Svakodnevno čitamo o tome kako mladi i obrazovani napuštaju Hrvatsku. Busevi i avioni prepuni su obitelji koje poslove i sreću traže negdje drugdje dok se, s druge strane, često piše i kako poslodavci u Hrvatskoj muku muče s pronalaženjem radne snage jer Hrvati često kao da - ne žele raditi.

Primjeri triju domaćih jakih tvrtki, koje ne moraju strahovati za budućnost govore kako je tržište rada i radnika u Hrvatskoj u potpunom kaosu i ako se država ne pokrene i zaustavi ovaj negativan trend, posljedice će biti dalekosežne i stanje se neće moći popraviti.

Najbolji hrvatski restoran Pelegrini u Šibeniku, za kojeg bi se negdje u inozemstvu ljudi iz branše doslovno tukli da mogu tamo raditi, pa čak i steći praksu, povukao je pravi potez očajnika. U oglasu na njihovoj stranici Pelegrini je objavio da traži radnike, te da su spremni svakom platiti dodatnih 5.000 eura bonusa ako ih ne 'otkantaju' nakon jedne sezone, odnosno, svakome tko nakon dvije godine rada odluči kod njih ostati kao nagradu će dobiti 5.000 eura.

Nije riječ o radu u rudniku ili ekstremnim uvjetima, posao se sastoji od kuhanja uz bok profesionalcima od kojih se može mnogo naučiti, pošteno plaćenom radu, a glavni kuhar i vlasnik Pelegrinija, nagrađivani Rudi Štefan kaže i kako 'nije potrebno iskustvo jer ćete ga steći kod nas'. 

Kao razlog ovakvom trendu u državi u kojoj je stopa nezaposlenosti relativno visoka često se govori da su poslodavci sami krivi jer ljudi s njima imaju loša iskustva, a naročito se to često naglašava za turistički sektor. Međutim, generaliziranje da su "svi isti" dovelo je do toga da i su oni najbolji, najpošteniji i naperspektivniji strpani u isti koš s lošim poslodavcima. Jasno je kao dan da su radnici u ugostiteljstvu i turizmu u divljini tog sektora često iskorištavani, neplaćeni i neprijavljeni, no, valja imati na umu da jednake priče o 'horor' zaposlenicima imaju i poslodavci.

S druge strane mnogo Hrvata i dalje se opire radnoj snazi izvana jer 'nećemo da nam netko uzima poslove', bio on iz Bosne ili Sirije, ali istina je i da postoje poslovi koje 'domaći' ne žele raditi, kao i da mnogo Hrvata radije odabire ne raditi, nego raditi posao koji nije po njihovim kriterijima i željama.

Kako inače objasniti da u turističkoj zemlji restoran s odličnom reputacijom, koji nudi novac ne samo za ljude da rade, veći da ostanu raditi, ne može nikoga naći. 

Tu je i primjer Podravke koja traži 120 zaposlenika koji bi na minimum od godine dana radili kao procesni radnici u istarskom Rovinju. 

Poslodavac nudi smještaj, prijevoz i plaće do 4.000 kuna kao i poticaje, ali svjesni su da će uskoro vjerojatno morati početi uvoziti radnu snagu. Sindikati su se odmah oglasili i rekli da je 4.000 kuna mala plaća. To je, naravno, donekle istina, no uz troškove smještaja, režija i prijevoza koje radnici ne moraju plaćati ta cifra po radniku ispada skoro duplo više. Odnosno, kada bi se radnicima isplatila prosječna hrvatska plaća za rad u tvornici, a koja je u zadnjem kvartalu 2017. iznosila 5586 kuna, nakon što radnik plati troškove smještaja, režija i prijevoza, ostalo bi mu i manje od 4.000 kuna.

Osim toga, u zemlji gdje je registrirana nezaposlenost za prosinac 2017. iznosila 12,2 posto gotovo je nemoguće da stalni prihodi i život u priobalnom gradiću nemaju baš nikakvu privlačnost. 

U prilog tvrdnji da nisu samo plaće problem govori i iskustvo jedne od najperpektivnijih hrvatskih tvrtki, a to je tvrtka Nanobit. Tamo se nude plaće od 12.000 kuna, ali Nanobit radnike ne može pronaći. Direktor Nanobita Alan Sumina rekao je kako će developere, specijaliste za marketing i umjetnu inteligenciju platiti i više nego pošteno, nude čak i suvlasništvo u tvrtki, no da mu je jako teško pronaći ljude iz te branše jer su gotovo svi napustili državu.

- Nije čak problem ni to što ljudi odlaze iz Hrvatske, jer normalno je da postoji neka fluktuacija i razmjena iskustava, ali je velik problem što oni koji odlaze se ne vraćaju i što stručnjaci iz drugih zemalja ne žele doći u Hrvatsku. I zato ćemo ove godine početi dijeliti opcije na udio u vlasništvu najboljima, kako bismo ih privukli i zadržali - rekao je Sumina koji, dakle, nudi komad tvrtke čiji je godišnji prihod 60 milijuna kuna, kako bi osigurao da ima dobru, i dovoljno, radne snage. Neki potencijalni zaposlenici izvana odbili su posao jer, kažu, država previše oporezuje plaće u Hrvatskoj.

U cijeloj ovoj priči pojavio se još jedan trend.

Građani Hrvatske ne žele napustiti komfor grada u kojem stanuju pa tako van Zagreba nedostaje liječnika i veterinara, ne žele se doškolovati ili prekvalificirati, te često uživaju u benefitima sive ekonomije koja 'izjeda' naše gospodarstvo. 

Podaci iz 2014. pokazuju da siva ekonomija u Hrvatskoj iznosila 13 milijardi eura ili  28 posto BDP-a. U stvarnom životu to znači da mnogi radije odabiru raditi u sivoj zoni, dok se poslodavci grče u potrazi za radnicima, što će na kraju uistinu dovesti do uvoza radne snage od čega se mnogima, prije svega sindikatima, diže kosa na glavi, ali u konačnici ćemo za takvu situaciju sami biti krivi.