Ovdje teleskopom od 25 tona love asteroide
Ispred zgrade je stajao Korado Korlević, slavni astronom koji je prije četiri desetljeća pokrenuo instituciju koja je danas blještavim slovima upisana u svjetsku astronomiju, lokalni učitelj koji se odavno prometnuo u modernog hrvatskog prosvjetitelja. Prvo nam je objasnio odakle pored zvjezdarnice megalitski krug, replika originalnog lokaliteta Mali Sveti Anđeo nekoliko kilometara dalje, starog 3200 godina.
"Tu je bila granica između Histra i Kelta, pa su Histri kopirali Kelte. Tu se ljudi okupljaju za solsticij. Nađe se i 1000 ljudi. Pa bude ludnica”, dočarao nam je feštu sve do svitanja najduljeg dana u godini.
Bio je to astronomski uređaj iz doba u kojem je bilo pitanje opstanka vremenski se orijentirati zbog sjetve, berbe, žetve... I? Je li bio precizan?
"Prilično precizan. U dva ili tri dana."
A onda nas je poveo do onog modernog astronomskog aparata, u zgradu, gdje je pod kupolom grdosija od 25 tona, promjera jedan metar. To veliko istarsko oko upereno u nebo s astronomskim entuzijastima oko Korlevića, u ožujku je u jednom trenutku bilo i prvo u svijetu, odmah iza NASA-e i američke vojske u praćenju opasnih asteroida. A tamo iza staklenog zida je grijani prostor, gdje su kompjutori za obradu podataka, upravljanje teleskopom, veliki glavni ekran...
"Mediji su napravili papazjaniju. Nismo bili prvi po broju otkrića, nego po broju objava mjerenja”, objasnio je.
Dakle, kad netko uoči novi asteroid, promatra ga se, prati, bilježi i određuje putanja te nastaje znanstveni rad. Zbog položaja na planetu, Višnjan se odlično nadopunjava s NASA-om i američkom vojskom. Tih 12 sati, ili ljeti kraće, Višnjan stupa na scenu.
"Evo, ovo je statistika. Bili smo 2018. treći u svijetu, kao i trenutno zbog lošeg vremena. Vidjeli ste da je ‘L01’ ime za Višnjan. Ovo su sva mjerenja, ovo je dokument koji pokazuje da tijelo, npr., 2019Gl3 postoji, a ovo su zvjezdarnice koje su sudjelovale u potvrđivanju toga”, nabrajao je zvjezdarnice koje su sudjelovale: Njemačka, N. Zeland, Arizona, Havaji, Francuska i Japan.
"Kad se uzme koje su zvjezdarnice s koliko posto, dobivamo da mi sudjelujemo s 51,5 posto u ukupnom poslu. A to je veliki posao! Radimo asistenciju svih objekata koji su opasni. Recimo, onih 15 dana kad smo imali oblake, pogledajte ovdje u tablici, tu imamo otkrivene opasne asteroide, ali nije bilo nikoga da ih potvrdi. ‘Not confirmed, not confirmed...’. Teoretski, tu može biti i onaj koji je uništavač civilizacija”, ostali smo otvorenih usta.
Malo smo računali. Ako je on od 1996. do 2001. po otkrićima bio 18. u svijetu na stranici Minor planet discovery...
"Bilo ih je 947 i više, a uz ono što sam radio s mladima koji su ovdje godinama učili i surađivali, koji su sad renomirani znanstvenici, bilo ih je više od 1400. Sad ih imam 1163”, uputio nas je.
Ako se uzme još i to s praćenjem, što se sve pretvara u znanstvene radove, dolazi se do 20.000 citata znanstvenih radova, fascinantne brojke o doprinosu spoznaji čovječanstva o prirodi. No Korleviću je najveće postignuće Višnjana, kaže, tisuće djece i mladih koji su tu prikupljali znanja, radili prve korake u znanosti. Mnogima od njih to je postao profesionalni poziv, izrasli su u briljantna znanstvena imena iz najvećih svjetskih centara.
Ne želi isticati ni jedno od njih, jer ih za jedan članak ne bi stigao sve pobrojiti i ne bi bilo pošteno ni prema postignućima drugih. A tu ima ljudi koji su vrhunski stručnjaci u NASA-i, koji rade na konstrukciji najvećih svjetskih teleskopa, vode vlastite laboratorije, rade na znanstvenim otkrićima koja bi, najozbiljnije, danas-sutra mogla spasiti svijet na rubu ponora klimatskih promjena i u stalnim ratovima oko fosilnih izvora energije.
