Na predavanju u povodu obilježavanja 40. obljetnice stravične nesreće Apolla 13, koja se samo zahvaljujući brzoj reakciji timova u svemiru i na tlu nije pretvorila u katastrofu, njezini astronauti svoja su iskustva podijelili na predavanju u Smithsonian Air&Space muzeju. Zapovjednik misije Jim Lovell, pilot Fred Haise, Ken Mattingly i Gene Kranz. Danas 90-godišnjak Lovell i njegovi kolege u svojim 80-ima, bili su u društvu drugih kolega astronauta. U opuštenoj atmosferi pričali su o onome što ih povezuje - ljubavi prema svemiru.

Astronauti su danas bliski prijatelji, povezani iskustvom koje su preživjeli, ali i dugogodišnjim zajedničkim radom. Jedan od drugom imaju i niz zanimljivih priča, a 'glavni' na meti je Ken Mattingly. Kako su rekli njegovi današnji prijatelji on nije gurman, voli sir i kikirikiji i spava samo oko četiri sata. Zbog ospica ostao je bez mjesta na tom povijesnom letu, ali pomagao s tla.

"Da nije bilo Lovellove želje da me povede na taj let ne bih sada imao sve ove mogućnosti. Jim je bio osoba koja je bila poznata po svojoj osebujnoj ličnosti. Imao je frazu koju je često govorio: "Svaki napredak je dobrodošao". Stalno smo to slušali. Jedni problem s time bio je što u tadašnje vrijeme nismo učili puno o upgradeu softvera. Tako da zapravo neka poboljšanja nisu dobra", rekao je Mattingly sa smiješkom.

Astronauti su dijelili ljubav prema letenju i živjeli su po motu svaki dan bez letenja je zapravo dan bez života. "I pokušavali smo tako živjeti, letjeti", naglašava Mattingly.

Na predavanju je govorio i američki senator John Glen, i sam bivši astronaut, prvi koji je ostvario orbitalni let sa svemirskim brodom Friendship 7 iz programa Mercury. Kako je sam rekao svemirska misija Apolla 13 ubrzo je postala misija spašavanja astronauta.

"Nikada prije, a ni poslije toga u povijesti NASA-e nije toliko puno pojedinaca toliko brzo i učinkovito radili kako bi izbjegli moguću stravičnu katastrofu", naglasio je Glen.

Priča o Apollu 13 priča je o hrabrosti i ustrajnosti na tlu i u svemiru

Broj trinaest smatra se toliko nesretnim da neke zgrade uopće nemaju trinaesti kat. Da bi i Apollo 13 mogao biti nesretan dalo se naslutiti nedugo nakon lansiranja.

"Ljudima je bilo dosadno. Novine su o nama pisale na posljednjim stranicama", rekao je Jim Lovell, govoreći o sudbonosnoj misiji.

55 sati i 46 minuta nakon polijetanja posada je završila obraćanje publici na Zemlji. Kako je pisao BBC, proveli su ih kroz zapovjedni modul i modul za slijetanje. Niti jedna velika mreža nije prenosila njihovo javljanje.

Sy Liebergot, jedan od tehničara u Houstonu, sjedio je za svojom konzolom za nadgledanje Električnog okoliša i komunikacija (Eecom). Bio je on tako tek jedan od kotačića dobro uhodane mašinerije koja je upravljala letom astronauta prema Mjesecu i natrag. Čitavu filozofiju jasnog upravljanja usavršio je Chris Kraft koji je svoje ideje začeo tijekom testiranja zrakoplova. Kraft je kontrolu misije usporedio s orkestrom gdje postoje odvojeni dijelovi kojima upravlja kondukter. U slučaju kontrole misije riječ je o zapovjedniku letenja.

Sve zapovijedi su morale proći preko njegovog stola, a komunikacija s astronautima išla je preko komunikatora. "Trinaestico, imamo samo još jednu stvar koju bi trebalo uraditi. Kad ćete imati vremena, promiješajte svoje krio-tankove", rekao je tog sudbonosnog 14. travnja 1970. godine Jack Lousma, zadužen za komunikaciju s astronautima.

