Drugo tumačenje: visoka nezaposlenost

Ovo tumačenje polazi od činjenice da je 2013. u zemlji bila velika nezaposlenost. Mnogi nezaposleni su bili i blokirani, što je dodatno pojačalo motiv za odlazak. Kad nezaposleni emigriraju, političari u proračunima ne osjećaju manje prihode. Naprotiv, smanjuju se naknade za nezaposlene, što oslobađa sredstva za druge javne projekte.

Ni zaposleni i sindikati nisu previše uzrujani kad nezaposleni emigriraju jer se na tržištu rada smanjuju pritisci na smanjenje plaća (rastu šanse za rast plaća zaposlenih), a postojeća radna mjesta su sigurnija. Stoga zaposleni, osobito oni u javnom sektoru, a takvih je u Hrvatskoj gotovo 400.000, ne pritišću vlast da promijeni politike. Emigracija nezaposlenih izaziva više retoričku reakciju, ali realno, ma kako to cinično zvučalo, dok na tržištu ne počne nedostajati radnika, nema ozbiljnog pritiska na promjenu ponašanja.

Hrvatska stvarnost Nezaposleni su davno otišli, sada odlaze sposobni

Dakle, prema ovom tumačenju, ulazak u EU je doista stvorio pritisak na poboljšanje ekonomskih politika, no to se dogodilo s vremenskim pomakom, tek nakon što je s tržišta rada u nekim zanimanjima (građevina, turizam, IT) posve nestalo ljudi. Opet: nije li to premalo i prekasno?

Treće tumačenje: nemoć

Početna hipoteza da političari mogu poboljšati politike zbog straha od daljnje emigracije polazi od pretpostavke da političari doista mogu poboljšati stanje u zemlji i racionalno birati hoće li to doista i učiniti. Međutim, zašto pretpostaviti da su bolje politike moguće? Možda su političari, ovi ili neki drugi, jednostavno nemoćni promijeniti bilo što?

Iako to nije tema ovoga teksta, postoje dva moguća objašnjenja potencijalne nemoći u djelovanju nacionalne politike. Prema prvom, starijem (zapravo rasističkom) tumačenju, na jugoistoku Europe žive zaostali slavenski narodi koji se nisu u stanju organizirati na moderan način pa su osuđeni na to da budu eksploatirani. Takve su se teze kroz povijest javljale od krajnje ljevice (što se odnosi i na samoga Karla Marxa) do krajnje desnice (nacisti). Međutim, za rasističke teze ne postoje uporišta. Ne treba se prepuštati historijskom fatalizmu.

Prema drugom tumačenju, globalizacija je proces koji sužava manevarski prostor nacionalnih politika - lišava političare učinkovitih instrumenata. Moguće je da globalizacija i integracija dovode do toga da su teritorijalna i brojem stanovnika manja područja koja nemaju velike institucionalne kapacitete prepuštena globalnim i kontinentalnim plimama i osekama. Ovo je prilično fatalistička hipoteza. Ni za nju nema dovoljno čvrstih dokaza.

Četvrto tumačenje: parazitoidi

Četvrti razlog zbog kojeg i nakon gotovo pet godina od ulaska u EU Hrvatska toliko zaostaje da njeni stanovnici imaju snažan poticaj za iseljavanje, posve je drukčiji od svega do sada napisanog. Ovo tumačenje ide za pozitivnim odgovorom na početno pitanje: da, postoje političari – parazitoidi, kojima odgovara emigracija glasača. Ovi kratkoročno orijentirani nametnici racionalno kalkuliraju osobne odnose troškova i koristi, zaključuju da im emigracija ne šteti, ili čak pogoduje.

Krajnji ishod će zavisiti o udjelu takvih političara u političkoj strukturi. Cjelovitu teoriju o ovim političkim akterima prvi je u domaćoj literaturi iznio Vuk Vuković istražujući logiku lokalnih izbora. Bio je inspiriran knjigom indikativnog naziva "Priručnik za diktatora" Bueno de Mesquite i Alastaira Smitha. Isplati se malo detaljnije promotriti postavke ove teorije kako bismo bolje shvatili o čemu je zapravo riječ.

