NASA je početkom mjesec objavila istraživanje po kojem nije moguće teraformiranje Marsa, pretvaranje tog planeta u planet pogodan za život kao što je to još uvijek Zemlja. Vodeći autor istraživanja Bruce Jakosky sa Sveučilišta Colorado objašnjavao je tada da "na Marsu nema dovoljno CO2 za izazvati efekt staklenika", što je osnovni uvjet za zgušnjavanje atmosfere, dobivanje vode i potom razvoj biljaka. Vrlo brzo na Twitteru se oglasio Elon Musk i ustvrdio da na tom planetu ugljičnog dioksida ipak ima u dovoljnim količinama:

"Velike količine CO2 apsorbirane su u tlu, što se može otpustiti zagrijavanjem. S dovoljno energije iz umjetnog ili prirodnog izvora, Sunca, teraformirati možete svako dovoljno veliko, stjenovito svemirsko tijelo."

Što se čeka? NASA: Na Marsu smo pronašli sve potrebno za život

Riječ je o idealu ljudske kolonizacije u svemir još od sredine 20. stoljeća, što su u svojim djelima obrađivali Kim Stanley Robinson ("Marsovske trilogije"), Arthur C. Clarke ("Pijesak Marsa"), Frederik Pohl ("Čovjek plus")... Mnogi poput Carla Sagana, Isaaca Asimova, da se ne govori o znanstvenicima poput Stephena Hawkinga, čitavog života su isticali da je ključ opstanka čovječanstva širenje u svemir.

I zbog novih resursa i životnih prostora, čemu nas uči povijest mnogih izumrlih civilizacija, i zbog tehnološkog napretka bez čega će čovječanstvo početi propadati, konačno, zbog sve bržeg klimatskog uništavanja Zemlje. Vođeni istom logikom i/ili idealima, ljudi danas tragaju za naseljivim svjetovima oko obližnjih zvijezda, za "novom Zemljom". A kako bi išao proces pretvaranja Marsa u "novu Zemlju"?

Prije svega, prednost ideje o teraformiranju Marsa je u tome što je naprosto pred našim pragom u odnosu već i na četiri svjetlosne godine udaljene planete oko Alphe Centauri. Mars je danas suh, beživotan, atmosfera uglavnom sastavljena od ugljičnog dioksida tako je rijetka da je skoro niti nema. Odatle i velike razlike u temperaturama na njegovoj površini od -143°C do 35°C.

Ono što kod Marsa već u startu obećava jest to što na njemu prije nekoliko milijardi godina očito jest bilo i vode i atmosfere, tako da danas na njemu nešto vode još uvijek ima, smrznute na polovima, a možda i u podzemlju. Na Marsu ima i ugljika i kisika u obliku ugljičnog dioksida, te dušika. Vrlo zgodna sličnost sa Zemljom je i trajanje dana od 24 sata i 37 minuta, nagnutost osi od 24 stupnja (kod Zemlje je to 23,5 stupnjeva).

Gravitacija na površini mu je, doduše, jedna trećina Zemljine, što je ipak još uvijek dovoljno da se nakon nekoliko dana čovjek u takvim uvjetima počne osjećati ugodno. Na kraju, Mars je od Sunca udaljeniji nego Zemlja za samo 50 posto, što je također sasvim pristojno.

Prvi zadatak je, znači, isprovocirati nastanak takve atmosfere da na površini može biti vode, da temperatura bude dovoljno ujednačena da po površini rastu biljke i proizvedu kisik. Za to su i znanost i znanstvena fantastika književnih klasika dali nekoliko odličnih mogućnosti. U slučaju da na Marsu postoje dovoljne zalihe ugljičnog dioksida, vode, leda, ičega takvog, oslobađanje takvih plinova u atmosferu relativno brzo bi dovelo do zgušnjavanja atmosfere.

Osvajanje svemira 'Seks u svemiru je kritično pitanje, riješimo to hitno!'

Predlagala su se velika orbitalna zrcala kojom bi se ciljane točke na površini planeta zagrijavale, a ako već ne to, onda smještanje pogona za proizvodnju stakleničkih plinova kako bi vremenom atmosfera postala dovoljno gusta da počne čuvati toplinu Sunca. Clarke je u svom "Pijesku Marsa" spomenuo, u kontekstu radnje, pretvaranje mjeseca Phobosa u izvor topline i energije kroz fisijsku nuklearnu reakciju, poput drugog sunca. Ili čak bombardiranje površine Marsa asteroidima bogatima ciljanim elementima.

To bi bio i najdugotrajniji proces, najmanje nekoliko stoljeća kako bi se do željenog cilja, do plavog i zelenog Marsa, stiglo u roku od 1000 godina. Pojedini znanstvenici su predlagali da se u obzir pri teraformiranju Marsa uzmu zrcala koja bi bila promjera 250 kilometara i koja bi se proizvela u orbiti oko Marsa, od materijala što bi ga ljudi tamo pronašli. Zrcalima bi ljudi u prvom redu zagrijavali Marsove polove.

Što se tiče industrijske proizvodnje plinova iz pogona na površini planeta, ironično, ali tu bi apsolutno najpoželjniji bili najgori užasi koji na Zemlji uništavaju život; primjerice, klorofluorougljici. Nakon što bi se atmosfera dovoljno zgusnula, kolonizatorima, sad već Marsovcima u nekoliko generacija, više ne bi trebalo odijelo za šetnju po površini planeta, bio bi dovoljan puka bočica s kisikom.

Znanstvenik Christopher McKay i Robert Zubrin, autor "Pothvata Mars", čovjek koji je ne jednom ustvrdio da je taj planet jedini koji objektivno i možemo računati da ćemo jednom kolonizirati, predložili su obaranje kakvog asteroida punog leda na Mars.

Uz brzinu asteroida od 4 kilometra u sekundi i masu od 10 milijardi tona, udar bi bio jačine 130 milijuna megavata. Tolika energija čovječanstvu bi dostajala za desetak godina. Već takav jedan udarac podigao bi temperaturu planeta za 3°C, te bi nekoliko desetaka takvih udara sasvim dostajalo za skratiti dio projekta koji se odnosi na zgušnjavanje atmosfere s nekoliko stotina na samo nekoliko godina, ovisno o tehnologiji i dovitljivosti znanstvenika i inženjera.

Uz nagli rast temperature otopile bi se takve količine leda da bi se moglo računati na nastanak velikih jezera dubine i do jednog metra, a prema nekim procjenama, u 50 godina na taj način bilo bi moguće prekriti četvrtinu površine Marsa vodom, odnosno rekonstruirati jednu sedminu odavno iščezlih marsovskih oceana.

ZA 10 GODINA Ovako Elon Musk misli napraviti grad na Marsu

Ostalo je relativno jednostavno. Slijedilo bi vrlo promišljeno sijanje raznih vrsta biljaka, prvo algi i lišajeva, potom sve složenijih, na kraju stabala, uvođenje kukaca i svega ostalog potrebnog za oponašanje Zemljine biosfere. Usporedo sa svime kolonizatori bi morali pronaći i način za spriječiti da Sunce "otpuše" novu atmosferu. Najlogičniji način bio bi stvaranje planetarne magnetosfere, onakve zbog čijeg je nestanka Mars i postao beživotan.