U spremnicima su astronauti prevozili tekući kisik i vodik koji su služili za proizvodnju struje, a dobivali su i pitku vodu. Jack Swigert okrenuo je prekidače i tako je počela rutinska procedura. Dvije minute kasnije čuo prasak i aktivirao se glavni alarm. Liebergot je polako privodio svoju smjenu kraju i bio je prvi koji je vidio da nešto nije u redu.

"Podaci su odjednom postali potpuno krivi. Nismo imali pojma što gledamo", rekao je Liebergot, a prenosi BBC. Njegova smjena završit će tri dana kasnije.

Nastavak na sljedećoj stranici...

"Veliki potisak oštetio je konstrukciju. Bilo je dosta zbrke, nije bilo ni malo slično onom što smo doživjeli prilikom simulacija. I dosta je bilo loše. Bili smo zaposleni i pokušavali to sve riješiti, mislim da to nije baš dobro prikazano u holivudskim filmovima", rekao je Fred Haise.

"Gledao sam dečke i svi su imali zabrinuta lica i nisu znali što se događa. Katastrofa je bila što je u eksploziji stradao naš prvi tank ali je bio i oštećen drugi tank s kisikom. Da on nije bio oštećen imali bismo dovoljno kisika i svega da stignemo do doma", rekao je Jim Lovell.

I tada je Lovell rekao onu svoju povijesno poznatu rečenicu: "Houston, imamo neki problem. Čini mi se da nešto ispuštamo u svemir".

"Nikad nam nije palo na pamet da nećemo spasiti posadu. To jednostavno nije prihvatljiv stav u kontroli leta", priča Liebergot. Tristo tisuća kilometara dalje, Lovell i njegova posada nije bila tako sigurna u uspjeh misije.

"Ono što sam ja naučio iz ovog iskustva je budite oprezni kada ste izloženi ospicama jer vam mogu promijeniti život. Kad se sve ovo dogodilo, eksplozija i kaos, znali smo koja su ograničenja. I ništa nam nije bilo dovoljno za povratak kući. I tada smo primijenili filozofiju nikada ne stojte na putu uspjehu. I zato smo rekli nikada nemojte zatvoriti vrata prema kući. Iako ne znamo kako ćemo tamo doći, nemojte raditi korake koji bi to mogli ugroziti", naglasio je Mattingly.

Prvi korak bio je spašavanje posade tako što će se prebaciti u neoštećeni modul za slijetanje na mjesec.

"Modul je bio jako krhak. Predviđeno je da samo dva dana prevozi dvije osobe, a mi ćemo ga sad morati održati na životu četiri dana s tri osobe", ispričao je Lovell. Tijekom nadolazećih dana, osoblje na zemlji radilo je bez prestanka, a spavali su po nekoliko minuta ispod stolova, samo kako bi spasili posadu. O snalažljivosti sviju uključenih možda najbolje govori činjenica da su koristeći selotejp, staru čarapu i komad plastike uspjeli osposobiti pročistač ugljikovog dioksida.

Jakna koju je Gene Kranz nosio danas je jedan izložaka u muzeju 

Čak i kad su prešli zapreke, čak ni tad nije bilo sigurno da će posada preživjeti. Naime, da bi osigurali preživljavanje morali su ugasiti grijanje padobrana. Tu se pojavio problem, ako se padobran ne otvori, posada će izginuti zato što će prevelikom brzinom udariti u Tihi ocean. Na svu sreću, padobrani su se normalno otvorili i posada je spašena.

"Tim koji može raditi zajedno i izbjeći gotovo sigurnu katastrofu upotrebljavajući što god imaju na raspolaganju. Mislim da to pokazuje kvalitetu koju imaju ljudi ove zemlje koji su mogli ostvari i ono što nam se čini da je gotovo nemoguće", naglasio je Lovell.

"Sve ono što ste i vi sami čuli, onu buku, treskanje, podrhtavanje zamislite kako je unutra. I mislite si što se sve događa i samo se nadate da je sve dobro sastavljeno. No dobro je letjeti svemirom, ako ikad dobijete priliku isprobati - nemojte ju odbiti", naglašava Mattingly.