Mars InSight broji sitno na vrhu 58,3 metara visoke rakete Atlas V, "parkirane" u vojnoj zračnoj bazi Vandenberg u Kaliforniji. U 13.05 sati po našem vremenu, odnosno u 4.05 po lokalnom, 626 kilograma težak robot s još dva mala komunikacijska "kockasta" satelita, trebali bi se zaputiti prema Marsu. Ako sve prođe u redu. Ako sve ne prođe u redu, imat će sljedeći termin pet tjedana poslije. Sretna okolnost je to što bi i u jednom i u drugom slučaju vrijeme dolaska Mars InSighta na planet Mars bio 26. studenog ove godine.

Već i sama raketa NASA-u košta nešto više od 100 milijuna dolara po lansiranju, a cijeli projekt NASA-u bi trebao koštati 814 milijuna dolara. Sve kako bi se praktično minijaturni laboratorij otpremio na Mars, i to u nizinu Elysium Planitia, duljine kakvih 100 kilometara koja se proteže praktično uz sam Marsov ekvator. Drugim riječima, NASA šalje sondu u jedan od apsolutno najdosadnijih krajolika četvrtog Sunčevog planeta.

Ipak, zadnju sumnju da se najmoćnija svjetska agencija za svemirska istraživanja počela ponašati poslovno samoubilački, nestaje kad se dozna čega je zapravo kratica "InSight" - Interior Exploration Using Seismic Investigations, Geodesy and Heat Transport. U prijevodu, Zemljane zanima što se nalazi u središtu Marsa i postoje li, a Zemljani su uvjereni da postoje, marsotresi, i to možda jačine sve do 7 stupnjeva po Mercaliju, što je sasvim pristojno čak i za zemljotrese.

Mars je kamenite površine vrlo nalik Zemlji. Međutim, kako mu je promjer duplo manji od Zemljinog, gravitacija na površini mu je samo oko trećine gravitacije na površini Zemlje, masa mu je čak 10 puta manja od mase našeg planeta... Sve to znači da je bilo razumno smatrati da Marsova masa jezgru ne pritišće dovoljnom težinom da bi ovaj planet imao dovoljno visoku temperaturu u jezgri da mu jezgra bude rastaljena. Jedini je problem danas u tome što se to 2003. pokazalo kao – netočno.

Skupina znanstvenika odasvud iz svijeta zajedničkim je istraživanjem otkrila da Mars mora imati jezgru koja je barem jednim dijelom tekuća. To je onda otvorilo niz drugih pitanja; od toga kolika mu je točno jezgra, što je točno rastaljeno, zatim i marsotresi kojih u tom slučaju naprosto mora biti, koliko je debela Marsova kora, koliko vlastite topline Mars proizvodi? Nije da ljudi nisu i ranije pokušavali doznati mnogošto od pobrojanog, ali naprosto nisu imali sreće.

Svemirska revolucija 'Na Marsu smo za manje od 20 godina!'

Još 1976. NASA je na lenderima Viking 1 i Viking 2 montirala i seizmometre. No, onaj na jedinici se nije aktivirao, a onaj na dvojki ispalo je da je postavljen tako da je bio u stanju registrirati samo udare vjetra. Sljedeći pokušaj bio je onaj ruski iz 1996., s misijom "Mars 96". Tu je pošlo po krivu to što je raketa sa sondom pala nazad na Zemlju i prije nego što se oslobodila Zemljine gravitacije jer se nije upalio jedan od raketnih stupnjeva.

Rusija je u to vrijeme bila u jezivoj krizi, program je bio užasno loše financiran i nikakvo čudo što je letjelica završila negdje u oceanu kod istočne Australije. Zapravo, kao da ima nekakve zle kobi u nastojanju da se uhvate marsotresi na djelu. Mars InSight je bio spreman još prije dvije godine, ali se onda ispostavilo da kapsula s vakuumom u koju je smješten svaki seizmometar nije hermetički zatvorena, da sićušno, ali da ipak propušta.

Sada NASA nije htjela ništa riskirati, radije je sve odložila na dvije godine dok nije riješila tehničke probleme. Ima tu možda i grižnje savjesti, možda lošeg iskustva. Ova letjelica je po skoro svemu istog dizajna kao na iz 1999., Mars Polar Lander, koji se naprosto "izgubio" na površini kad ju je jednom dosegnuo, vjerojatno su se motori izgasili prerano i sonda se razbila. Sada, u ovoj misiji, NASA je alatku za mjerenje temperature uzela iz skladišta, s lendera Surveyor 2001. od čijeg se instaliranja odustalo.

Uglavnom, ovaj put se najstrože pazi na sve. Sonda će, nitko ne sumnja, ovaj put sletjeti na površinu Marsa, funkcionirat će i slati podatke prema dva mala komunikacijska satelita u orbiti Marsa koji će ih slati svojim tvorcima na Zemlji preko spektakularnog bezdana koji je u prosjeku između dva planeta toliki da je svjetlosti potrebno oko 12 i pol minuta da prevali tu udaljenost. Nitko ne sumnja da neće uhvatiti marsotrese.

Oprema koju šalju u stanju je registrirati pomijeranje manje od jezgre atoma vodika, u stanju je uhvatiti ne samo podrhtavanje najfinijih potresa, nego i njihov ponovni val nakon što obiđe cijeli planet. A toga bi naprosto moralo biti već i zato što se površina Marsa zagrijava i hladi, širi se i steže, i naravno da nastaju pukotine. Osim toga sonda će mjeriti temperaturu tla, skenirat će podzemlje Marsa i znanstvenici računaju da će pomoću tih podataka izraditi trodimenzionalni model unutrašnjosti ovog planeta.

I još mnogo drugih stvari. Sve to tijekom jedne godine koliko je programirano da bi sonda trebala funkcionirati. A možda i dulje ako joj bude sklona sudbina univerzuma, kao što je bio slučaj s roverom Opportunity koji je imao zadatak funkcionirati 90 dana počev od 25. siječnja 2004., da bi taj nevjerojatni uređaj bio aktivan, kretao se i istraživao sve do danas. Svaka nova informacija o Marsu za Zemljane je krajnje važna zbog kolonizacije tog planeta koja odavno više nije u domeni ZF-a.