Posljednji put Hrvatska je ovako malo stanovnika imala prije 60 godina, točnije čak i nešto malo više od toga, još 1957. godine. The Economistov stručnjak za Balkan Tim Judah konstatirao je za BIRN da je u Republici Hrvatskoj početkom ove godine bilo još samo 4,070.000 stanovnika. Riječ je o Eurostatovim podacima. Međutim, ako se pita Krešimira Ivandu, demografa sa Sveučilišta u Zagrebu, a Judah ga je pitao, u Hrvatskoj danas živi još i manje ljudi, samo 3,95 milijuna.

1960. godine Hrvatska je, kao federalna administrativna jedinica Jugoslavije, imala 4,14 milijuna stanovnika, a najviše u svojoj povijesti dosegnula je uoči rata, 4 milijuna i 780 tisuća. Otada broj stanovnika skoro isključivo opada. Damir Josipović s Instituta za etničke studije u Ljubljani kaže da je stvaran broj ljudi koji su doista živjeli na teritoriju Hrvatske 1989. godine bio zapravo nešto manji, 4,51 milijuna, te da je razliku u odnosu na službene brojke činilo to što su u zbroj ulazili i brojni gastarbajteri.

On je sit... Bozanić se ne usudi reći tko je kriv za odlazak Hrvata

Kao što je bio slučaj i sa svim drugim jugoslavenskim republikama i pokrajinama. Iz članka Tima Judaha ne može se zaključiti da je rat, koji je trajao pet godina, glavni faktor demografskog pada Hrvatske koji traje već 28 godina. Tijekom rata Hrvatsku jest napustilo između 150 i 200 tisuća etničkih hrvatskih Srba, ali je tijekom istog rata u Hrvatsku doselio otprilike isti broj bosanskohercegovačkih, nešto i srbijanskih etničkih Hrvata.

Bilo da je riječ o smišljenom "humanom preseljenju naroda", odnosno o posljedicama etničkih čišćenja, ili o jednoj od mnogih tragičnih posljedica etničkih ratova, s krajem rata demografski pad Hrvatske se nastavio.

Kad se pogleda grafikon demografskih kretanja u Hrvatskoj od 1950. do procjena o stanju kakvo će biti 2050., vidi se da je jedina razlika između pada od 1990. do 2000. i od trenutka demokratskih promjena 2000. do danas, to što je u 21. stoljeću taj pad skoro linearan, što nema naglih padova ili iznenadnih kraćih razdoblja stagnacije.

U Hrvatskoj danas žene u prosjeku rađaju po 1,44 djece, što je druga najniža natalitetna stopa od svih sedam postjugoslavenskih država. Hrvatskoj bi inače za nadomještanje mortaliteta i drugih demografskih gubitaka trebao biti 2,1 djece, čega su državne vlasti očito svjesne, ali su sa svojim demografskim mjerama apsolutno neuspješne. Najgora je bila 2017. godina s oko 36.500 novorođenih, nakon čega je 2018. rođeno 37.000 djece, što nije rezultat koji bi se mogao smatrati uspjehom.

Čak i u godini nakon najgore ratne godine u Hrvatskoj, 1992., u našoj zemlji rođeno je 46.970 beba, što samo po sebi govori koliko su nacionalne populacijske politike uvedene 2006. bile zapravo besmislene. Ivica Bošnjak, pomoćnik ministra u resornom ministarstvu, kazao je Judahu da su vlade jedna za drugom uložile ogromne količine novca u sve od dječjih vrtića do poljoprivreda, posebno u demografski desetkovanim pretežno poljoprivrednim područjima "na istoku zemlje".

Prošle godine Velimir Šonje je za Express ovako dijagnosticirao stanje: "Hrvatska je tragedija u tome što je već mogla biti blizu 80 posto prosječnog razvoja EU. Godine 2007. bili smo na 61 posto od prosjeka EU, Poljska je tada bila na 53 posto, a danas je na 71! Da smo u međuvremenu postojano rasli dva postotna boda brže od prosjeka EU, što nije bilo nedostižno, danas bismo bili na 76 posto, umjesto na 63."

Neugodna istina Kako sve Hrvatska propada zbog egzodusa Hrvata iz domovine

On je izračunao da će Hrvatska dostići 85 posto razine razvoja EU tek oko 2035. godine, i to bude li rasla dva posto brže od prosjeka EU-a. Šonje je potom kazao i ono što je od početka jasno kao dan, bez obzira na romantične nacionalističke mitove o dijaspori i o povratku nedavno otišlih.

"Češka, Slovenija i Slovačka, koje nisu imale pad broja stanovnika, nalaze se oko ili iznad razine od 80 posto prosjeka EU. Estonija, koja je nedavno dostigla tu razinu, ranije je imala pad broja stanovnika, ali je on zaustavljen", kazao je.

Jasno je da hrvatski problem s brojem stanovnika nije u prvom redu natalitet koliko iseljavanje zbog političkih i ekonomskih prilika, odnosno uvjeta životarenja s radnim mjestima i plaćama kakvi već jesu. HNB je 2018. izradio studiju kojom je istražio koliko je građana iselilo u EU, ali ne tako da se prate statistički podaci u Hrvatskoj, nego brojevi socijalnog osiguranja u 10 središnjih članica EU-a. Ispalo je da je samo od 2013. do 2016. godine iz naše zemlje iselilo čak 230.000 stanovnika.

