Dr. Maruška Vizek, ravnateljica Ekonomskog instituta, već dugo trezveno upozorava na skupu statičnost hrvatskoga gospodarskog i političkog sustava koji je, kao malo koji u tranzicijskim zemljama, otporan na promjene. Njezine riječi katkad djeluju šokantno, surovo, kao teška dijagnoza koja daje nadu za liječenje, ako se pravodobno uhvatimo terapije. Vizek bez okolišanja kaže da bi obujam hrvatske ekonomije, kad bi se eliminirao turizam, bio na razini BiH. Kaže i da nas tek čeka hiperapartmanizacija. Ali dodaje i kako bismo mogli postati upsješna priča.

Zalažete li se za usvajanje eura i ima li ikakve veze ukidanje znanstvenog časopisa Privredna kretanja i ekonomska politika, koji je izdavao Ekonomski institut s tim vašim stavom, s obzirom na to da su se u javnosti pojavile takve informacije?

Zalažem se za uvođenje eura jer to za malu visoko euriziranu zemlju poput Hrvatske dugoročno ima smisla. Ali ne zalažem se da trčimo pred rudo i uvodimo euro ako za njega nismo spremni. Ja smatram da mi za takav korak u ovom trenutku nismo spremni i da u njega jurimo samo zato što intimno smatramo da nećemo u budućnosti zadovoljavati uvjete vezane za deficit i javni dug, premda ih i sad ne zadovoljavamo zato što smo se oko toga potrudili, nego zato što imamo sreće. Drugim riječima, umjesto da se sami potrudimo da još godinama ispunjavamo fiskalne kriterije za uvođenje eura, mi sad jurimo u to uvođenje jer znamo da volje za reformom javne potrošnje nemamo pa želimo iskoristiti sretne vanjske prilike dok još traju. Smatram stoga da bi bilo bolje da se taj proces odgodi do onoga trenutka kad će postojati uvjerljivi dokazi da smo ostvarili dovoljnu razinu realne ekonomske konvergencije prema europodručju i da bilježimo održivi uzlazni trend rasta proizvodnosti. Pojmovi poput uvjerljivih dokaza, dovoljne razine konvergencije i održivog trenda rasta su dakako podložni subjektivnoj interpretaciji, pa jedni mogu tvrditi da svega toga ima, a drugi da nema. Ja tvrdim da nema. Na kraju će stvar, kako se sad čini, morati presjeći Europska komisija sa svojom procjenom, ali i političkom odlukom. Ukidanje institutskog znanstvenog časopisa Privredna kretanja i ekonomska politika, u čijem zadnjem broju su objavljeni radovi koji zagovaraju uvođenje eura, nema nikakve veze s mojim stavom vezanim za euro jer tu odluku nisam donijela samo ja, nego i Znanstveno i Upravno vijeće instituta s ciljem da Institut od dva časopisa koja se financiraju od poreznih obveznika nastavi objavljivati samo onaj koji je znanstveno relevantniji. No zanimljivo je da se odjednom štednja javnog novca problematizira, a sve u pokušaju diskreditacije onih koji misle da bismo proces uvođenja eura trebali odraditi tek nakon što odradimo reforme.

Nedavno sam gledao jedan arhivski materijal TV Zagreb, iz sedamdesetih, pa uočio da su Uljaniku još onda problem bili rokovi. Dugo je sve to i trajalo. Što će sad biti? Radna snaga odlazi u Trst, u Monfalcone, u Nizozemsku, Njemačku... Čeka li Pulu sudbina Dubrovnika, grada koji živi isključivo od turizma?

