricia Grimshaw nedavno je pisala o vjerojatno prvom likovnom prikazu, vjeruje se, upravo Isusa Krista. Riječ je o grafitu pronađenom u Rimu koji Isusa prikazuje u skladu s tadašnjim političkim i vjerskim kretanjima.

KRIVA PERCEPCIJA Nova teorija o Isusu: Bio je nizak i pun ožiljaka

Datira otprilike dva stoljeća nakon Isusova raspeća, a prikazuje upravo Isusovu smrt na križu,  nešto što se u likovnoj formi počelo obrađivati tek u šestom stoljeću. Aleksamenosov grafit ucrtan je u meku žbuku, a prikazuje muškarca koji se klanja i slavi figuru na križu, samo ta figura ima - magareću glavu.

Na starogrčkom piše “ΑΛΕ ξΑΜΕΝΟϹ ϹΕΒΕΤΕ ϑΕΟΝ”, a "grubi" prijevod toga glasi "Aleksamenos štuje boga". Grafit je, zapravo, ruganje i Isusu i Aleksamenosu, samo je pitanje koliko je to bilo opasno za dotičnog čovjeka, za kojeg se pretpostavlja da je bio rimski vojnik, a ovaj grafit ga je raskrinkavao u javnosti kao kršćanina.

On na slici drži uzdignutu ruku u znak slave bogu. Većina znanstvenika uvjerena je kako je osoba s magarećom glavom upravo Isus Krist, jer su se u to doba ranog kršćanstva često rugali vjernicima radi slavljenja čovjeka koji je razapet, s obzirom da je ta kazna bila rezervirana za najgore kriminalce. Primjenjivala se sve dok ju u 4. stoljeću nije ukinuo car Konstantin I, i sam konvertirani vjernik koji je neprocjenjivo pridonio afirmaciji kršćanstva u Rimskom carstvu.

Stoljećima je trajala bitka između većine koja je vjerovala u razna druga božanstva i kršćanske manjine. Neki su "sektu" ostavljali na miru da u potajnosti slijedi svoje običaje, dok su ih drugi proganjali u trenucima kad bi kršćanska skupina postala politički subverzivna.

U to je vrijeme većina vjerovala kako sljedbenici Krista prakticiraju onolatriju, ili štovanje magarca, što je bila posljedica onodobnih glasina da su Židovi u neko doba u svojoj povijesti štovali boga u obliku magarca ili pak idole s magarećim glavama. Taj, pak, dio očiti je nesporazum iz 2. stoljeća koji se tiče anegdote s Isusovim ulaskom u Jeruzalem u svojstvu mesije. Magarac je bio od izrazite simbolike kako bi se objasnilo da Isus ne ulazi poput vojskovođe ili vladara.

Magarac se u evanđeljima i apokrifnim zapisima pojavljuje na mnogim mjestima; još od trenutka kad Marija i Josip na magarcu putuju prema Betlehemu, potom u trenutku Isusovog rođenja kada je u štali, između ostalih životinja i magarac... Zapravo je sasvim razumljivo da je u rimsko doba, slabe pismenosti i u odnosu na danas loših komunikacija, moglo doći do takve zabune da netko najozbiljnije smatra da opskurna vjerska grupica štuje magarca.

Takvi kršćanski sentimenti opstali su 2000. godina. Poznati franjevac Nikola Mate Roščić, primjerice, napisao je knjigu „Apologia asinaria – Pohvalno slovo o najboljem tovaru svih vremena“.

Što se tiče grafita otkrivenog u Rimu s najstarijim likovnim prikazom Isusa, on je nađen u dijelu vile na Palatinu koji nije okrenut prema ulici, nego prema  unutarnjem dijelu vile koja je bila u vlasništvu cara. No, nejasno je je li riječ tek o izrugivanju ili pravoj i ozbiljnoj prijetnji Aleksamenosu.

Dok slučaj grafita pokazuje kako se vjera u Isusa širila, ništa nam dodatnog ne govori o tome je li taj čovjek zaista postojao ili je bio samo metafora, mit, izmišljotina ili nešto treće.

Izvjesnog "Kristusa" u svojim djelima spominje već Publije Kornelije Tacit u "Analima". No, to još uvijek nije dovoljno čvrst dokaz.

Povijest Ove dokaze da je Isus živio konzervativci ne podnose

Za razliku od niza nedavno objavljenih publicističkih ostvarenja koja tvrde i potkrepljuju dokazima da Isus nije postojao, postoji nekoliko vrlo argumentiranih teorija da jest, ali da je živio život koji je Vatikanu i većini vjernika nezamisliv, pri čemu je vrlo intrigantno to da se navodi da je Isus imao braću i sestre, čak i da je bio oženjen. Što se tiče njegove braće i sestara, čak i pojedina evanđelja navode situacije kad njegova majka, Marija, dolazi u društvu njegove braće i sestara da ga praktično "podsjeti" da ima on i svoju obitelj.

