Čeka nas još gora banana, Vlada ponavlja greške Sanadera

Dr. Maruška Vizek, ravnateljica Ekonomskog instituta, već dugo trezveno upozorava na skupu statičnost hrvatskoga gospodarskog i političkog sustava koji je, kao malo koji u tranzicijskim zemljama, otporan na promjene. Njezine riječi katkad djeluju šokantno, surovo, kao teška dijagnoza koja daje nadu za liječenje, ako se pravodobno uhvatimo terapije. Vizek bez okolišanja kaže da bi obujam hrvatske ekonomije, kad bi se eliminirao turizam, bio na razini BiH. Kaže i da nas tek čeka hiperapartmanizacija. Ali dodaje i kako bismo mogli postati upsješna priča.

Dino Stanin/PIXSELL

Zalažete li se za usvajanje eura i ima li ikakve veze ukidanje znanstvenog časopisa Privredna kretanja i ekonomska politika, koji je izdavao Ekonomski institut s tim vašim stavom, s obzirom na to da su se u javnosti pojavile takve informacije?

Zalažem se za uvođenje eura jer to za malu visoko euriziranu zemlju poput Hrvatske dugoročno ima smisla. Ali ne zalažem se da trčimo pred rudo i uvodimo euro ako za njega nismo spremni. Ja smatram da mi za takav korak u ovom trenutku nismo spremni i da u njega jurimo samo zato što intimno smatramo da nećemo u budućnosti zadovoljavati uvjete vezane za deficit i javni dug, premda ih i sad ne zadovoljavamo zato što smo se oko toga potrudili, nego zato što imamo sreće. Drugim riječima, umjesto da se sami potrudimo da još godinama ispunjavamo fiskalne kriterije za uvođenje eura, mi sad jurimo u to uvođenje jer znamo da volje za reformom javne potrošnje nemamo pa želimo iskoristiti sretne vanjske prilike dok još traju. Smatram stoga da bi bilo bolje da se taj proces odgodi do onoga trenutka kad će postojati uvjerljivi dokazi da smo ostvarili dovoljnu razinu realne ekonomske konvergencije prema europodručju i da bilježimo održivi uzlazni trend rasta proizvodnosti. Pojmovi poput uvjerljivih dokaza, dovoljne razine konvergencije i održivog trenda rasta su dakako podložni subjektivnoj interpretaciji, pa jedni mogu tvrditi da svega toga ima, a drugi da nema. Ja tvrdim da nema. Na kraju će stvar, kako se sad čini, morati presjeći Europska komisija sa svojom procjenom, ali i političkom odlukom. Ukidanje institutskog znanstvenog časopisa Privredna kretanja i ekonomska politika, u čijem zadnjem broju su objavljeni radovi koji zagovaraju uvođenje eura, nema nikakve veze s mojim stavom vezanim za euro jer tu odluku nisam donijela samo ja, nego i Znanstveno i Upravno vijeće instituta s ciljem da Institut od dva časopisa koja se financiraju od poreznih obveznika nastavi objavljivati samo onaj koji je znanstveno relevantniji. No zanimljivo je da se odjednom štednja javnog novca problematizira, a sve u pokušaju diskreditacije onih koji misle da bismo proces uvođenja eura trebali odraditi tek nakon što odradimo reforme.

Nedavno sam gledao jedan arhivski materijal TV Zagreb, iz sedamdesetih, pa uočio da su Uljaniku još onda problem bili rokovi. Dugo je sve to i trajalo. Što će sad biti? Radna snaga odlazi u Trst, u Monfalcone, u Nizozemsku, Njemačku... Čeka li Pulu sudbina Dubrovnika, grada koji živi isključivo od turizma?

