U posljednjih 150 godina ljudi su se u mnogo pogleda transformirali. Globalna populacija porasla je s (jedva) milijarde na više od sedam milijardi. U razvijenim zemljama prosječna životna dob je s nekadašnjih 45 skočila do 'nevjerojatnih' 80. A promijenili smo se i fizički, jer je velik broj današnjih ljudi viši nego što je bio ikad prije u povijesti.

Prosječna visina ljudi je posebno skočila u indsutrijaliziranim zemljama, od Velike Britanije, preko SAD-a do Japana, i to za čak 10 centimetara. Ali jedan narod se posebno ističe. Današnji Nizozemci su u prosjeku viši za 20 cm od svojih predaka iz sredine 19. stoljeća, što je prilično šokantan podatak.

Zašto su ljudi, pogotovo Nizozemci, toliko narasli i hoće li se taj trend nastaviti? Kad ćemo prestati rasti i hoće li nas neka buduća pokoljenja smatrati hobitima?

Ova pitanja inspirirala su 1980-ih godina matematičara Jánosa Komlósa da počne proučavati antropometriju kroz povijest, pri čemu je istraživao kako je prosječan izgled ljudi varirao ovisno o ekonomskim i drušvenim uvjetima. Posebno se posvetio proučavanju arhive s vojnim zapisima, jer su tamo očuvani podaci o visini vojnika, kako bi otkrio povezanost.

Njegovo istraživanje otkrilo je da su na individualnu visinu utjecala dva čimbenika: prehrana i bolesti. Pogotovo je to bilo očito u slučaju kombinacije oba faktora u djetinjstvu. Osobe koje u djetinjstvu nisu dovoljno jele ili, primjerice zbog proljeva, nisu apsorbirale hranjive tvari, automatski su imale manje šanse u odrasloj dobi doseći potpunu potencijalnu visinu.

Kroz povijest smo imali razdoblja rasta i stagniranje

Povijest je prepuna dokaza o tome koliko su zdravlje i visina povezani. U zapadnoj Europi, tijekom kasnog Srednjeg vijeka, nakon što je kuga 'izbrisala' 60 posto stanovništva, preživjeli su odjednom imali pristup većoj količini hrane, te su živjeli u nepranapučenim zajednicama, što je smanjilo širenje bolesti i zaraza. Zato su ljudi mogli početi rasti više u visinu, pa su Englezi recimo bili samo četiri centimetra niži nego danas.

Ali u 17. stoljeću, Europljani su pali na 'niske grane'. Prosječan Francuz bio je visok 162 cm. Izrazito hladne zime uništile su puno usjeva, a bilo je i sve više ratova. U 18. stoljeću su ljudi zbog industrijske revolucije počeli sve više naseljavati gradove i živjeti u lošim uvjetima, što je opet usporilo njihov rast.

No zato je druga polovica 19. stoljeća svima pogodovala jer su socijalna previranja urodila boljom poljoprivrednom proizvodnjom, tekućom vodom i poboljšanim sanitarnim uvjetima. Zapadni Europljani su, zahvaljujući ekonomskom prosperitetu, počeli rasti i nisu stali otada.

Ova povezanost između visine i zdravlja vidljiva je i danas Pogledajte Južnu i Sjevernu Koreju. Sjeverna Koreja je zauzela 188. mjesto (od 195) na UN-ovoj ljestvici društvenog razvoja koja se temelji na očekivanom životnom vijeku, prihodima i obrazovanju. Njihovi muškarci u prosjeku su tri do osam centimetara niži od susjeda u Južnoj Koreji, koja je na UN-ov ljestvici zauzela 15. mjesto.

Naravno da ipak ne smijemo umanjiti utjecaj genetike u cijeloj priči. Stoga će visoki roditelji vjerojatno imati i visoku djecu. Ali činjenica je da češće siromašni ljudi (koji se i slabije hrane i skloniji su bolestima, te im je zdravstvena skrb nedostupnija) imaju više djece, a oni su češće i sami niži, pa u nekim zemljama stagnira prosječna visina već više od 50 godina, kao što je primjerice SAD.

Ostatak teksta pročitajte na BBC-u.