Turizam je naš blagoslov, ali i naše prokletstvo. S jedne strane nam omogućuje da držimo u ekonomskom smislu glavu iznad vode, no s druge strane on nas ne motivira da se bavimo onim djelatnostima koje karakterizira visoka razina proizvodnosti koje u konačnici mogu zagarantirati visoke stope ekonomskog rasta, značajno povećanje realnih plaća i postizanje statusa ekonomski bogate zemlje. Turizam na našu žalost nije takva djelatnost te nijedna danas ekonomski uspješna i bogata zemlja nije postala uspješna oslanjajući se isključivo na turizam, pa nećemo ni mi. Sudbina svih naših priobalnih naselja bi zbog oslanjanja isključivo na turizam dugoročno stoga mogla biti slična. U Pregledu tržišta nekretnina, koji je Ekonomski institut Zagreb prošle godine objavio u suradnji s Ministarstvom graditeljstva, postoji i slika koja prikazuje najčešće trgovani tip nekretnine za svaku jedinicu lokalne samouprave. Na cijelom Jadranu i u dobrom dijelu jadranskog zaleđa najčešće trgovani tip nekretnine je građevinsko zemljište. Ta slika daje blic uvid u planirane i preferirane aktivnosti na našem priobalju u sljedećem desetljeću, a taj blic uvid se može sažeti jednom rečenicom u “malo više hotela i puno više apartmana”. Naš porezni sustav koji demotivira hotelijere i nagrađuje privatne iznajmljivače u kombinaciji s djelovanjem jedinica lokalne samouprave, koje su motivirane širiti i preizgrađivati svoje zone građenja zbog ubiranja čak i za europske prilike iznimno visokog komunalnog doprinosa za gradnju novih nekretnina, već sad nas dovodi do toga da nam je obala presagrađena. A kako je građevinsko zemljište najčešće trgovana nekretnina u priobalju, prava apartmanizacija i stvaranje gradova duhova na Jadranu nas tek očekuje.

Mi imamo nekoliko velikih renti: najveća je ona od turizma (10-ak milijardi eura), a sve je veća i ona od doznaka iz inozemstva. Udio turizma u BDP-u najveći je na svijetu, osim Malte. To tako može ići dugo?

Možemo mi na taj način funkcionirati jako dugo, pogotovo ako druge alternative nemamo. Geopolitičke prilike pri tome nam idu na ruku, klimatske promjene također. Što više radnih i fizičkih resursa uložite u turističku aktivnost, a turizam je pri tome infrastrukturno iznimno zahtijevan, to će biti te resurse kasnije teže preusmjeriti na nešto drugo. Treba pri tome zapamtiti da resursa nemamo neograničeno mnogo, pogledajte samo što se događa s ponudom radne snage. To znači da smo suočeni s izborom koji je često isključiv: ili ulažemo u turizam ili u neku drugu industriju, ali nemamo dovoljno resursa i štednje da uložimo u obje industrije, čak i ako to želimo. S druge strane, nedostatak reformi znači da ni nema dovoljno tih drugih industrija u koje se mogu usmjeriti proizvodni resursi, pa u nedostatku boljih prilika svi ulažu u tu jednu - svima vrlo očitu - priliku. Na takav način prihodi od turizma će nastaviti rasti po stopi većoj od rasta nominalnog BDP-a, pa ne bi bilo neočekivano da se udio turističkih prihoda u BDP-u nastavi i dalje povećavati, bez obzira na to što nam tekuća infrastruktura jedva izdržava i trenutačni intenzitet turističke aktivnosti. Krajnja gornja granica našeg turističkog razvoja biti će takozvani 'overturizam', koji predstavlja pojavu prezagušenosti neke destinacije turizmom. U svjetskim medijima se već sad u tom kontekstu spominju u istoj rečenici Amsterdam, Barcelona i naš Dubrovnik, što nam definitivno nije dobra reklama. Filipinci su zbog negativnih posljedica 'overturizma' morali na neko vrijeme zatvoriti za posjete svoj najposjećeniji otok Boracay, Tajlanđani slavni Maya zaljev na Phi Phi Lei otoku, a Venecija najavljuje uvođenje naplate ulaska u grad turistima. Stanovnicima i lokalnim vlastima mnogih popularnih destinacija je dosta turizma, pitanje je dakle samo hoće li i kad će turistima dojaditi nesnosne turističke gužve na popularnim destinacijama. No čak i da se ukus prosječnog turiste ne promijeni, destinacije koja su prenatrpane turistima, a neke naše priobalne destinacije već jesu takve, počinju se suočavati s negativnim posljedicama intenzivne orijentacije na turizam.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Migracije su socijalni ventil - nezadovoljnici idu u inozemstvo umjesto na ulicu, pa nema poticaja za promjene, odnosno reforme odozdo, a Vlada uvijek s lakoćom napuni proračun pa nema poticaja ni odozgo.

