Mjesto velike nuklearne katastrofe, Černobil, i zona isključenosti oko njega, poznata je lokacija koju ljudi izbjegavaju. Barem je tako bilo dosada. Na tom se području danas može tu i tamo vidjeti kojeg vuka, medvjede, šumu, drveća i biljke. I ponekog čovjeka, željnog fotografija za objavu na svojim društvenim mrežama. Biljni i životinjski svijet u toj zoni koju su ljudi napustili nakon katastrofe 1986. godine posljednjih je godina procvjetao. 

Priroda je uspjela preživjeti svu tu radijaciju, oporavila se nakon tri godine na čak i onim najradioaktivnijim područjima. Ta količina radijacije ubila bi ljude, no biljke su i dalje žive. Kako bi mogli odgovoriti na to pitanje koje si postavljamo, kako su biljke preživjele, moramo najprije razumjeti kako radijacija utječe na žive organizme.

Biljke su fleksibilne, lako se prilagođavaju

Taj radioaktivni materijal je "nestabilan" i cijelo vrijeme izbacuje čestice koje razbijaju stanične strukture ili proizvode reaktivne kemikalije koje napadaju stanice, piše BBC.

Većina dijelova stanica mogu se zamijeniti kada se oštete, no DNK je ključan izuzetak. Veće doze radijacije 'pokvarit' će DNK, pa stanice brže umiru. Manje doze mogu uzrokovati suptilnija oštećenja i pokrenuti mutacije koje mijenjaju način na koji stanice funkcioniraju, pa tako postaju kancerogene, ne može ih se kontrolirati i šire se na ostale dijelove tijela. 

Katastrofa Istina o Černobilu: "Svojim očima sam vidjela kako lažu"

Kod životinja je to najčešće smrtonosno, jer su njihove stanice i sistemi specijalni i nisu tako fleksibilni. Da bi preživjeli moraju raditi zajedno, surađivati. 

No biljke se razvijaju na puno fleksibilniji način. Budući da se ne mogu micati, nemaju drugog izbora već se prilagoditi uvjetima u kojima se zateknu. Umjesto te definirane strukture, biljke svoju stvaraju onako usput, dok se razvijaju. Hoće li razviti dublje korijene ili višu krošnju ovisi o ravnoteži kemijskih signala iz ostalih dijelova biljke, ali i one pored nje, kao i o svjetlu, temperaturi, vodi i nutrijentima. 

Za razliku od životinjskih stanica gotovo sve biljne imaju sposobnost razvijanja novih, ovisno o tome što biljci treba. To možemo vidjeti na primjeru razmnožavanja biljaka pa čak i u našem vrtu, od rezanja, preko lišća ili slično. 

Pokazatelj je to kako biljke mogu zamijeniti mrtve stanice ili tkivo puno lakše nego životinje, bez obzira kako je nastalo to oštećenje. Radijacija i ostala DNK oštećenja mogu izazvati tumore u biljkama, a mutirane stanice se najčešće ne mogu proširiti s jednog dijela biljke na drugi poput raka, zahvaljujući čvrstim zidovima koji okružuju njihove stanice. Takvi tumori, u većini slučajeva, nisu smrtonosni, jer biljka može zaobići to oštećeno tkivo. 

Biljni i životinjski svijet oko Černobila sad je bogatiji nego prije eksplozije

Biljke tako imaju urođenu otpornost prema radijaciji, a uz to neke biljke u toj zoni čini se koriste dodatne mehanizme kako bi zaštitile svoj DNK, i mijenjaju svoju kemiju kako bi postale otporne na oštećenja, pa i uključuju sisteme za popravak ako ta prva faza ne uspije. 

Razine prirodne radijacije na površini Zemlje bile su puno više davno prije dok su se biljke još razvijale, pa su se možda biljke u toj zoni Černobila adaptirale upravo zahvaljujući toj mogućnosti iz davnina, potrebom za preživljavanjem.

Permafrost u Sibiru Otapanje leda: Počele izlaziti najopasnije stvari na svijetu

Život oko Černobila sada buja, a biljne i životinjske vrste sada su puno bogatije i veće nego što su bile prije nesreće. S obzirom na utjecaj kojeg radijacija ima na ljude, uzorkuje bolesti i zapravo smanjuje život, preporod prirode može biti iznenađujuć. Iako je utjecaj radijacije na biljni svijet štetan, i može smanjiti život biljkama i životinjama, ali ako resursa koji ih održavaju na životu ima dovoljno i opterećenja nisu fatalna, život će procvjetati.

Ubrzo nakon nesreće veliki dio šume oko nuklearke promijenio je boju, postao narančast, a biljke su se osušile i uginule zbog velike količine radijacije. Taj je šuma, koja se proteže na oko šest kilometara kvadratnih, postala poznata kao Crvena šuma, zbog boje koje su biljke poprimile nakon trovanja radijacijom. Taj je dio postao prava pustoš. 

No nakon 30 godina Crvena se šuma gotovo u potpunosti oporavila, a na mjestu na kojem su nekada bili borovi, sada su breze. Nedavno istraživanje uz pomoć drona pokazalo je kako i dalje postoje neki dijelovi s velikom količinom radijacije. Požar iz 2016. godine uništio je veliki dio šume, no požaru i radijaciji unatoč, biljke su se vratile, i to u velikoj količini.

Opterećenje radijacije puno je manje od benefita i to upravo zato što su to područje napustili ljudi. Možda je to i jedan od najvećih prirodnih rezervata u Europi u kojem ima puno više života nego prije. I zapravo pokazuje kako je nuklearna katastrofa uništila taj okoliš, prirodu oko sebe, no ipak ju nije ubila do kraja. Možda joj je pomogla činjenica da su s tog područja otišli ljudi, pa nisu ometali njezin oporavak.

Možda ključ oporavka prirode leži u tome da je ljudi jednostavno puste na miru.