Drugo tumačenje: visoka nezaposlenost
Ovo tumačenje polazi od činjenice da je 2013. u zemlji bila velika nezaposlenost. Mnogi nezaposleni su bili i blokirani, što je dodatno pojačalo motiv za odlazak. Kad nezaposleni emigriraju, političari u proračunima ne osjećaju manje prihode. Naprotiv, smanjuju se naknade za nezaposlene, što oslobađa sredstva za druge javne projekte.
Ni zaposleni i sindikati nisu previše uzrujani kad nezaposleni emigriraju jer se na tržištu rada smanjuju pritisci na smanjenje plaća (rastu šanse za rast plaća zaposlenih), a postojeća radna mjesta su sigurnija. Stoga zaposleni, osobito oni u javnom sektoru, a takvih je u Hrvatskoj gotovo 400.000, ne pritišću vlast da promijeni politike. Emigracija nezaposlenih izaziva više retoričku reakciju, ali realno, ma kako to cinično zvučalo, dok na tržištu ne počne nedostajati radnika, nema ozbiljnog pritiska na promjenu ponašanja.
Dakle, prema ovom tumačenju, ulazak u EU je doista stvorio pritisak na poboljšanje ekonomskih politika, no to se dogodilo s vremenskim pomakom, tek nakon što je s tržišta rada u nekim zanimanjima (građevina, turizam, IT) posve nestalo ljudi. Opet: nije li to premalo i prekasno?
Treće tumačenje: nemoć
Početna hipoteza da političari mogu poboljšati politike zbog straha od daljnje emigracije polazi od pretpostavke da političari doista mogu poboljšati stanje u zemlji i racionalno birati hoće li to doista i učiniti. Međutim, zašto pretpostaviti da su bolje politike moguće? Možda su političari, ovi ili neki drugi, jednostavno nemoćni promijeniti bilo što?
Iako to nije tema ovoga teksta, postoje dva moguća objašnjenja potencijalne nemoći u djelovanju nacionalne politike. Prema prvom, starijem (zapravo rasističkom) tumačenju, na jugoistoku Europe žive zaostali slavenski narodi koji se nisu u stanju organizirati na moderan način pa su osuđeni na to da budu eksploatirani. Takve su se teze kroz povijest javljale od krajnje ljevice (što se odnosi i na samoga Karla Marxa) do krajnje desnice (nacisti). Međutim, za rasističke teze ne postoje uporišta. Ne treba se prepuštati historijskom fatalizmu.
Prema drugom tumačenju, globalizacija je proces koji sužava manevarski prostor nacionalnih politika - lišava političare učinkovitih instrumenata. Moguće je da globalizacija i integracija dovode do toga da su teritorijalna i brojem stanovnika manja područja koja nemaju velike institucionalne kapacitete prepuštena globalnim i kontinentalnim plimama i osekama. Ovo je prilično fatalistička hipoteza. Ni za nju nema dovoljno čvrstih dokaza.
Četvrto tumačenje: parazitoidi
Četvrti razlog zbog kojeg i nakon gotovo pet godina od ulaska u EU Hrvatska toliko zaostaje da njeni stanovnici imaju snažan poticaj za iseljavanje, posve je drukčiji od svega do sada napisanog. Ovo tumačenje ide za pozitivnim odgovorom na početno pitanje: da, postoje političari – parazitoidi, kojima odgovara emigracija glasača. Ovi kratkoročno orijentirani nametnici racionalno kalkuliraju osobne odnose troškova i koristi, zaključuju da im emigracija ne šteti, ili čak pogoduje.
Krajnji ishod će zavisiti o udjelu takvih političara u političkoj strukturi. Cjelovitu teoriju o ovim političkim akterima prvi je u domaćoj literaturi iznio Vuk Vuković istražujući logiku lokalnih izbora. Bio je inspiriran knjigom indikativnog naziva "Priručnik za diktatora" Bueno de Mesquite i Alastaira Smitha. Isplati se malo detaljnije promotriti postavke ove teorije kako bismo bolje shvatili o čemu je zapravo riječ.
