Prije nekih 252 milijuna godina, Zemlja je zamalo nestala. U oceanima je izumrlo 96 posto svih vrsta. Iako je teško utvrditi točne razmjere uništenja, gubitak je bio značajan. Ovo masovno izumiranje dogodilo se u razdoblju Perma, najmlađeg razdoblja paleozoika, koji je trajao od 299 do 251 milijun godina prije nove ere. Bilo je to najgore uništenje u povijesti, i trajalo nekoliko tisuća godina. 

Nedavno su znanstvenici predstavili detaljan opis izumiranja morskog života u tom razdoblju. U tom razdoblju je, kako kažu, globalno zatopljenje ukralo oceanima toliko kisika, i dovelo životinje pod količine stresa kojeg nisu mogle podnijeti. I to ih je ubilo.

Upozoravaju znanstvenici kako možda opet ponavljamo taj proces, piše The NY Times. 

Ako je tome tako, sadašnje klimatske promjene mogle bi biti "solidno u kategoriji pravog katastrofičnog događaja", rekao je dr. Curtis Deutsch, sa Sveučilišta Washington, suautor ove studije, objavljene u magazinu Science.

Klimatske promjene Toplo vrijeme: Topi se selo na najudaljenijem sjeveru

Dugo su već znanstvenici znali dosege te katastrofe, a nedugo prije izumiranja vrsta, vulkani na današnjem području Sibira, eruptirali su, i to u neviđenim razmjerima. Magma i lava koju su izbacivali stvorila je ogromne količine ugljičnog dioksida. Plin je u atmosferi zarobio toplinu. Procijenili su stručnjaci kako se površina oceana ugrijala za oko deset stupnjeva. Neki od njih tvrde kako je samo vrućina pobila mnogo vrsta.

Ostali smatraju kako je toplina smanjila količinu kisika u oceanima i tako zapravo ugušila vrste koje su u njima živjele. Stijene iz tog razdoblja formirale su se u trenucima kada je barem neki ocean bio bez kisika. U prijašnjim radovima dr. Deutsch je istraživao kako se živući organizmi prilagođavaju temperaturi i razinama kisika u morima. Životinje sa brzim organizmom trebaju puno kisika, pa tako ne mogu živjeti na mjestima gdje njegova prisutnost opada, ili je uopće nema. 

Toplina vode ovaj izazov čini još težim. Toplija voda ne može sadržavati puno otopljenog kisika kao što to može hladna. Čak štoviše, topla voda može povećati životinjski metabolizam, koji u tom slučaju može imati potrebu za većom količinom kisika, samo da bi se održavao na životu.

Tako npr. bakalar nije pronađen ispod zemljopisne širine od Španjolske. Južnije od te granice, zbog topline i manjka kisika nije moguć njihov život. Deutsch i student Justin Penn uz pomoć kompjuterskih simulacija rekonstruirali su to razdoblje, i toplinu.

Pola stupnja Zatopljenje od 1,5 °C mnogim Hrvatima je život ili smrt

Kada su vulkani sa sibirskog područja eruptirali, ispunili su atmosferu sa ugljičnim dioksidom, i tako zagrijali atmosferu. I oceane, koji su po simulaciji, počeli ostajati bez kisika. Nek dijelovi više od drugih. Na površini, svježi kisik proizvode fotosintetske alge. No, kako je ocean postao sve topliji, njegove cirkulacijske struje također su usporile, pokazali su.

Kisikom siromašna voda spustila se na dnu oceana, i ubrzo je ta dubina ostajala bez zraka, ugušila se. I tako su veliki dijelovi oceana postali nemogući za život. Neke su vrste preživljavale, no većina ih je u potpunosti izumrla. 

"Svi su ostajali bez mjesta za život, staništa, i tako se razvio veliki rizik od izumiranja. No on je bio veći na hladnim područjima, što nam je bilo iznenađenje", naglašava Deutsch.

Pretpostavili su kako bi u tom slučaju najugroženije bile životinje u blizini ekvatora, zbog topline vode, no model je pokazao kako je druga katastrofa bila posrijedi. Životinje u hladnoj vodi bogatoj kisikom nisu mogle podnijeti njegov nagli pad, dok su one u tropskim vodama već navikle na siromašni kisik. A hladnovodne nisu mogle pronaći utočište negdje drugdje.

Da bi testirali svoju simulaciju, istraživači su se udružili s Jonathan Payneom i Erikom Sperlingom, paleontolozima sa Sveučilišta Stanford. Oni su pronašli veliku bazu podataka fosila kako bi prikazali rizike izumiranja na različitim geografskim širinama tijekom katastrofe.

Kad su završili sa svojom analizom, poslali su grafikon u Seattle. Dr. Deutsch i Mr. Penn uspoređivali su ih s predviđanjem iz njihove kompjuterske simulacije.

Podudarali su se. 

"Ovo je bio najuzbudljiviji trenutak mog znanstvenog života", rekao je dr. Deutsch.

Smrtonosni Vezuv Od erupcije vulkana skuhao im se mozak i isparila krv

Michael Benton, paleontolog na Sveučilištu Bristol u Velikoj Britaniji, koji nije bio uključen u studiju, rekao je kako je time riješeno pitanje uloge topline i kisika kao uzroka masovnog izumiranja. 

"Ovo jasno pokazuje kako su, naravno, povezani", rekao je.

Studija je zapravo dobro upozorenje ljudima za sljedećih nekoliko stoljeća. Sibirski vulkani su izbacili više ugljičnog dioksida u atmosferu nego što ćemo mi ikada. No naše godišnje razine emisije su puno veće. Ugljični dioksid kojeg stvaramo tijekom protekla dva stoljeća ugrijao je atmosferu, a oceani su apsorbirali puno te topline. I sada kao i u tom razdoblju, oceani ostaju bez kisika, čije razine su se smanjile tijekom proteklih 50 godina za dva posto.

"Zemlja reagira na isti način kao što je prije, u prošlosti", naglašava dr. Kump. 

Na nama je da razinu održimo ispod propisanih 1,5 stupnjeva. Ako nastavimo koristiti sve mogućnosti zagađenja, do 2300. godine zemlja bi mogla biti toplija za 9,5 stupnjeva. U toplijim oceanima razine kisika mogle bi se nastaviti smanjivati. A ako nam model od prije 250 milijuna godina može poslužiti kao vodič posljedice po život na Zemlji, posebno morski život u hladnijim dijelovima oceana, bit će katastrofalne.

"Ako se tim pitanjem ne pozabavimo, klimatske promjene dovest će nas do iste razine uništenja koje je bilo najgore u našoj geološkoj povijesti", naglašava dr. Deutsch.