SVJETSKI PODACI U ovim zemljama ćete najlakše dobiti posao

Politika, kao i život, priča je o ljudima koji se brinu o sebi a ne o drugima. Velike ideje nacije, zajednice i nacionalnih interesa ne razlikuju (i ne otkrivaju) političke motive koji stoje iza tih ideja. Te ideje barem jednim dijelom nisu ništa drugo do emotivni instrumenti kojima se nametnici služe kako bi se dočepali vlasti u svrhu realizacije neke svoje ideje ili potrebe. Jednom kad se dočepaju vlasti, izborni pobjednici imaju ogromnu prednost pred drugim članovima zajednice.

Oni mogu utjecati na pravila društvene igre. Osobito na pravila oporezivanja (ili nekog drugog oblika prisvajanja-prikupljanja) i potrošnje javnog (tuđeg) novca. U tome leže prave prilike za realizaciju osobne koristi. Zbog toga je krajnji cilj svakog političara vladati - nikad ne otići s vlasti. Otud potječu i velike razlike u političkim sustavima pojedinih država: ljudi su nevjerojatno inventivni u manipulacijama političkim sustavima kako bi oni funkcionirali u njihovu korist.

U demokracijama je takva privatizacija politike teža nego u diktaturama zbog pravila, zakona i disperzije moći, ali motivi i temeljna logika vlasti posvuda su isti. Za opstanak na vlasti ključna je pobjednička koalicija – ljudi i interesne skupine koje lideru osiguravaju pobjedu odnosno podršku među onima koji glasuju za. Oni koji glasuju za, čine širu skupinu - selektorat, koja je dio biračkoga tijela – elektorata. Riječ je o tri koncentrična kruga koji se šire oko političkog lidera; pobjednička koalicija je najuži krug, selektorat širi, a elektorat najširi.

Unutar pobjedničke koalicije najuži je krug intimusa, a oko njih je krug utjecajnih koji nisu u "unutarnjem krugu" iako su dio pobjedničke koalicije. Tako je ljudska politika ustrojena, a za njene ishode ključni su relativni odnosi između opisanih koncentričnih krugova. Što je pobjednička koalicija lojalnih podupiratelja u odnosu na selektorat manja, i što je selektorat manji u odnosu na elektorat (što je više pasivnih glasača), veća je šansa da će lider vladati s velikom koncentracijom moći (što omogućava korupciju, nepotizam i druga prilagođavanja pravila igre prema interesima lidera i pobjedničke koalicije).

Zbog toga su zanimljivi slučajevi u kojima lideri pobjeđuju s malim udjelima podupiratelja i glasača u ukupnom elektoratu. Neki lokalni lideri izabiru se i s manje od 20% ukupnoga broja glasača. Vuk Vuković je pokazao da su lokalni porezni tereti i korupcija u tim slučajevima u prosjeku veći nego kad lokalnog čelnika podupire šira koalicija. Ovo je posve suprotno od uvriježene političke teorije prema kojoj promjenu donosi akter koji ima dovoljno jaku i centraliziranu moć da provede promjene (toliko o onoj narodnoj "mudrosti" da nam treba malo dobre diktature prije nego što nastupi demokracija, za koju, navodno, nismo baš zreli – stvarnost je baš obrnuta od toga).

Dakle, porezni tereti i korupcija: to bi mogli biti mehanizmi koji pokreću emigraciju. Mogu je pokretati izravno – dio ljudi naprosto ne želi živjeti u zemlji korupcije i privilegija. Međutim, neizravno pokretanje je vjerojatno važnije: porezni tereti i korupcija guše gospodarski rast, dinamizam i ponudu radnih mjesta, što onda posljedično dovodi do emigracije.

Završno slaganje kockica

Rade Jarak 'Moji emigranti umiru za drogu i prostituciju, ne za vjeru i naciju'

Preostaje ono zadnje, ključno pitanje: kako se u motivima političara-parazitoida rješava konflikt između sklonosti parazitski visokom oporezivanju i korupciji i opasnost od pokretanja vala emigracije?

Nastavak na sljedećoj stranici...

Migracijski procesi ulaze u politički kalkulus na različite načine. Poticanje emigracije tek je jedna od mogućnosti. Nikako ne i nužnost. Na primjer, ako lokalni moćnik čvrsto drži konce vlasti u rukama, ali mu na sljedećim izborima prijeti odljev glasova velikog broja nezaposlenih u korist političkog protivnika, on ima dvije mogućnosti. Jedna je poboljšati politike i stvoriti ambijent pogodan za ulaganje i zapošljavanje te na taj način pribaviti glasove.

