Ruski Rosatom u travnju je u more u okolici Murmanska porinuo svoju eksperimentalnu nuklearnu elektranu "Akademik Lomonosov" i s time je postao prvi u svijetu koji je takvo što učinio u 21. stoljeću. No, nakon Rosatomove elektrane snage 70 MW, dovoljne za kakvih 100.000 europskih domova, iste ovakve ideje na pola puta od odluke o ostvarenju množe se još ponegdje po svijetu.

U Kini se nadležne državne agencije pripremaju u narednom, 13. po redu, petogodišnjem planu ispitati kako bi bilo moguće izgraditi i najbolje upotrijebiti čak 20 nuklearnih elektrana. Francuski DCNS otišao je u svojim planovima još dalje u egzotično, pa je predstavio svoj dizajn nuklearnog reaktora-podmornice.

KATASTROFA Putinov 'nuklearni Titanik' može ugroziti cijeli svijet

Ono što najviše iznenađuje je popularnost Rosatomove ploveće nuklearne elektrane u New York Timesu, i to dotle da je moćni dnevnik ovu tehnologiju ishvalio već u naslovu i podnaslovu, da je ustvrdio da bi takvi reaktori mogli biti "jeftiniji, sigurniji i prilagodljiviji", čak i to da su ovakve pomorske nuklearke "korisno oružje protiv klimatskih promjena". Veći dio tih tvrdnji, kao što je poznato već dugi niz godina, uopće ne drži vodu.

Rosatom, navodi se u tekstu, planira pokrenuti serijsku proizvodnju ovakvih malih nuklearki, u skladu sa svojom podužom tradicijom izvoza nuklearne tehnologije; u prvom redu u Kinu, Indiju i neke moćnije zemlje u razvoju. Rosatomov posljednji pokušaj prodaje nuklearne elektrane u neki od članica EU-a prošao je i neslavno; nisu uspjeli s projektom Fennovoima u Finskoj, i kompromitirajuće; razotkriveno je da su pokušali prikazati ruski kapital kao da ima porijeklo iz EU-a, čime su kršili zakone EU-a, konačno, u cijelu su priču uvaljali ionako u to vrijeme posebno nesretnu hrvatsku političku scenu.

Prvo je Express u srpnju 2015. pisao o tome da udio od čak 160 milijuna eura u projektu nuklearke u Finskoj namjerava kupiti Migrit solarna energija d. o. o. iz Zagreba. Riječ je bila o tipičnoj priči o tvrtki koja jedva da je imala nekakav promet, poslovni prostor i zaposlene, o jednoj o nekoliko tvrtki kojima je tada bila direktorica Oksana Dvinskykh.

O toj ženi hrvatska javnost narednih je godina često čitala, u prvom redu u kontekstu druženja s Tomislavom i Anom Karamarko, s kojima je skupa letjela u Helsinki, tog istog srpnja 2015., kako bi preko tvrtke s temeljnim kapitalom od 21.000 kuna, kupila udio u nuklearki od 8,89 posto, odnosno 160 milijuna eura. Karamarko je tvrdio da je zajedničko putovanje bila slučajnost, da je on tamo išao na neki skup.

Potom se ispostavilo da je Ana Karamarko godinama bila osoba za kontakte Migrit solarne energije, da se tvrtka naknadno zahvalila ministru gospodarstva Ivanu Vrdoljaku na pomoći u "dosadašnjem tijeku procesa".

A onda je ispalo i to da je u izbornoj noći, onoj na kojoj je izbore osvojio Karamarkov HDZ, Oksana Dvinskykh bila u društvu – Karamarkovih; da je ta žena u nekoliko navrata donirala novce u HDZ-ovu Zakladu hrvatskog državnog zavjeta, što je imalo veze čak i s plaćanjem onog čudnog IFO-ovog "gospodarskog programa", da je njene tvrtke na kraju preuzeo Mihail Gucerijev, tada 16. najbogatiji Rus koji je 2012. u Zagreb doputovao kako bi na sudu svjedočio u korist Ive Sanadera povodom podmićivanja od strane MOL-a.

Oksana Dvinskykh Rusi za šeficu Agrokora guraju Karamarkovu prijateljicu

Rosatom, ukratko, jako nije ostao u dobrom sjećanju Hrvatskoj. Nekoliko godina poslije ruski nuklearni div krenuo je u drugom smjeru, putem plovnih malih nuklearnih elektrana, takvima da im se doista mora priznati da su i bitno jeftinije za gradnju i prilagodljive uvjetima poslovanja i korištenja. Ovakva nuklearka iziskuje stalnu posadu od 300 ljudi čiji bi radni raspored bio četiri mjeseca na moru, a potom četiri mjeseca na kopnu.