"Astronomija čini sedminu posla u Znanstveno edukacijskom centru (ZEC) Višnjan. A i ZEC je samo jedna organizacija u grozdu neprofitnih organizacija čiji je cilj obrazovanje”, govori nam.
Proveo nas je kroz laboratorij, učionice, dormitorij u kampusu u kojemu se ljeti okupljaju mladi koje zanimaju geologija, biologija mora, kemija... A sve je počelo još 1976. godine.
"Prapočeci u Višnjanu bili su pokušaj nekoliko profesora i gimnazijalaca da se pokrene žabokrečina. Kad radiš u školi, vidiš koliko ima djece koja su i vrijedna i pametna. I onda tu djecu sa sela pitaš što misle raditi u životu. Recepcioner, traktorist, takve stvari bile su im maksimum”, pričao je Korlević, ne želeći time reći bilo što protiv tih zanimanja, nego ističući koliko bi mu, kao učitelju, bilo teško zbog svakog djeteta koje ne bi dobilo priliku ostvariti sve svoje potencijale samo zato što je sa sela, a ne iz grada, ili manjka sredstava i prilike u obrazovanju.
"Ispred sebe vidiš da imaš potencijalnog nobelovca. I bude ti muka”, u tom nam se trenutku sasvim otvorio.
Učitelji su zato napravili prvi školski astronomski klub. Čim su ta djeca malo narasla, nastao je mjesni klub za astronomiju u prostoru u kojem su se do tada sušili lješnjaci. Tako je krenulo.
"Uspjehom nikad ne možeš biti zadovoljan, težiš sve boljem i boljem. I nakon nekoliko godina ta su djeca već bila savezni prvaci iz astronomije, fizike... Učenici su počeli dolaziti iz Poreča i Labina jer se pročulo da se ovdje radi na poseban način”, pričao je.
Vidjeli smo fotografiju izrade prve kupole od lima iz 1980. koju su rukama izvukli na krov stare zvjezdarnice.
"Prvi teleskop je bio od leća za naočale, što se može napraviti od materijala koji bi danas stajao 20 kuna. Djecu ovdje učimo da nije isprika ako nemaš novca. Za 20 kuna napraviš odličan mikroskop...
Nastavak na sljedećoj stranici...
Za još 20 ne baš odličan teleskop, ali takav kojim gledaš kratere na Mjesecu. Recimo, onaj teleskop s kojim su pala sva ona otkrića, materijal je stajao 70 i nešto njemačkih maraka. Dvije godine rada i gnjavaže s tim druga je priča”, opisivao nam je kreativnost i rad s djecom kao malim, pametnim ljudima kao ono što čini razliku.
Astronomski klub je 1989. postao Jugoslavenska škola astronomije, ubrzo Višnjanska škola astronomije. Višnjan je itekakav obol dao i u ratu. Armiji BiH poslali su u Sarajevo teleskop, kojim su branitelji grada tijekom opsade promatrali tko sve granatira.
"Sa šest kilometara vidjeli su ih kao za osobnu kartu. I danas imaju ime i prezime svakoga od njih.”
Današnji teleskop dobili su iz Italije.
"Taj teleskop je sam po sebi dio povijesti znanosti. To je teleskop Margherite Hack. Ta žena je stvarala modernu Italiju, bila prva na čelu jednog instituta. a kao žena morala je biti šest puta sposobnija od najboljeg muškarca”, bio je pun apsolutnog poštovanja prema prvoj ženi na čelu Osservatorio astronomico di Trieste, koja ga je vodila čak 23 godine.
Margheritu Hack je tršćanski opservatorij učinio svjetski slavnom, bila je u radnim skupinama po ESA-i i NASA-i. Imala je vrlo oštar jezik i tko je zaslužio, posebno promotori praznovjerja i dogmatizma, od nje je dobio porciju. Uključujući papu, Berlusconija... Višnjan danas gleda u svemirske dubine kroz njezin teleskop. Za oko nam je zapela fotografija iz 80-ih dvije učenice, sedmašice, kako farbaju sobu. Objasnio nam je da su one, prije bojenja zidova, same postavile kompletnu električnu instalaciju, a mentor ju je samo prekontrolirao.
"U razredu od 30 učenika imaš tri nobelovca. Samo, treba ih prepoznati, pogurati, ukazati im povjerenje.”