Mnogi od tih argumenata i dokaza da je Isus zbilja postojao, konzervativcima zapravo dižu kosu na glavi. Godine 2012. je profesorica s Harvarda Karen L. King u javnost izašla s komadom papirusa i tezom da je Isus imao suprugu. Krenuo je čitav niz testova da se dokaže je li povijesni dokument krivotvorina ili ne. Ispostavilo se da je dokument autentičan.

Kemijske analize papirusa pokazale su da potječe najranije nekoliko stotina prije nove ere, a najkasnije iz 700. godine. Pokazalo se da je autentična i tinta, bar što se tiče sastava, jer u sebi ne sadrži ništa što nisu običavali koristiti antički Kopti dok su pisali svoje tekstove u osvit kršćanstva po Egiptu.

Marija Magdalena Nije bila kurva, već svjedok Isusove smrti

Vatikan uči kako su četiri evanđelja iz Novog zavjeta jedini autentični spisi iz Isusovog života. Bez obzira na to što je riječ o četiri od mnoštva spisa koji su postojali u antičko doba. Jedino što ova četiri razlikuje jest to što su, nakon što je bizantski car Konstantin I prihvatio kršćanstvo kao državnu vjeru u četvrtom stoljeću, crkveni vođe oko njega odabrali baš ta četiri kao službene.

Bilo je to neophodno za religijsko i političko konsolidiranje, ali su time, kao kolateralne žrtve, izvisili svi ostali kršćani koji su kršćanstvo doživljavali sasvim drugačije, a nisu imali ništa upitnije argumente od vođa iz Konstantinopola, ali su bili žigosani kao heretici.

Teorija o Isusovoj supruzi nije nikakva revolucionarna teza. Jedan od neupitno autentičnih arheoloških dokumenata je i Evanđelje po Filipu, napisano između 150. i 350. godine, u kojem se navodi da je "Isus često ljubio Mariju Magdalenu u..." Kao i u slučaju "Evanđelja po Isusovoj supruzi", i ovdje je bila riječ o navodnom problematiziranju Isusove iznimne ljubavi prema Mariji Magdaleni, većoj nego prema bilo kojem drugom učeniku, pisao je već Express.

No nije to jedini spomen moguće Isusove obitelji. Znanstvena zajednica, pa i šira javnost, s velikim su zanimanjem 2002. godine popratili arheološko otkriće 2000 godina starog kostura s natpisom na armenskom: "Jakov, sin Josipov, Isusov brat".

Otkriće je nevjerojatno jer je i jedini fizički dokaz Isusovog postojanja, doduše posredan. Zapisi o Jakovu pokazuju da je bila riječ o prvom biskupu koji je vodio vjerničku zajednicu u Jeruzalemu. Temeljito pitanje autentičnosti kostura puno je veći teološki problem jer postavlja jako važno pitanje - je li Isus zapravo imao braću.

Katolici će reći – nikako. Marija, Josip i Isus bili su jedna obitelj. Proizlazi to iz tvrdnje kako je Isus bio Božji sin, rođen od djevice - i da Marija nije imala druge djece, božanske ili na bilo koji drugi način, što sve predstavlja katoličku dogmu. Protestanti Mariju i Josipa doživljavaju kao par koji je imao više djece, od kojih je jedno bilo i Isus.

U 2017. Najvažnija otkrića: Od izgubljenih gradova do groba Isusa

Ben Witherington III, profesor novozavjetnog tumačenja predstavlja protestantski stav kako su da su Isus i Jakov bili braća, a Isus je bio stariji. "Novi zavjet ne govori ništa o tome da je Marija zauvijek bezgrešna, kaže se da je ona bezgrešno začela Isusa, a to svakako podrazumijeva da je nakon toga nastavila imati više djece, a ta djeca su njegova braća i sestre," Witherington kaže.

Arheološka istraživanja oduvijek su bila izrazito dobro popraćena zanimanjem iz cijelog svijeta, nerijetko čak i eksplozivnim zanimanjem. Primjerice Bazilika Svetog groba kao i sama špilja u kojoj je Isus navodno bio sahranjen u 1. stoljeću nove ere. Grob već 1300 godina, iz generacije u generaciju, čuva jedna muslimanska obitelj iz Jeruzalema. U islamu se Isusa Krista, naime, štuje kao velikog i važnog proroka.

Problem s grobom je bilo datiranje i izvorne bazilike koju je car Konstantin I dao graditi nakon što je prije toga poslao vlastitu delegaciju da još onda, u 4. stoljeću, ispita autentičnost tog mjesta kao posljednjeg zemaljskog počivališta Isusa. 16 stoljeća poslije to isto pitanje i dalje je aktualno. Tek nedavno arheolozi su dokazali da sama špilja jest grob koji datira iz rimskih vremena. Naravno da nikome od znanstvenika ne pada na kraj pameti da na osnovu toga tvrdi da to jest grob baš od onog Isusa, ali je nalaz intrigantan.