Povod za to da Crystal Ponti na BBC Future objašnjava "ciklone bombe" odnosno "eksplozivno nastajanje ciklona", bilo je to što je u Maineu gdje ona živi, jedan takav krajem listopada izazvao to da dvije trećine države, oko pola milijuna ljudi, ostane bez struje. Neki dijelovi Mainea bez struje su bili cijeli tjedan, sve zato što ovo nije bila uobičajena ciklona. Bili su tu i udari vjetra razine uragana koji su čupali stabla i obarali električne stupove, oluja je prouzročila nagle poplave i eroziju obale zbog valova visokih metrima.

Ono što je u ovakvim slučajevima posebno jest ekstremno brz razvoj ciklone kao područja niskog tlaka zraka. Kolika je silina ovakvih "ciklona bombi" pokazuje nedavno otkriće japanskih znanstvenika koji su pronašli da pomoću udara takvih valova na oceanu po oceanskom dnu, seizmolozi mogu "zaviriti" u unutrašnjost planeta Zemlje, prateći seizmičke "odjeke", popratne udare tih valova kad se vraćaju nazad prema površini.

Chris Legro, vodeći meteorolog Nacionalne meteorološke službe u Grayu u Maineau objasnio je da se u slučaju "ciklona bombi" pojavljuju takvi vjetrovi koji mogu podići valove na oceanu između 7,6 i 10,7 metara. A onda takvi divovski valovi poput velikih seizmičkih maljeva udaraju po oceanskom dnu. "Uslijed udaraca pojavljuju se seizmički valovi koji putuju kroz planet Zemlju i dosežu sve do druge strane globusa, te nam mogu pružiti informacije o tome kroz kakve vrste materijala su tim putem prošli", kazao je Legro.

Evo kako to rade. Tijekom i nakon udara "ciklone bombe" nedaleko od obale Grenlanda u prosincu 2014., s druge strane svijeta podatke je prikupljala mreža od 200 seizmičkih senzora japanskog "Nacionalnog istraživačkog instituta za geoznanosti i sprečavanje katastrofa". A onda su još dugo poslije toga japanski seizmolozi Kiwamu Nishida i Ryota Takagi proučavali pojavu rijetkih podrhtavanja iz najdubljih slojeva našeg planeta, koje se inače naziva mikroseizam S-valova.

To je bio i prvi put da su znanstvenici promatrali ovakvu vrstu podrhtavanja Zemlje. Do tada su uspijevali proučavati samo P-valove, podrhtavanje koje osjećaju životinje uoči zemljotresa. Ovakve stvari od neprocjenjive su važnosti za otkrivanje struktura unutar planeta Zemlja. Najveći dio onoga što čovječanstvo o tome danas zna otkriveno je proučavanjem seizmičkih valova, najčešće kao posljedicu zemljotresa. Nekada je bia riječ i o proučavanju podrhtavanja koje je namjerno izazvano eksplozijama.

Priroda nije zla... Uragan Irma troši energiju 10 atomskih bombi u sekundi

Pa kad takav val putuje s jedne strane planeta na drugi, objašnjava Ponti, način na koji se val mijenja, na koji dolazi do refleksije i sve takve promjene, odaju detalje o tome na kakav je materijal naišao putem; je li bila riječ o stijeni, o kojoj vrsti stijene je bila riječ, je li bila riječ o tekućem materijalu... "Do tada se vremenske nepogode apsolutno nikada nisu koristile na ovaj način", kazao je Chris Goldfinger, koji na Sveučilištu u Oregonu proučava tektoniku oceanskog dna.

Peter Bromirski i Peter Gerstoft, oceanografi iz Kalifornije, kazali su da mikroseizam funkcionira čak i bolje od zemljotresa koji se javljaju tek povremeno, i to po rubovima tektonskih ploča. Ali kad udarati stanu "ciklone bombe", one udaraju bilo gdje, njihovi se udari šire na sve strane i traju. Pritom su ovakve ciklone seizmolozima poželjnije jer su manje, svojom silinom koncentrirane na puno uži prostor nego što je slučaj s tropskim ciklonima.

Ono što "ciklonama bombama" daje takvu energiju po kojoj se razlikuju od ostalih nepogoda jest njihov eksplozivan razvoj. "Tipična meteorološka definicija eksplozivne ciklogeneze jest da središnji pritisak u 24 sata padne za 24 milibara. Riječ je o tome da rapidna promjena pritiska izaziva snažne vjetrove jer zrak počinje žestoko šibati prema središtu ciklone kako bi ispunio nastalu prazninu", objasnio je Legro. To se u prosjeku na sjevernoj Zemljinoj polutki događa oko 40 puta između rujna i travnja.

I to najčešće na sjeverozapadnom Atlantiku te na sjeverozapadnom Pacifiku. I dok oni koji ostanu izolirani da se izdivljaju na moru, ostanu neprimijećeni, oni koji se zalete na kopno na brzinu poharaju sve pred sobom. Na užas lokalnog stanovništva, ali na radost seizmologa. Jedina je nezgoda s japanskim seizmolozima je to što se oni nalaze iza široke tekuće vanjske jezgre Zemlje, tako da udarni valovi do njih ne stižu onakvom jasnoćom kakvom bi to inače bio slučaj.