Sedmašice s fotke su danas vrlo ugledne svjetske znanstvenice. Što se njega tiče, on je bio i ostao učitelj, čovjek koji gradi ljude.
Za njega se zna da je još prije 20 godina, tijekom jednog posjeta SAD-u, dobio odličnu ponudu da ostane na teleskopima Catalina Sky Survey u Arizoni. Riječ je o pravom astronomskom gradiću čiju je lokaciju za gradnju onomad odabrao osobno Gerard Kuiper.
Bila je to sredina 90-ih i samo koju godinu ranije, kako bi se mogao sasvim posvetiti astronomiji, znanosti i edukaciji mladih, povremeno je morao raditi i na građevini, nekad i kao "manaval”. I onda mu ponude da ostane u Catalini. Međutim, djeca i mladi iz zvjezdarnice na tu su vijest zavapili: "Ako vi odete, što će biti s nama?”.
"Onda shvatiš da nemaš slobodu. Misle da je jako štos biti profesionalni astronom. A to je u biti lako. Imaš zvjezdarnicu, posao, nemaš problem s ministarstvom, financijama. U planini ti čak ni novinari ne dolaze”, objasnio nam je.
"Ako nisi gladan i nije ti zima, što ti još treba? Nekad je bio problem kupiti knjigu, a danas je sve na internetu. U definiciji Višnjana iz 1976. ovo što danas imamo je fenomenalno. Što bih dobio da sam otišao tamo? Osim što bih na ovoj listi bio tri mjesta više. Kad si učitelj, radiš puno veći posao. Odgojiti čovjeka puno je veći i teži posao nego otkriti hrpu kamenja gore u svemiru”, rekao je čovjek od oko 20.000 znanstvenih citata.
Oni koji znaju barem dio imena znanstvenika zbog kojih je Korado tad, zbog djece, odbio poziv iz Cataline, znaju i značaj Koradova ostanka u Višnjanu. U sljedeća dva desetljeća sa suradnicima koje smo upoznali u kampusu cijelu priču je uveo u 21. stoljeće. Vidjeli smo debeli popis molbi djece za ljetne radionice, programe, nastavu u Višnjanu. Čak i prave, debelo uvezane eseje o objektima u svemiru.
Pa kad ti nešto takvo uz molbu pošalje autor-osnovac i takvo dijete se poslije nađe uz teleskop Margherite Hack i sve ostalo što je Korlević pokazivao nama...
Pokazao nam je, npr., na tom ekranu čarobnu sliku Oriona od dva mjeseca ranije, brutalne rezolucije. Pokazao nam je Konjsku glavu, zatim Andromedu, opjevanu između ostalog i kultnom radijskom emisijom Tanje Devčić i Ante Radonića... A onda se prebacio na crno-bijeli negativ neba s kojim oni zapravo rade. Opisao nam je posao za tu večer. Nije to samo buljenje u ekran. Zimi, recimo, bude vedra noć, duga, pripreme počnu već u 16 sati. I onda kreće. Svakih 10 sekundi izbaci se po jedna slika.
Mozak sve to procesuira, klasificira. Pa još ako je sam, ako nema pomoć za upravljanje teleskopom, to se pretvara u frenetični pakao sve do sedam ujutro. I onda netko, možda novinar, nazove prijepodne. Za takve postoji posebno mjesto u paklu, smijao se.
"Ovo su hitni objekti, ima ih skoro 40. To su sve asteroidi. Ovi s oznakom ‘100’, to su najhitniji. Tu vjerojatno nema ni jednog manjeg od 100 metara. Tek nedavno su otkriveni, imamo premalo mjerenja kako bismo znali koliko su udaljeni”, prelazili smo pogledom preko niza označenih s "not seen” u danima.
Tad nam je pogled privukao pritiskač papira, očito solidna komadina metala...
"To je komad meteorita iz čuvenog pada u Rusiji 1947. Po sastavu željezo i 4% nikla. Imamo malo iridija, paladija. Po načinu na koji se hladio, vrlo je neobičan. Obično su kristali željeza u stotinkama milimetra. Ali ovi su po četiri centimetra. Trebalo bi ga hladiti po jedan stupanj svakih milijun godina i nakon 600 milijuna godina imaš ovakve kristale.”
Hej! U rukama smo držali predmet koji se hladio i kristalizirao više od pola milijarde godina!!! Bilo je stotine čudesa s Koradom...