Jedan od načina poslovanja što ih Rosatom ima u vidu jest i to da Rosatom direktno otprema ovakvu elektranu u svom vlasništvu i potom proizvodi i prodaje električnu energiju koju proizvodi. New York Times opisao je da postrojenje nalikuje kombinaciji "Crvenog oktobra" i turističkog kruzera, da ima čak i bazen, bar, fitness centar, odličan interijer. List navodi da je postrojenje kadro proizvoditi električnu energiju 12 godina, prije servisiranja u Rusiji i zamjene starog goriva, koje ide u nuklearni otpad u Rusiji, za novo gorivo.

Navodi i to da plovni nuklearni reaktor nije novost, da su Amerikanci jedan držali od 1968. do 1976 za potrebe električne energije za Panamski kanal, te da je Westinghouse s tim iskustvom, planirao za potrebe New Jerseyja izgraditi još jedan takav. No, New York Times je tu propustio objasniti kako to da taj projekt nije prošao čak niti usred naftne krize 1973., unatoč velikim sredstvima iz države i iz korporacije kojima se projekt podupirao.

Razlog za odbacivanje je bilo to što se dokazalo da bi, prvo, takva nuklearka na moru zagrijavanjem mora oko sebe vodom kojom bi hladila svoje postrojenje, predstavljala težak udarac po okoliš sve da nema niti ama baš nikakvog problema s havarijom, a drugo, ispalo je da građani naprosto niti u ludilu ne vjeruju nuklearnoj energiji ako bi to značilo da im se nuklearka pojavi pod nosom.

Što se sadašnjeg trenutka tiče, jedna ruska nuklearna podmornica potonula je 2000., a 2011. ruski nuklearni ledolomac zapalio se, pa je i tada došlo do curenja radijacije. O nuklearnoj katastrofi u Fukushimi te iste godine, 2011., zbog tsunamija, da se ne govori. Rosatom za svoju nuklearku na valovima kaže da je "otporna na tsunamije". Plan tvrtke je svakako da već sljedeće godine pošalje svoj brod za proizvodnju električne energije iz nuklearnog reaktora, premjeste u Pevek, luku u Sibiru udaljenu oko 800 kilometara od Murmanska.

Zanimljivo je da je nuklearku plan isprva bio da ju testiraju kod Sankt Peterburga, da bi od toga, nakon žestokih kritika, odustali. Svijet je bio uvelike zgrožen takvom idejom, pa još i njenim provođenjem, i to u krugu Arktika koji je i inače apsolutno najgore pogođen klimatskim promjenama. Što se klimatskih promjena tiče, Rosatom u reklami svoje nuklearke koristi odavno raskrinkani mit da nuklearke energiju proizvode bez ikakvog ispuštanja CO2.

Ruske igre Rusi putem upitne tvrtke u Zagrebu žele graditi nuklearku

Istina jest da već to što u ovakvom postrojenju ima neusporedivo manje betone od klasične nuklearke, znači jako puno manje CO2 u atmosferi. Ali, kako nuklearno gorivo ne pada s neba, nego iziskuje jako skup, složen proces, s puno uložene energije, a to znači i puno emisije CO2, tvrditi da je ikakva nuklearka, pa tako i ova, "zelena", naprosto je podvala.

Potom i pitanje nuklearnog goriva; odavno je prokazano i to da, kad bi cijeli svijet prešao na nuklearke, nakon samo par godina ispostavilo bi se da na svijetu nema dovoljno urana za tu energiju. A to je priča bez nuklearnih havarija, koje se redovito događaju, pitajte ljude koji su nekoć radili ili živjeli u i oko Fukushime, ako su još živi. Nuklearke već neko vrijeme tabu su i u SAD-u, a jedini izrazito visoki političar posljednjih godina koji ih zagovara, i to izrazito agresivno, jest Donald Trump.

Konačno, Francuska na koju se također poziva NY Times i onaj projekt s nuklearnom podmornicom. Stručna analiza projekta sa Stanforda još iz 2011. projekt je prokazala kao neopisivo opasan u slučaju havarije, kao opasan po okoliš zbog zagrijavanja mora, isto kao i Rosatomovo plovilo, te je autor čak primijetio da je iznenađujuće da se takve ideje sjetio netko u godini u kojoj je British Petroleum u Meksičkom zaljevu uspio uništiti skoro sav život nakon što je probušio morsko dno na takvoj dubini da ga potom niz tjedana više nije uspijevao zapušiti.