Mnogo je priča onih koji su preživjeli katastrofu u Černobilu. Dosada smo o njima čitali povremeno, većinom u trenucima obilježavanja katastrofe koja je 1986. godine pogodila Ukrajinu. Tog strašnog događaja sada se prisjećamo još i više, možda i puno detaljnije saznajemo i učimo o njemu, zahvaljujući miniseriji Černobil. Ono što je posebno šokiralo sve nas, bila je činjenica koliko su dugo i unatoč kojim posljedicama, Sovjeti skrivali ono što se zapravo dogodilo.
"Službeni stav države je da nuklearna katastrofa nije moguća u Sovjetskom savez", bila je rečenica kojoj su tada vjerovali, onako slijepo, kako je to tada i bio običaj.
Možda su i sami bili uvjereni, da u njhovoj slavnoj zemlji nije moguće da se nešto tako dogodi, a Kremlj je i nakon katastrofe zadržavao taj stav. Novinarka Kim Willsher bila je jedna od onih koji su tada izvještavali o tome što se dogodilo. Nesreću je počela istraživati krajem 80-ih, nakon što su joj prijatelji iz Ukrajine govorili kako Sovjeti skrivaju razmjere nesreće i posebno utjecaja kojeg je imala na ljude, posebno djecu, koji su zaraženi nakon što je eksplodirao reaktor broj 4, a oblak radioaktivne prašine proširio se SSSR-om i velikim dijelom Europe, piše The Guardian.
Novinarka i fotograf John Downing posjetili su SSSR u trenucima kada je bio na klimavim političkim nogama, i dalje negirajući što se dogodilo, unatoč Gorbačovoj novoj eri glasnosti (otvorenosti i transparentnosti prema građanima).
Spomenuta miniserija Černobil uglavnom se temelji na svjedočanstvima onih koji su nesreću preživjeli, ili ubrzo nakon nje umrli. Istinita je to priča o onome što se događalo, no samo je zagrebala po površini jedne puno ozbiljnije i okrutnije stvarnosti koja se temeljila na potrebi da Sovjeti sačuvaju svoj obraz, onako površinski, pred drugima, posebno pred zapadnim svijetom s kojim su bili u ratu.
Ta radioaktivna prašina nije bila ništa ozbiljno, ništa strašno, govorili su im tada. Tek nakon 36 sati grad je evakuiran, a oni su tada već pokazivali neke znakove radioaktivnog oboljenja. Na vijestima 29. travnja 1986. godine, tri dana nakon katastrofe, dok je reaktor i dalje gorio, Černobilj je bio šest tema.
"Dogodila se nesreća i dvoje je ljudi poginulo", rekla je voditeljica. Školarci u Bjelorusiji i Ukrajini, koje su bile najviše pogođene tom nesrećom, nastavili su sa svojim slavljima i paradama, čak i dok im je po glavama padala kiša koja je nosila tu radioaktivnu prašinu.
Danas je Černobilj turistička atrakcija. Tisuće ljudi posjećuje grad duhova Pripjat i fotografira se u tim napuštenim zgradama, školama, igralištima, na kojima je i dalje sve ostalo kao što je izgledalo tada, zarobljeno u vremenu.
Prvi put kad su ona i fotograf posjetili Černobil činilo se to kao prava apokalipsa. Kuće su izgledale kao da u njima još uvijek ljudi žive, sa razbacanim stvarima posvuda. Ljudima je rečeno da pokupe svoje osobne stvari, koliko će im trebati za dva ili tri dana. Mjesto je izgledao kao da su nestali u sekundi, isparili. Izvana se taj sustav, koji je i dalje uz glazbu i fanfare slavio, počeo polako urušavati.
Dok su se vozili tom zonom isključenja oko 30 kilometara, te 1990. godine, u njoj je živjelo i radilo još 20.000 ljudi, a u "zoni smrti", koja se proteže u krugu od 10 kilometara oko tvornice, stajali su na kontrolnim točkama i prolazili testiranje radioaktivnosti. Bilo je sigurno. Nisu se smjeli ni na centimetar udaljiti s ranije dogovorenog puta, jer bi im znanstvenici odmah počeli govoriti, tj. vikati, da nije sigurno. "Ne, ne, ne smijete tamo. Nije sigurno", upozoravali su ih.
Predvidjeli su da to područje neće biti sigurno sljedećih 24.000 godina.
Na ulazu u reaktor 3, uz betonski sarkofag pored, skeneri su bili jednako tihi dok su ruke gurali u okomite jastučiće. Uprava britanske tvrtke koja je isporučila strojeve kasnije ju je pozvala da kaže da su Sovjeti povećali razinu doze kako bi izbjegli uzbunu.
U Černobilskom istraživačkom centru, u neposrednoj blizini nuklearke, znanstvenici su im pokazali borove mladice uzgojene iz sjemenki iz obližnje "crvene šume" u kojoj je drveće svjetlilo nakon što je apsorbiralo radijaciju, pa je moralo bti iskopano i zakopano. Ti uzorci su bili neke bizarne mutacije, u kojima su neke iglice rasle naopako. Nije bilo nikakvih znakova divljeg života, pa čak ni ptica. Istraživači su pričali priče o miševima sa šest prstiju, i deformiranim zubima.