Vlada s lakoćom napuni proračun samo u dobrim vremenima. Kad zemlja uđe u krizu, onda prihodi presahnu, deficit se poveća, a zajedno s deficitom eksplodira i javni dug. Takav scenarij smo već imali prilike gledati tijekom dva mandata vlade Ive Sanadera, a on se sad opet ponavlja pa se stječe dojam da nismo ništa naučili iz prethodnog iskustva. Fiskalna situacija se trenutačno čini dobrom jer rastu prihodi uslijed povoljne faze ekonomskog ciklusa. No da bi povoljna fiskalna situacija bila uistinu održiva, smanjenje deficita i javnog duga bi trebalo biti utemeljeno na smanjenju rashoda kako bi se otvorio prostor za javnu potrošnju sljedeći puta kad nas zadesi recesija. Kod nas, nažalost, smanjenja rashoda nema. Poticaj odozgo teško da može biti motiviran fiskalnom situacijom, pa ma kako nepovoljna ona bila, jer ako ne možete novac prikupiti kroz poreze, uvijek se možete zadužiti, a jednom kad i ako usvojimo euro, taj dug će postati jeftiniji. Najbolji poticaj za promjenama bi trebao biti suočavanje naših političkih elita i naših građana s činjenicom da smo nekad bili treća najbogatija bivša komunistička zemlja članica EU, a danas smo druga najsiromašnija. S obzirom na to da Bugarska, kao najsiromašnija zemlja EU, raste brže od nas, dugoročno smo na putu da postanemo najsiromašnija zemlja EU. Ako je našim političkim elitama to prihvatljivo i ako je građanima to prihvatljivo, jer zbog mogućnosti preseljenja mogu za sebe uvijek izabrati neku propulzivniju i svjetliju budućnost, teško da ćemo doživjeti ozbiljnije reforme.

Jednom ste rekli da bi naše gospodarstvo, kad bismo ekstrahirali utjecaj turizma, bilo na razini onoga iz BiH. To je vrlo surova i, pretpostavljam, točna ocjena. Na čemu je bazirate?

Volim koristiti tu izjavu jer ona koristi našu predrasudu o nazadnoj i nerazvijenoj Bosni i Hercegovini iz koje se ljudi useljavaju u Hrvatsku kako bi radili u građevinskom i turističkom sektoru, da na pomalo šokantan način opišem razmjer naše ovisnosti o turizmu. Nije ta konstatacija potpuno točna jer je Hrvatska i bez turizma ipak naprednija od Bosne i Hercegovine i kad je u pitanju industrijska osnovica i kad je u pitanju institucionalno uređenje. No to ne znači da mi nismo iznimno ovisni o turizmu. Teško je, naime, uopće zamisliti kako bi naša ekonomska stvarnost izgledala bez turizma, no sigurno ne bismo imali ovaj stupanj ekonomskog 'blagostanja' koji imamo danas. Blagostanje stavljam u nazivnike jer nama to blagostanje nimalo ne izgleda kao blagostanje, ali ako posjetite Bosnu i Hercegovinu, Srbiju ili Makedoniju, vidjet ćete da stvari mogu biti i značajno gore nego kod nas. No kako sam već prije rekla, blagostanje od turizma ima svoju gornju granicu nakon kojeg daljnjeg povećanja više nema. Ovu tezu najbolje može potvrditi primjer Grčke. No čak i blagostanje koje imaju nove zemlje članice Unije, poput Češke, Slovačke i Poljske, koje je nama trenutačno nedostižno, ima svoju gornju granicu povećanja koja će postati puno očitija jednom kad automatizacija u većoj mjeri zahvati industriju, a masovnu proizvodnju standardnih proizvoda zamijeni masovna proizvodnja po mjeri. Dugoročno, ako želi postati visoko razvijena i bogata, svaka zemlja mora uzgojiti vlastite globalne brendove i vlastitu tehnologiju. Drugim riječima, ako Hrvatska želi biti uspješna i bogata, nama treba još jedno dvadesetak Mate Rimaca. Ako ćemo uz takve uspješne brendove imati još i uspješnu turističku industriju, tim bolje.

Proračun je u Račanovo doba bio 87 milijardi kuna, a tad smo imali 4,6 milijuna stanovnika, danas je 140 milijardi, a broj građana je pao na 4 milijuna. Dokle se te škare mogu rastezati?

