Ako ste ljubitelj trčanja, onda vam je poznat onaj osjećaj čiste euforije koji se javlja usred vježbanja, kad kao da stopalima ne dodirujete zemlju, te gotovo da možete čuti povjetarac kako pleše pored vas.

Dokazano je da nije riječ tek o plodu vaše mašte, jer su znanstvenici sa Sveučilišta u Montrealu otkrili da bi hormon leptin, poznatiji kao 'hormon sitosti', mogao biti povezan s onim što se događa u vašem organizmu u tom trenutku.

Osnovna uloga leptina je da regulira skladištenje energije. On signalizira tijelu kad ima dovoljno 'goriva' i energije, te je u prethodnim istraživanjima otkriveno da razina leptina može varirati kod ljudi koje muči pretilost, glad, nedostatak sna i emotivni stres.

Kad ste u pokretu, razina leptina u vašem tijelu počne opadati, a znanstvenici su otkrili da bi to moglo odašiljati signale gladi centru za zadovoljstvo u mozgu, kako bi generirali nagrađujuće učinke trčanja.

Stephanie Fulton je u znanstvenom časopisu 'Cell Metabolism' objavila članak u kojem s kolegama iznosi tezu prema kojoj povlači paralelu između ljudi koji traže nagrađujuće učinke trčanja i razloga zašto ljudi jedu kad su gladni.

U eksperimentu s miševima, znanstvenici su usporedili normalne miševe s onima kojima su, zahvaljujući genetskom inženjeringu, nedostajale bjelančevine osjetljive na leptin, STAT3, a koje se oslanjaju na signaliziranje leptina da otpušta nagrađujuću kemikaliju dopamin.

Normalni miševi pretrčali bi poštenu kilometražu, te bi na kolutu za trčanje prešli, u prosjeku, šest kilometara dnevno. No GMO miševi su trčali nevjerojatno puno, gotovo duplo više od običnih miševa, točnije, 11 km na dan.

Najnovije istraživanje podržava prethodna, provedena na ljudima, koja su dokazala da niske razine leptina možemo povezati s ovisnosti o vježbanju i sjajnim rezultatima na maratonima.

Fulton je napisala da iako leptin vjerojatno nije jedina stvar koja kontrolira osjećaj zadovoljstva i sreće koji se javlja za vrijeme trčanja, istraživanje pokazuje da ljudi s nižim razinama leptina, kao vrhunski maratonci, potencijalno mogu biti osjetljiviji na nagrađujuće učinke trčanja, pa samim time i skloniji trčanju, piše Washington Post.