Sovjeti nisu bili jedini koji su lagali, i Francuzi su skrivali informacije o radioaktivnom oblaku iznad njihovog teritorija, a Hans Blix, tadašnji direktor International Atomic Energy Authority (IAEA), koje su još uvijek optuživali za umanjivanje opasnosti nakon katastrofe, objavio je kako će naselja oko Černobila uskoro "biti sigurna za život".
Disidentski znanstvenik Andrej Saharov bio je također prevaren.
"Na svoju sramotu u početku sam se pretvarao da se ništa strašno nije dogodilo", rekao je.
Liječnici su tvrdili da je došlo do porasta oboljelih od raka i leukemije, a djeca su se rađala s raznim deformitetima, među kojima i "žabljim nogama", s kukovima iskrivljenima prema van. Ostali su imali probleme sa srcem, a rak štitnjače povezivali su sa radioaktivnim jodom.
No glavešine su i dalje tvrdili da je pravi uzrok tih bolesti "loša hrana i siromaštvo", i da to sve nikako nije povezano sa Černobilom.
U ustanovama koje su trebale biti bolnice, roditelji su im davali svoju djecu i molili ih da ih odvedu u Veliku Britaniju na liječenje. Liječnici su ispričali kako im manjka lijekova za kemoterapiju pa su jednom bolesnom djetetu davali pola doze, a drugom drugu polovicu. I tako djecu zapravo osudili na smrt. Službenici su i dalje odmahivali glavom i govorili kako to nema nikakve veze sa Černobilom. Lokalnim ljudima, obiteljima, nije bilo jasno zašto im njihovi vođe nisu mogli odgovoriti na pitanje zašto im djeca umiru od bolesti povezanih sa radijacijom, osim što su im odgovarali "nije to zbog Černobila".
Novinarki se posebno jedna obiteljska priča urezala u sjećanje. Oksana je 1. svibnja 1986. godine sa svojim prijateljima tinejdžerima sudjelovala u tradicijolanoj paradi, naređeno im je da izađu na ulice Kijeva. Njezinom ocu, pjevaču, rečeno je da je njegova "dužnost kao pravog patriota" da sa svojim muškim zborom pjeva u Černobilu radnicima koji su čistili mjesto nesreće. Kaže da ga je tada bilo puno više strah reaktora koji je i dalje gorio, nego nevidljivog ubojice kojeg je udisao.
Njezini roditelji ponudili su im votku i kolače i pričali o neobjašnjivoj "bolesti" njihove kćeri. Oksana je u sobi pored umirala, njezino tijelo bilo je samo kostur a ona je tupo gledala u strop. Bila je kilometrima daleko od nasmijane plavokose djevojčice sa fotografije. Nije govorila, i nije reagirala ni na što, a nije se ni pokretala, osim što je svakih nekoliko minuta sporo trepnula.
Oksana je umrla kao i mnogi drugi. No budući da nisu sačuvani podaci prije nesreće ništa se nije moglo dokazati. Službeni broj poginulih, kako je i prikazano u seriji, je 31. No nepotvrđene procjene kažu kako taj broj može varirati od 4000 do 93.000 ljudi.
Novinarka i fotograf nekoliko su se puta vratili u Černobil. Kad su se vratili na 30 obljetnicu, prije tri godine, intervjuirali su stanovnike Pripjata koji su evakuirani u Slavutič, i pričali prijateljima i rođacima koji su prerano umrli nakon nesreće. Bili su to "anegdotalni dokazi", kako su ih tada nazivali, o toj velikoj tragediji.
Sada fotograf John Downing umire od terminalnog stadija raka pluća.
"Često se pitam ima li Černobil ikakve veze s tim", kaže. No on to nikada neće moći znati.
Dok su bili u Moskvi upoznali su jednog zastavnika koji je neko vrijeme proveo u Černobilu.
"Nikada neću zaboraviti. Izvadio je bilježnicu iz svg stola i prešao Geigerovim brojačem po njoj. I on je počeo pištati. Godinama nakon i dalje je bila radioaktivna", prisjetio de Downing.
Danas 33 godine nakon,ruski predsjednik Vladimir Putin, odbacio je izneseno u seriji i nazvao to američkim dezinformacijama. Najavio je kako će Rusija napraviti svoju verziju, s krivcima CIA-om. Poput radijacije, čini se kako i sovjetska propaganda živi godinama nakon, možda i tisućljećima.
Ono što je sada ostalo nakon tog trovanja možemo prikazati ukratko:
- Černobil je trebao biti najveća nuklearna elektrana na svijetu, s 12 reaktora.
- Godinama prije katastrofe izvješće KGB-a pokazalo je da postoje nedostatci u reaktoru RBMK.
- Radioaktivni elementi u području eksplozije mogu biti aktivni od 30 do 24.000 godine, i prijetnja okolišu stoljećima.
- 600.000 ljudi, zvani "likvidatori", sudjelovali su u čišćenju. Neki su morali s krova bacati radioaktivni grafit, radeći samo 90 sekundi.
- Oko 350.000 ljudi iz više od 200 sela je evakuirano.
- Posljednji je reaktor ugašen 2000. godine.
