Priča se ponavlja. Veliki iseljenički val koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća zadesio ondašnju Jugoslaviju, kad su ljudi u potrazi za poslom i boljom budućnošću odlazili na privremeni rad, kako se to zvalo, uglavnom u Zapadnu Njemačku, svoj nastavak doživljava u Hrvatskoj polovicom drugog desetljeća 21. stoljeća. Pouzdanih podataka o broju iseljenih hrvatskih građana nema, no procjenjuje se da je Hrvatsku 2015. napustilo oko 60.000 radno sposobnih ljudi.
Val nije splasnuo ni 2016., brojni mediji izvještavali su o izvanrednim autobusnim linijama koji su iz raznih dijelova Hrvatske svakodnevno odlazili prema njemačkim gradovima, da ne spominjemo avionske letove za Irsku, također hrvatskim građanima obećanu zemlju. Cijeli jedan grad, dakle, veličine Karlovca potpuno je opustio 2015., a uskoro će se pokazati je li 2016. opustjela i Pula.
U slučaju jugoslavenskih gastarbajtera u Njemačkoj pokazalo se da je privremeni rad zapravo eufemizam. Ta privremenost za većinu je trajala cijeli radni vijek; otišli su bili iz Jugoslavije, a vratili su se kao umirovljenici u države nastale raspadom Jugoslavije. Tada su u inozemstvo odlazili uglavnom ljudi iz ruralnih područja, iz tzv. pasivnih krajeva koji su bili zaobiđeni u planovima razvoja. Industrijalizacija Jugoslavije i stvaranje velikih, državnih poljoprivrednih kombinata dodatno je uništila selo i male poljoprivrednike, pa je odlazak u inozemstvo bio nužnost, jedini način da ti ljudi osiguraju pristojan život sebi i obitelji.
Većina je bila neobrazovana, najčešće četiri ili osam razreda osnovne škole, muškarci su radili najteže građevinske poslove, a žene, ako nisu s djecom ostale u domovini, radile su kao čistačice u bolnicama i drugim velikim ustanovama, kao pomoćna radna snaga u hotelima i restoranima. No, premda su radili i živjeli u inozemstvu, sve zarađeno ulagali su u domovini, gradili kuće, štedjeli u domaćim bankama.
Dolazim iz gastarbajterske obitelji. Većina iz moje uže i šire obitelji radila je "privremeno" u Njemačkoj. Moja majka, moji stričevi i strine, tetke i tetci i mnogi dalji rođaci, svi su u Njemačkoj boravili privremenih četrdesetak godina, a onda se vraćali kući da umru, kako su se oporo šalili na vlastiti račun. Za Hrvate iz livanjskog kraja odakle potječem govorilo se da ih trećina živi u Livnu, trećina u Zagrebu, a trećina u Njemačkoj. Nimalo pretjerivanja nije bilo u tome. Živjeli su, velim, u Njemačkoj, ali su mislima bili u Zagrebu i Livnu, gdje su gradili kuće, štedjeli, trošili ušteđevinu. Još pamtim priče mojih rođaka o njihovim prvim iskustvima u Njemačkoj; živjeli su u barakama, spavali i kuhali u njima.
Ni dandanas nisam siguran je li priča o tome kako su neki od njih prvih mjeseci, dok nisu naučili jezik, kupovali i jeli pseću i mačju konzerviranu hranu, jer nisu znali što zapravo kupuju i jer je bila mnogo jeftinija od drugih konzervi u trgovini, je li ta, dakle, priča bila istinita, ili je spadala u arsenal oporog gastarbajterskog humora na vlastiti račun. Kasnije su, iznajmljivali stanove, mnogima su se pridružile supruge i djeca, ali je malo tko od njih u Njemačkoj kupio nekretninu.
Svi su bili uvjereni da će još samo koju godinu raditi ondje, dok ne dovrše kuću u domovini, a onda... Za razliku od ondašnjeg iseljeničkog vala, danas iz Hrvatske odlaze kvalificirani kadrovi, zanatlije, ljudi sa srednjim i visokim stručnim spremama, stolari, medicinske sestre, liječnice i liječnici, inženjeri... Troje djece naših prijatelja, nakon što su godinama bezuspješno tražili posao u Hrvatskoj, otišlo je u Njemačku: djevojka je frizerka, a mladići su inženjeri.
Nadalje, ne odlazi se samo iz ruralnih područja i iz tzv. pasivnih krajeva; uznemirujući podaci govore kako se ljudi iseljavaju iz svih krajeva Hrvatske, podjednako iz ruralnih i urbanih sredina. Najveći dio Hrvatske, s izuzetkom nekoliko županija koje su prema podacima otpornije na iseljavanje od ostalih (Bjelovarsko-bilogorska, Dubrovačko-neretvanska, Krapinsko-zagorska, Koprivničko-križevačka i Međimurska županija) danas se mirne duše može nazvati pasivnim krajem.
Samo iz Zagreba 2015. iselilo se 5046 ljudi (grad veličine Gračaca), a iz poljoprivredno i gospodarski potentnih županija, onih između Zagreba i Dunava, te je godine iselilo 9330 ljudi, što znači da je potpuno opustio jedan grad veličine Drniša. I što je najtragičnije, nitko se danas ne skriva iza fraze "privremeni rad". Sudeći prema izjavama odlazećih koje se mogu pročitati u medijima, na njihovim blogovima i stranicama društvenih mreža, malo njih ima iluziju o povratku, malo će njih graditi kuće u Hrvatskoj.
Štoviše, dobar dio njih prodaju kuće i imanja, odlaze s obiteljima bez namjere i želje da se jednom vrate. Kad se danas govori o masovnom iseljavanju iz Hrvatske, govori se uglavnom u demografskim i ekonomskim frazama. Previđaju se pritom bolna iskustva onih koji odlaze i njihove rodbine koja ostaje. Previđa se da rastanak od zavičaja i rodbine nije dobrovoljan, da oni ne odlaze upotrazi za boljim poslom jer ih posao u Hrvatskoj iz nekog razloga ne zadovoljava u potpunosti. Ti ljudi odlaze jer nemaju izbora, bolje rečeno – bježe od neimaštine i gladi.
Politička vrhuška, ti klanovi koji se natječu u rasprčkavanju preostalih resursa zemlje koju su slomili i osiromašili,okreće glavu od tog problema. A i kad progovore o njemu, tada tuđa bolna iskustva koriste u bezobzirnim, idiotskim političkim obračunima, optužujući jedni druge da su odgovorni za masovno iseljavanje. Ni traga samokritičnosti, ni trunka priznanja da su sami odgovorni za to. Neka umuknu već jednom.
