Netko laže nam u lice, da parafraziramo pjevača i kandidata za predsjednika Miroslava Škoru. Lažu, dakle, ili poslodavci u ugostiteljskom i turističkom sektoru, ili lijeni domaći svijet, ili gole činjenice. A one, pored ostaloga, govore da se smanjuje trend iseljavanja, a raste onaj useljavanja.

Pri tome je broj nezaposlenih u zadnjih nekoliko godina manje-više isti, potražnja za radnicima na obali sve veća, ali je interes sve manji. U srpnju 2013. Hrvatska je, konačno, nakon mučnih pregovora i uvjeta koji su nerijetko bili klasično ucjenjivački, postala članicom Europske unije.

Neugodna istina Kako sve Hrvatska propada zbog egzodusa Hrvata iz domovine

Dvije godine kasnije dogodilo se navlas isto što i drugim, tranzicijskim zemljama, onima u kojima je uspješno izvršen prelazak iz nečega u ništa - na tisuće mladih i malo starijih, redom radno sposobnih, počele su živjeti eurounijski. Tu čudnu, često nefunkcionalnu zajednicu, shvatili su kao, kažimo tako, svoj prostor - Slavonija je zamijenjena Bavarskom, Lika Koruškom, Zagora Skandinavijom.

Od 2013. pa cijelu jednu petoljetku zbrajani su odlasci, pisane novinske i snimane televizijske reportaže o zagušenim kolodvorima na kojima se prepričavalo kako su u Imotskom prodane dvije, a u Vinkovcima čak tri povratne karte za Njemačku.

Službeno, Hrvatsku je napustilo 190.000 a neslužbeno čak 300.000 ljudi. Nisu, međutim, kao nekad, samo muške glave išle na privremeni rad u inozemstvo, ostavljajući žene i sitnu djecu da čuvaju staru i podižu novu kuću na barem dva kata i s armaturom da viri, zlu ne trebalo, i za još koji.

Crnči 12 sati dnevno, 7 dana u tjednu... a za što!?

U kofere s kotačićima cijele su obitelji spremale sav svoj dotadašnji život, vjerujući da sunce tuđeg neba ne ostavlja opekline trećeg stupnja. Prošle je godine počeo gotovo suprotan proces - smanjio se broj onih što odlaze, a uduplao broj onih što dolaze, kako iz nekih drugih domovina, tako iz onih što su im trebale biti nove.

Još se, međutim, nešto dešavalo u tih pola desetljeća nestajanja ljudi. U dobu masovnih iseljavanja i neposredno prije u Hrvatskoj su mijenjane stope PDV-a, varirala su obavezna davanja u ugostiteljstvu, novac je vrijedio više jer su cijene bile niže...

Igrala se tako majčica država brojevima i postocima, nekretninski biznis je cvjetao, broj turista nije opadao bez obzira na poskupljenja usluga, a oni koji su mogli mućkati koktele i zatezati plahte su, bez obzira na sve to, odlazili i odlazili.

Evo sad se, kažu, polako vraćaju, samo što se ni njima ni onima što se nisu pomakli ne radi za 5000-6000 kuna po 12 sati dnevno, ne spava u lošim uvjetima ili preskupim unajmljenim stanovima te nikako, ako uopće razmišljaju o sezonskom poslu, ne vide interes u tome da rade šest dana u tjednu, a na kraju mjeseca imaju još za jednu kavu i vodu, ali onu iz špine.

Dakle, nisu na kontinuiranu potplaćenost radnika utjecali ni niži PDV ni manji porezi u ugostiteljstvu, kao što ni sad, kako vidimo, na rast plaća ne utječe veća potražnja za kuharima i spremačicama, barmenima i recepcionarkama.

Nije, drukčije rečeno, do manjka radne snage došlo samo zato što je država postala skuplja nego i zato što je rad ostao jednako jeftin u okolnostima u kojima se s današnjih 5000 kuna ne može isto što se moglo 2012. ili 2014.

Zašto odlaze? "Otišao sam, a u Hrvatsku ću se vratiti samo na godišnji"

Porasle su, istina je, različite porezne stope, ali su porasle i krajnje cijene u periodu od prvih putnika za Njemačku pa do prvih povratnika u Hrvatsku, i to toliko da isti proizvodi s istom uslugom na jugu Hrvatske stoje od dva do pet puta više nego u Slavoniji ili najmanje deset posto više nego u kvartovima glavnoga grada.

Samim time, onaj tko ide na more da zaradi i uštedi to ne može, dok je na moru bolje, isplativije, spavati u garaži i iznajmljivati vlastiti stan nego raditi s pladnjem na dlanu.

Umjesto Hrvatima veće plaće, iste nude Filipincima

Rentijerski kapitalizam u kojem se spori povrat investicije pokušava ubrzati podizanjem najamnine, uporna vjera da se od jedva tri mjeseca sezone može elegantno ili, u najgorem slučaju samo jako pristojno, živjeti ostalih devet te, realno, užasavajuće skupa država tvore trokut u kojem radnike relativno lako mogu naći samo veliki hotelski lanci - oni kojima se ne žuri, a mogu ponuditi i hranu i smještaj, dok zauzvrat traže toliki angažman da sezonac ima vremena u najbližoj banci uplatiti zarađeno na račun obitelji u Slavoniji, Srbiji ili na Filipinima.

Drugima, manjim poslodavcima, parcijalno rješavanje problema - snižavanje izdataka, PDV-a ili ukidanje nekih nameta - kratkoročno može značiti malo, radnicima još manje, a zajednici dugoročno ni toliko. Za ovaj novac i pod ovim uvjetima jednostavno se ne mogu dobiti domaći radnici.

Inozemni još mogu, ali su posljedice jednake onima zbog kojih, recimo, Švedska vozače autobusa plaća 80 puta više nego Indija, iako bi potonje mogla uvesti z upola manje novca, samo što to ne radi jer bi umjesto 10 svojih vozača koji unajmljuju 10 stanova dobila 10 stranih u jednom, umjesto 10 obitelji u nedjeljnom shoppingu ni jednu...

Hrvatski poslodavci, kad im se navode primjeri Austrije, Španjolske ili Portugala, kao papige ponavljaju kako se ne može uspoređivati neusporedivo, što je dijelom točno.

Ne može se, međutim, ni nešto drugo - očekivati od radnika da pristanu raditi za male iznose, dok rentijeri svoje četvorne metre precjenjuju, država dopušta abnormalan rast cijena čak i osnovnih artikala, a ugostitelji od prodaje osam piva dnevno za mjesec utrže prosječnu sezonsku neto plaću. U tom je okviru, jednostavno, bolje biti gladan nego i gladan i umoran.