Demografi se s takvim redom veličina slažu, ali navode da pritom nije sasvim jasno koliki udio u tom broju otpada na zapravo bosanskohercegovačke Hrvate koji imaju dvojno državljanstvo, pa tako i hrvatski i BH pasoš. Oni smatraju da od 230.000 iseljenih u tri godine nakon ulaska Hrvatske u EU, na BH-Hrvate otpada oko petina od tog broja. A kamo Hrvati najradije sele, da ne kažemo bježe iz domovine? Čak 71 posto njih u Njemačku, osam posto u Austriju, sedam posto u Irsku...

Riječ je u pravilu o mladim ljudima u najboljoj životnoj aktivnoj dobi, s djecom ili u dobi kad mogu imati djecu, vrlo često cijele obitelji. U Hrvatsku se pritom doseljavalo zanemarivo malo; samo oko 10.000 ljudi godišnje, i to obično Hrvati koji su odradili svoj radni vijek kao gastarbajteri i u Hrvatsku se vraćaju kako bi tu proživjeli u penziji. Vladin plan je da se mirovinskim stažom za majke na osnovu majčinstva i sličnim mjerama stopa rađana dovede do 1,6 djece po ženi.

Glavni su problem uvjeti rada. U skandinavskim zemljama žene imaju bitno više djece nego u Hrvatskoj, a činjenica je da žene tamo puno češće imaju dobre poslove u zdravstvu i školstvu, dok u Hrvatskoj stotine tisuća žena radi u lošim i nesigurnim uvjetima, na slabo plaćenim poslovima u, primjerice, trgovini. Ovako visoke stope iseljavanja u kombinaciji s izrazito niskim natalitetom, kažu demografi, "nov je fenomen kakav ne postoji nigdje drugdje u svijetu", osim u ovoj regiji, odnosno na Balkanu.

Nema nas Dok se rođaci i kumovi obogate Hrvatska će postati pustinja

Hrvatska je i ranije imala kolebanja u stopama novorođenih, nakon Drugog svjetskog rata najviše u doba velikog odlaska na rad u inozemstvo 1968., ali se nakon toga vrlo brzo demografski oporavila jer je izgubljeno stanovništvo, kao jedan od najbogatijih dijelova Jugoslavije, "nadoknadila" useljavanjem iz drugih jugoslavenskih republika.

Judah dalje navodi kao posljedični problem demografskog osipanja manjak radnika u turizmu i građevini, odnosno 63.900 izdanih radnih dozvola strancima ove godine u odnosu na 39.000 prošle. Pritom, međutim, ne ulazi u analizu velikog broja dugotrajno nezaposlenih građana Hrvatske, problema s plaćama radnika građana koje ne rastu u skladu s gospodarskim rastom Hrvatske ekonomije posljednjih godina i slično.

Ističe, ipak, da se niti u Hrvatsku više ne hrli iz drugih dijelova bivše Jugoslavije jer ih ovdje, za razliku od primjerice Njemačke gdje su poslovi i plaće dobri, dočekuju slabe hrvatske plaće i uvjeti rada. Nastavak teksta većim je dijelom citiranje Bošnjaka u čemu se ogleda politička tragedija ove zemlje.

"Bošnjak je rekao da vlada radi na planiranju mjera kojima se predviđa popunjavanje praznih kuća u ispražnjenim područjima doseljenicima iz hrvatske dijaspore i zemalja koje u Hrvatskoj već imaju etničke manjine. Kao primjer naveo je Ukrajinu."

Judah ipak primjećuje problem u logici i pita se zašto bi siromašni Ukrajinac išao živjeti u područje u kojem se živi loše, umjesto da radije odseli u bogatu Poljsku ili Njemačku. Judah je Bošnjaka pitao i to bi li se možda oni koji su napustili zemlju uoči ili tijekom rata, ili možda njihova djeca, mogli vratiti u Hrvatsku, misleći u prvom redu na izvorno hrvatske Srbe.

"Rekao je da je to malo vjerojatno", piše Judah.

"Bošnjak je rekao da će sve veća ponuda poslova i prije svega visoka kvaliteta života u Hrvatskoj privući one koji su danas vani (misli na dijasporu, op. a.) na povratak."

Ispada da hrvatske vlasti smatraju da je vjerojatnije da će povući nazad ogorčene Hrvate koji su pobjegli od depresivnog i mučnog života u Hrvatskoj, nego što će povući izbjegle Srbe koji danas u Srbiji žive depresivno i mučno, u svakom slučaju u pravilu gore nego što se živi u Hrvatskoj. Drugim riječima, vlasti u RH uporno se trude izmisliti čarobno rješenje kojim bi opustjele Liku, Slavoniju i Dalmatinsku Zagoru popunili Hrvatima katolicima umjesto izbjeglim autohtonim Srbima ili migrantima koji očajni čekaju na istočnim granicama.

Inicijativa Ima ih 12, imaju 75 godina i svi sami žive u ovom selu

Kako bilo, projekcije za broj stanovnika 2050. godine u odnosu na 1989. u srednjoj i jugoistočnoj Europi takve su da bi Hrvatska, kako se sad stvari razvijaju, trebala imati 22,42 posto manje stanovnika. Gori od Hrvatske su samo Srbija, BiH, Rumunjska i Bugarska. U plusu su, pak, samo Austrija (+16,09 posto) i Slovenija (+2,64 posto).

Slijede Grčka, Češka, čak i Makedonija i Crna Gora kao demografski neusporedivo bolje od Hrvatske, a nakon Slovačke s minusom od – 11,22 posto, slijedi niz zemalja kojima je redom zajedničko to da imaju užasnih problema i s demokracijom i s vladavinom prava i s korupcijom: Kosovo, Poljska, Albanija, Mađarska i potom najgore četiri zemlje, među kojima i Hrvatska.