Rastezat će se dok god će za to biti prostora, bilo kroz povećanja poreza ili kroz nova zaduživanja i dok god izbore ne dobije ona politička opcija koja doista želi raskrstiti s dosadašnjim načinom upravljanja ekonomijom. Škare se dakle mogu rastezati sve do bankrota te rastakanja društvenog tkiva i kompletne degradacije institucionalnog okvira u zemlji.

Vlada se hvali reformama, koje baš i nisu velike, a poseban paradoks koji je uočio dr. Boris Podobnik je da se hvale reformom Agrokora koji je privatna tvrtka, dok javni sektor nisi ni pipnuli. Koliko dugo možemo ovako lagano tonuti - ekonomski i demografski?

Treba biti objektivan pa reći da mi ne tonemo u apsolutnom smislu, mada nam se to možda tako subjektivno čini jer smo duboko uronjeni u vlastitu stvarnost i ne možemo se objektivno uspoređivati s drugima. Mi tonemo relativno jer se ne razvijamo onom brzinom kojom se razvijaju oni oko nas i na takav način od sebe stvaramo periferiju europske periferije. Pogledajte samo naš status i status drugih bivših komunističkih zemalja unutar Europske unije te će vam sve biti jasno. Baltičke zemlje su s najrazvijenijim sjevernim zemljama članicama osnovale Novu hanseatsku ligu te kroz nju guraju svoje geostrateške i ekonomske interese. Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka imaju vlastitu Višegradsku skupinu. I premda su i baltičke zemlje i zemlje Višegradske skupine i dalje europska periferija, one se aktivno trude taj svoj status promijeniti i to im u značajnoj mjeri uspijeva. Mi, s druge strane, unutar EU pravih saveznika nemamo. S prvim susjedima koji bi nam bili prirodni saveznici imamo vrlo loše odnose, a s Rumunjskom i Bugarskom ne želimo jer nam je to valjda ispod časti i asocira nas na Balkan. Drugim riječima, sve što smo mi propustili napraviti da unaprijedimo našu zemlju dovelo nas je u situaciju da postajemo periferija europske periferije, i u ekonomskom i u političkom smislu. U tom relativnom ritmu tonuti se može još jako dugo.

Rastuća ekonomija je nezamisliva uz padajuću populaciju. Irska je u vremenu koje spominjem, 2001., imala 3,9 milijuna stanovnika, dogodio im se i egzodus 2008., no danas su na gotovo pet milijuna ljudi. Jeste li pratili njihove reforme, koja je tajna irskog preokreta?

Irska tajna je sve samo ne tajna: fleksibilna ekonomija s učinkovitom javnom administracijom, obrazovanom radnom snagom, učinkovitim pravosuđem i zaštitom vlasničkih prava te niskim porezima. No u društvenoj podlozi poput naše u kojoj hara ortački kapitalizam, socijalistički mentalni softver i odsustvo iskonskih lidera, teško da se irski recept može uspješno primiti.

Može li do njega uopće doći - da to pitam riječima poznate pjesme, ima li nade za nas?

Naša zemlja je puna potencijala koji često ne vidimo jer smo uronjeni u naše svakodnevne probleme. Kao netko tko je vidio svijeta, mogu posvjedočiti da mi često ne znamo cijeniti ono što imamo, od sigurnosti življenja koja je posljedica niske stope kriminaliteta, svesrdne podrške koje dobivamo od naših obitelji, do povoljne klime, kvalitetne hrane, nezagađenog okoliša i prilike za jeftini ili čak besplatni odmor na jednoj od najljepših obala na svijetu. Mi smo, međutim, razvili jako negativnu sliku o sebi samima i sve što nam se događa koristimo kao razlog da si tu sliku opet potvrdimo. No naše prirodne ljepote, naša kulturna baština, ali ponajviše naši globalno uspješni pojedinci i timovi mogu biti izvor inspiracije za sve nas. I Janica Kostelić, i hrvatska nogometna reprezentacija, i Mate Rimac, i mnogi drugi pokazali su nam da smo mi sposobni biti globalno uspješni čak i onda kad su svi izgledi protiv nas. Ništa dakle nije zapisano u kamenu, i dok god ne sjedimo pasivno i mislimo da će promjenu donijeti netko drugi, svaki dan je prilika za novi početak.