Politika, kao i život, priča je o ljudima koji se brinu o sebi a ne o drugima. Velike ideje nacije, zajednice i nacionalnih interesa ne razlikuju (i ne otkrivaju) političke motive koji stoje iza tih ideja. Te ideje barem jednim dijelom nisu ništa drugo do emotivni instrumenti kojima se nametnici služe kako bi se dočepali vlasti u svrhu realizacije neke svoje ideje ili potrebe. Jednom kad se dočepaju vlasti, izborni pobjednici imaju ogromnu prednost pred drugim članovima zajednice.
Oni mogu utjecati na pravila društvene igre. Osobito na pravila oporezivanja (ili nekog drugog oblika prisvajanja-prikupljanja) i potrošnje javnog (tuđeg) novca. U tome leže prave prilike za realizaciju osobne koristi. Zbog toga je krajnji cilj svakog političara vladati - nikad ne otići s vlasti. Otud potječu i velike razlike u političkim sustavima pojedinih država: ljudi su nevjerojatno inventivni u manipulacijama političkim sustavima kako bi oni funkcionirali u njihovu korist.
U demokracijama je takva privatizacija politike teža nego u diktaturama zbog pravila, zakona i disperzije moći, ali motivi i temeljna logika vlasti posvuda su isti. Za opstanak na vlasti ključna je pobjednička koalicija – ljudi i interesne skupine koje lideru osiguravaju pobjedu odnosno podršku među onima koji glasuju za. Oni koji glasuju za, čine širu skupinu - selektorat, koja je dio biračkoga tijela – elektorata. Riječ je o tri koncentrična kruga koji se šire oko političkog lidera; pobjednička koalicija je najuži krug, selektorat širi, a elektorat najširi.
Unutar pobjedničke koalicije najuži je krug intimusa, a oko njih je krug utjecajnih koji nisu u "unutarnjem krugu" iako su dio pobjedničke koalicije. Tako je ljudska politika ustrojena, a za njene ishode ključni su relativni odnosi između opisanih koncentričnih krugova. Što je pobjednička koalicija lojalnih podupiratelja u odnosu na selektorat manja, i što je selektorat manji u odnosu na elektorat (što je više pasivnih glasača), veća je šansa da će lider vladati s velikom koncentracijom moći (što omogućava korupciju, nepotizam i druga prilagođavanja pravila igre prema interesima lidera i pobjedničke koalicije).
Zbog toga su zanimljivi slučajevi u kojima lideri pobjeđuju s malim udjelima podupiratelja i glasača u ukupnom elektoratu. Neki lokalni lideri izabiru se i s manje od 20% ukupnoga broja glasača. Vuk Vuković je pokazao da su lokalni porezni tereti i korupcija u tim slučajevima u prosjeku veći nego kad lokalnog čelnika podupire šira koalicija. Ovo je posve suprotno od uvriježene političke teorije prema kojoj promjenu donosi akter koji ima dovoljno jaku i centraliziranu moć da provede promjene (toliko o onoj narodnoj "mudrosti" da nam treba malo dobre diktature prije nego što nastupi demokracija, za koju, navodno, nismo baš zreli – stvarnost je baš obrnuta od toga).
Dakle, porezni tereti i korupcija: to bi mogli biti mehanizmi koji pokreću emigraciju. Mogu je pokretati izravno – dio ljudi naprosto ne želi živjeti u zemlji korupcije i privilegija. Međutim, neizravno pokretanje je vjerojatno važnije: porezni tereti i korupcija guše gospodarski rast, dinamizam i ponudu radnih mjesta, što onda posljedično dovodi do emigracije.
Završno slaganje kockica
Preostaje ono zadnje, ključno pitanje: kako se u motivima političara-parazitoida rješava konflikt između sklonosti parazitski visokom oporezivanju i korupciji i opasnost od pokretanja vala emigracije?
Nastavak na sljedećoj stranici...