Turizam je naš blagoslov, ali i naše prokletstvo. S jedne strane nam omogućuje da držimo u ekonomskom smislu glavu iznad vode, no s druge strane on nas ne motivira da se bavimo onim djelatnostima koje karakterizira visoka razina proizvodnosti koje u konačnici mogu zagarantirati visoke stope ekonomskog rasta, značajno povećanje realnih plaća i postizanje statusa ekonomski bogate zemlje. Turizam na našu žalost nije takva djelatnost te nijedna danas ekonomski uspješna i bogata zemlja nije postala uspješna oslanjajući se isključivo na turizam, pa nećemo ni mi. Sudbina svih naših priobalnih naselja bi zbog oslanjanja isključivo na turizam dugoročno stoga mogla biti slična. U Pregledu tržišta nekretnina, koji je Ekonomski institut Zagreb prošle godine objavio u suradnji s Ministarstvom graditeljstva, postoji i slika koja prikazuje najčešće trgovani tip nekretnine za svaku jedinicu lokalne samouprave. Na cijelom Jadranu i u dobrom dijelu jadranskog zaleđa najčešće trgovani tip nekretnine je građevinsko zemljište. Ta slika daje blic uvid u planirane i preferirane aktivnosti na našem priobalju u sljedećem desetljeću, a taj blic uvid se može sažeti jednom rečenicom u “malo više hotela i puno više apartmana”. Naš porezni sustav koji demotivira hotelijere i nagrađuje privatne iznajmljivače u kombinaciji s djelovanjem jedinica lokalne samouprave, koje su motivirane širiti i preizgrađivati svoje zone građenja zbog ubiranja čak i za europske prilike iznimno visokog komunalnog doprinosa za gradnju novih nekretnina, već sad nas dovodi do toga da nam je obala presagrađena. A kako je građevinsko zemljište najčešće trgovana nekretnina u priobalju, prava apartmanizacija i stvaranje gradova duhova na Jadranu nas tek očekuje.

MANUEL SILVESTRI/REUTERS/PIXSELL

Mi imamo nekoliko velikih renti: najveća je ona od turizma (10-ak milijardi eura), a sve je veća i ona od doznaka iz inozemstva. Udio turizma u BDP-u najveći je na svijetu, osim Malte. To tako može ići dugo?

Možemo mi na taj način funkcionirati jako dugo, pogotovo ako druge alternative nemamo. Geopolitičke prilike pri tome nam idu na ruku, klimatske promjene također. Što više radnih i fizičkih resursa uložite u turističku aktivnost, a turizam je pri tome infrastrukturno iznimno zahtijevan, to će biti te resurse kasnije teže preusmjeriti na nešto drugo. Treba pri tome zapamtiti da resursa nemamo neograničeno mnogo, pogledajte samo što se događa s ponudom radne snage. To znači da smo suočeni s izborom koji je često isključiv: ili ulažemo u turizam ili u neku drugu industriju, ali nemamo dovoljno resursa i štednje da uložimo u obje industrije, čak i ako to želimo. S druge strane, nedostatak reformi znači da ni nema dovoljno tih drugih industrija u koje se mogu usmjeriti proizvodni resursi, pa u nedostatku boljih prilika svi ulažu u tu jednu - svima vrlo očitu - priliku. Na takav način prihodi od turizma će nastaviti rasti po stopi većoj od rasta nominalnog BDP-a, pa ne bi bilo neočekivano da se udio turističkih prihoda u BDP-u nastavi i dalje povećavati, bez obzira na to što nam tekuća infrastruktura jedva izdržava i trenutačni intenzitet turističke aktivnosti. Krajnja gornja granica našeg turističkog razvoja biti će takozvani 'overturizam', koji predstavlja pojavu prezagušenosti neke destinacije turizmom. U svjetskim medijima se već sad u tom kontekstu spominju u istoj rečenici Amsterdam, Barcelona i naš Dubrovnik, što nam definitivno nije dobra reklama. Filipinci su zbog negativnih posljedica 'overturizma' morali na neko vrijeme zatvoriti za posjete svoj najposjećeniji otok Boracay, Tajlanđani slavni Maya zaljev na Phi Phi Lei otoku, a Venecija najavljuje uvođenje naplate ulaska u grad turistima. Stanovnicima i lokalnim vlastima mnogih popularnih destinacija je dosta turizma, pitanje je dakle samo hoće li i kad će turistima dojaditi nesnosne turističke gužve na popularnim destinacijama. No čak i da se ukus prosječnog turiste ne promijeni, destinacije koja su prenatrpane turistima, a neke naše priobalne destinacije već jesu takve, počinju se suočavati s negativnim posljedicama intenzivne orijentacije na turizam.

Nastavak na sljedećoj stranici...