Međutim, na taj se način disperziraju moć i resursi (npr. smanjuju se porezi, parafiskalna davanja, izrastaju novi moćni lokalni poduzetnici koji možda imaju neke druge političke preferencije). Resursi, koji bi se inače mogli potrošiti na uži krug podupiratelja - takozvanu pobjedničku koaliciju - u ovom se scenariju šire na veći krug ljudi. Alternativa je stoga potaknuti emigraciju ili barem ne učiniti ništa da se ona spriječi.

Good bye and good luck London kao Hrvatska – svi iz njega odlaze

Primjerice, komunističke su vlasti '60-ih i '70-ih imale sporazum s Njemačkom i aktivno sudjelovale u pripremi gastarbajtera za odlazak na takozvani privremeni rad. Bio je to racionalni odabir iz perspektive tadašnje komunističke pobjedničke koalicije – smanjivao se rizik unutarnjih političkih promjena zbog nezadovoljstva ljudi koji su odlazili u "bolji život", a to što je zemlja gubila najvrednije ljude malo je koga stvarno zabrinulo.

Međutim, De Mesquite i Smith upućuju i na mogućnost da političar-parazitoid potakne imigraciju. Za efikasnog lidera koji ima usku pobjedničku koaliciju i mali selektorat u odnosu na elektorat vrlo je važno da disciplinira unutarnji krug koristeći prijetnju navale iz vanjskoga kruga potencijalne potpore. U širem krugu selektorata uvijek postoje pojedinci i skupine koji su spremni uskočiti i zamijeniti neke preambiciozne članove pobjedničke koalicije koji zaprijete političkoj moći lidera.

Iz istoga razloga nije loše i selektoratu povremeno naznačiti da je zamjenjiv. Pravi lider svima, i najbližemu krugu, povremeno osvježava osjećaj zamjenjivosti. Imigracija je pravi instrument za to. Privilegiji za imigrante, ako mogu brzo dobiti pravo glasa, ili ako se kroz to može utjecati na glasače koji bi inače glasali za drugoga kandidata, mogu biti način zamjene skupina u selektoratu.

Ovom se taktikom služila Angela Merkel 2015. i 2016. šireći glasački potencijal prema ljevici svjesna da će izgubiti dio ljudi na svojoj desnici. Međutim, u njenom smo slučaju vidjeli kako druga pitanja mogu zapriječiti kapitalizaciju takve strategije u smislu formiranja vlasti (nedavna propast koalicije sa Zelenima). Vidjeli smo i kako takva taktika traži specifične uvjete pa je posve neprovediva u Mađarskoj ili Poljskoj.

Ima li lijeka za cinizam političkoga kalkulusa

North, Wallis i Weingast u veoma važnoj knjizi "Nasilje i društveni poredak" (engl. "Violence and Social Order") iz 2009. ističu kako postoje trenuti u kojima se pobjednička koalicija, a s njom i selektorat, naprosto mora proširiti. Do takvih historijski važnih disperzija političke moći dolazi samo kad pobjednička koalicija nema izbora i kad je prepuštanje dijela moći (i novca) širem krugu ljudi jedini način preživljavanja pobjedničke koalicije.

Možemo to nazvati preživljavanje kroz širenje i demokratizaciju, jer takav postupak umanjuje moć političkog središta, ali ipak ostavlja neke šanse za opstanak na vlasti ili pri vlasti. Kad nastupe takvi povijesni trenuci, dolazi do poboljšanja politika, širenja učinaka korisnih politika na veći broj koncentričnih krugova biračkoga tijela, pa dio politika može na kraju voditi i prema usporavanju ili zaustavljanju emigracije. Stoga ne postoji predodređenost. Nikad nismo posve bez izgleda.

Iseljenički val Političari su jedini krivci za egzodus Hrvata

I u diktaturama i u nerazvijenim demokracijama, oni u centru političke moći nemaju potpunu moć jer mnogo toga zavisi i o nama – selektoratu i elektoratu. Krajnji lijek za cinizam političkoga kalkulusa je demokracija, i to zrela, pametna demokracija, koja će umjesto političkog fokusa na raspodjelu iznjedriti fokus na gospodarski razvoj i rast.