Još od prvih trenutaka kad su ga astronomi otkrili u proljeće 2004., bilo je jasno da objekt "2004EW95" u Kuiperovom pojasu nije ono što se čini. Sada, 14 godina poslije, teleskopom Hubble to je i potvrđeno; ovaj "transneptunski objekt" promjera čak 291 kilometar zapravo je asteroid star četiri milijarde godina koji se nalazi na "pogrešnom mjestu". I to ne na malo pogrešnom mjestu.

Znanstveni časopis The Astrophysical Journal Letters objavio je zajedničko otkriće astrofizičara iz Belfasta, Čilea, Heidelberga i iz Kalifornije po kojem je u pradavna vremena formiranja Sunčeva sustava prije 4,6 milijardi godina ovaj svemirski lutajući "kamenčić" nastao negdje između Marsa i Jupitera, negdje u glavnom asteroidnom pojasu, vjerojatno na, grubo rečeno, udaljenosti od pola milijarde kilometara od mjesta gdje će kroz nekoliko narednih milijardi godina nastati Sunce.

A onda je nastalo Sunce, planeti, što znači i ogromni Jupiter, toliko masivan da umalo što nije dovoljan da u njegovom središtu nastane fuzijska reakcija, pa da se i on zapali u malo sunce. Jupiter je svojom ogromnom gravitacijskom silom očito "pokupio" asteroid i zavitlao ga u orbitu koja je u svom najudaljenijem dijelu skoro dvostruko dalje od Neptuna i Plutona, a u najbližem nešto bliža Suncu od Neptuna.

Drugim riječima, Jupiter je gravitacijski zarobio, a onda kao iz titanske svemirske praćke odapeo asteroid promjera 291 kilometar preko udaljenosti od 7,4 milijarde kilometara. Usporedbe radi, to je tek nešto manje od promjera kompletnog Sunčevog sustava u onom dijelu u kojem se u obzir uzimaju planeti.

Prognani asteroid narednih oko četiri milijarde godina proveo je kružeći u prostoru na temperaturi uglavnom ne daleko od apsolutne nule, dok se nepojmljivo daleko prema onoj zvijezdi u daljini na nekakvom malom planetu događala sva ona gungula oko spajanja raznih ugljikovih spojeva u složene molekule koje su vremenom spontano počele kopirati same sebe, a onda i polako se usavršavati, postajati sve složenije.

Posjetio Zemlju Sumnjiv objekt putovat će bez cilja oko Zemlje još godinama

Tijekom posljednjih 14 godina otkako su potomci tih molekula kroz teleskop Hubble ugledali 2004EW95, stali su analizirati ono približno "nula" količine svjetlosti tog tijela i otkrili, prvo, da se ta udaljena stijena tamo negdje iza Neptuna sastoji velikim dijelom od ugljika. To je značilo da je sigurno riječ o asteroidu koji je nastao između Marsa i Jupitera. Drugo, otkrili su da se on, znači asteroid u Kuiperovom pojasu, sastoji i od željeznih oksida, te filosilikata.

A to je onda značilo da je na njegovoj površini nekad bilo – opa! - tekuće vode ili u najmanju ruku to da je u nastanku stijena od kojih se taj asteroid danas sastoji, sudjelovala i tekuća voda. Sve to na jednoj hrpi ovaj asteroid čini zaprepašćujuće zanimljivim. Njegov promjer samo je četiri puta manji od Plutonovog promjera, a društvo u kojem putuje oko Sunca milijardama godina, apsolutno nije izvorno njegovo.

Riječ je o Kuiperovom pojasu, vrlo nalik asteroidnom, ali uz tu razliku što se objekti u Kuiperovom pojasu nalaze puno dalje od Sunca; na udaljenosti od između 30 i 50 udaljenosti Zemlje od Sunca. To znači da se ti objekti sa svojim orbitama prostiru jako daleko izvan orbita planeta Sunčevog sustava. Svi objekti u Kuiperovom pojasu na okupu masom bi nadmašili asteroide između 20 i 200 puta. Kuiperov pojas usto zauzima prostor najmanje 20 puta veći od asteroidnog pojasa.

A najpoznatiji objekt iz Kuiperovog pojasa je Pluton, što je već puno desetljeća jedan od mnogih razloga za raspravu, nekad tako žestoku da samo što ne lete šake, treba li Pluton smatrati planetom ili patuljastim planetom. Sva gužva oko, kako se ispostavilo, asteroida 2004EW95 od ogromne je važnosti zbog svega ovoga kako bi čovječanstvo pronašlo daljnje odgovore na neka pitanja o tome što se sve točno događalo pri nastanku Sunčevog sustava.

Znanstvenici su i puno prije ovog otkrića pretpostavljali da je vrlo moguće da su veliki planeti, u prvom redu Jupiter i Saturn, povremeno gravitacijski zarobljavali, a onda ispaljivali asteroide daleko prema vanjskom rubu Sunčevog sustava, ali za to do sada nisu imali materijalni dokaz. Sada pretpostavljaju da će vremenom pronaći možda i mnoštvo takvih objekata u Kuiperovom pojasu kad već imaju jednog i točno znaju kako izgleda ono što traže.