Kad je briljantna iranska matematičarka Maryam Mirzakhani nedavno umrla u dobi od 40 godina, mediji su o njoj javljali kao o genijalnoj osobi. Istina jest, piše Guardian, da je ona bila dobitnica Fieldsove medalje, matematičkog ekvivalenta Nobelove nagrade za mlađe od 40, da je već sa 31 godinom predavala na Stanfordu kao redovna profesorica, da je već kao tinejdžerica osvajala prva mjesta na matematičkim olimpijadama. Nije čudo da je smatraju genijalnom osobom.

Ali, ako se pogleda njen život, uviđa se jedna druga slika. Rođena je u Teheranu kao jedno od troje djece u obitelji u kojoj je otac bio inženjer. Jedini dio njenog djetinjstva koji nije bio uobičajen bio je iračko-iranski rat, što je u njenim ranim godinama obitelji otežavalo život. No, ona je ipak uredno završila osnovnu i upisala srednju školu. Ona je bila i jedna od najboljih u svojoj školi za djevojčice, ali nije matematika bila ono što ju je zanimalo; bilo je to čitanje. Obožavala je romane i čitala što god joj je dopalo šaka.

NEOBIČAN UM Bili su slavni, ali su imali bolesne sklonosti

S prijateljicom je pri povratku iz škole obilazila knjižare i kupovala i čitala knjige. Što se matematike tiče, ona je prije bi se reklo bila loša prvih godina srednje škole, sve dok je nije zainteresirao njezin brat koji joj je u jednom trenutku objasnio što je sve naučio. Dao joj je matematičke probleme iz magazina koji ju je fascinirao i tu je bila upecana. Ostalo je matematička povijest. Mnogi dobitnici Nobelove nagrade nisu bili ništa posebno u djetinjstvu.

Einstein je govorio sporo, a obiteljska kućna pomoćnica smatrala ga je priglupim članom obitelji. Na prijemnom ispitu za politehniku u Zürichu nije uspio proći. Pustili su ga zbog izvrsnih rezultata iz matematike i fizike. Trudio se, ali nije uspio doseći akademski stupanj, pa su ga uputili da diplomira u Švicarskom uredu za patente. Unatoč tome, on je na kraju prekrojio zakone Newtonove mehanike svojom Teorijom relativnosti.

Lewis Terman, američki pionir iz područja obrazovne psihologije, napravio je 1921. studiju o 1470 Kalifornijaca koji su imali briljantne rezultate iz testova inteligencije. I nitko od njih nije dosegao intelektualne razine koje je Terman očekivao da bi trebali. Usput je promašio dvoje budućih Nobelovaca, Luisa Alvareza i Williama Shockleyja, oboje fizičara, koje je izbacio iz studije kao one čiji rezultati na testu nisu bili dovoljno visoki.

Postoji mnoštvo istraživanja o visokim performansama koje su nastale tijekom posljednjeg stoljeća, a koje sugeriraju da to ide daleko preko testova inteligencije. Povrh svega, istraživanja ukazuju na to da se mozak razvija, da se nove eneuronske veze mogu "krivotvoriti" i da IQ nije fiksan. Samo zato što možete čitati Harryja Pottera s pet godina ne znači da ćete kao tinejdžer i dalje biti ispred svojih vršnjaka.

Prema profesorici Deborah Eyre, osim u slučaju kad je riječ o kognitivno oštećenim osobama, svi mogu postići standarde ili rezultate koji se u školi inače povezuju s nadarenima. Samo, pritom ih se mora podučiti ispravnom pristupu i stavu prema učenju kako bi se to postiglo. Postoji li uopće takvo što poput nadarenog djeteta?

Asketski genij Najveći matematičar svijeta živi kao pustinjak i isti je Raspućin

Profesor Anders Ericsson, psiholog s Floridskog državnog sveučilišta, nakon što je proveo istraživanja još od 80-ih o uspjesima od glazbe do pamćenja i sporta, ne smatra da su u suštini visokih postignuća jedinstveni talenti. Ono što stvara stručnjaka je praksa i oko 10.000 sati rada. To i nije tako magična brojka; najbolji iza sebe imaju i puno više rada i, kao što je slučaj s Mirzakhani, često nalaze sebe tek usput.

Ideja o ciljanoj praksi pala mu je na pamet nakon što ga je u školi u šahu pobijedio netko tko je ranije isključivo gubio od njega. Očito je taj netko vježbao. Konačno, bio je to Benjamin Bloom, još jedan istaknuti američki stručnjak za obrazovanje, koji je u 80-ima podcrtao ideju o važnosti obitelji za visoka postignuća. On je promatrao skupinu izvranredno uspješnih ljudi u područjima poput baleta, plivanja, klavira, tenisa, matematike, kiparstva i neurologije i intervjuirao je i njih i njihove roditelje.

Pronašao je uzorak roditelja koji ohrabruju i podržavaju svoju djecu, posebno u područjima u kojima su djeca uživala. Odrasli koje je proučavao ispalo je da su radili uporno i stalno na nečemu što ih je zaokupilo još otkako su bili djeca, a njihovi su se roditelji isticali po snažnoj radnoj etici. Eyre kaže da znamo kako se uče visoka dostignuća. Ona je razvila jedan takav pristup koji obuhvaća i napredne kognitivne sposobnosti i vrijednosti i stavove. Uvjet je da se uputa pridržavaju i obitelji.

Istraživanja u Britaniji pokazuju da razliku kod roditelja čini ukoliko sudjeluju u jednostavnim aktivnostima kod kuće prije škole. Primjerice, ako potiču čitanje. Kasnije se to očituje kroz postizanje najboljih rezultata u čitanju, pokazuje 15-godišnje istraživanje na sveučilištima Oxford i London. Bila je riječ o 3000 osoba, od kojih se posebno istraživalo njih 24. Ispalo je da ih je pola u školi imalo besplatan obroj zbog siromaštva, više od pola ih je živjelo samo s jednim roditeljem, 80 posto ih je živjelo u siromašnim četvrtima.

Intervjuima se snažno dokazalo da je odrasla osoba ili više njih bila ta koja je u životu djeteta cijenila i poticala obrazovanje. Bilo da je riječ o bližoj ili daljnjoj rodbini. Einstein je očito imao i radoznalost i karakter i odlučnost. Borio se protiv odbijanja u ranom životu kada je bio podcijenjen. I nije smatrao niti da je genijalan niti da je nadaren. Jednom je napisao:

Borac za ljudska prava Život genijalca: Bio je bez posla, a onda je dobio moćne obožavatelje

"Nije bilo to što sam pametan, nego to što nad problemima ostajem duže. Većina ljudi kaže da je inelekt ono što čini odličnog znanstvenika. U krivu su; riječ je o karakteru." A Mirzakhani? U njenim objavljenim citatima stoji i ovo: "Naravno da je trenutak najveće nagrade onaj kad kažemo 'Aha!', uzbuđenje zbog otkrića i užitak zbog razumijevanja nečeg novog, osjećaj da smo se uspeli na vrhunac i sad imamo jasan pogled. Ali, većinu vremena rad na matematici za mene je poput dugog planinarenja bez traga i bez kraja na vidiku."