Priča mi sin za subotnjim ručkom da mu se frend vraća u Zagreb. Frend je oduvijek bio snalažljiv. Kao klinac se sam uzdržavao od prodaje navijačkih amblema. Po dolasku u Njemačku zaposlio se na šalteru kladionice. Brzo je avansirao. Postao je šef nekome. Dobro je zarađivao i živio, ali na kraju mjeseca nije mu ostajalo više od 100 eura. A tako je živio i ovdje. Ne mislim da je ova priča tipična ili sistemski važna. Ne očekujem povratnički val. Ali očekujem da se nakon pet godina članstva u EU aspiracije i snovi pomalo uravnoteže u odnosu na realnost "ovdje" i "tamo".

Ali što je realnost? Iskustva su individualna. Mi koji volimo gledati svijet iz ptičje perspektive pokušavamo iz kaosa ljudskih života iscijediti zbrojeve i prosjeke, ne bismo li donosili sudove o tome kako je "ovdje" i "tamo", "nama" i "njima". Pri tome griješimo (jer svako mjerenje sadrži pogrešku), ali pogrešku uglavnom nastojimo zadržati pod kontrolom. Jedan od načina držanja pogreške pod kontrolom je sagledavanje što više različitih vrsta i izvora informacija prije sklapanja šire slike.

Neugodna istina Kako sve Hrvatska propada zbog egzodusa Hrvata iz domovine

Ne znamo kako je drugdje u Hrvatskoj, ali ne može biti jako različito od situacije u Zagrebu koji je uključen u statistiku Eurostata prema kojoj ljudi pokazuju relativno visok stupanj zadovoljstva školama i općenito dostupnošću obrazovnih institucija. Slika pokazuje da su Zagrepčani (oznaka HR) s više od 70% zadovoljnih, uz bok Bečanima. Daleko naprijed su stanovnici Dublina, Helsinkija, Ljubljane i Luksemburga.

Položaj Zagreba uopće nije loš, s obzirom na to da su stanovnici Sofije i Bukurešta, gradova za koje se svakoga dana plašimo da nas ne prestignu, daleko ispod 50%. Ni Peštani, Rimljani i Madrižani nisu puno bolji od njih. Pomalo iznenađuje da se i Berlin našao u skupini luzera, zajedno s tamo očekivanom Atenom, Ankarom i ipak 55%-tnom Bratislavom (SK), koja balansira na granici između gubitnika i umjerenih dobitnika ove usporedbe u kojoj je Hrvatska na pragu ulaska u Premier ligu.

Već je poznato i da Hrvatska relativno dobro stoji prema nekim mjerilima kvalitete života, kao što su kvaliteta stanovanja (vrlo mali postotak ljudi živi u vlažnim i ruševnim prostorima te nema pristup bazičnoj infrastrukturi), fizička sigurnost i očuvanost prirode. Nejednakosti nisu problem. Uglavnom, po tim stvarima smo u prosjeku bolji i od većine razvijenijih država europskoga juga.

U Hrvatskoj se mnogo izdvaja za rekreaciju, kulturu i religiju

Osim toga, vlasti u Hrvatskoj relativno mnogo izdvajaju za rekreaciju, kulturu i religiju. Po tome smo u samom vrhu EU, uz Mađarsku, Estoniju, Finsku i Sloveniju. Cinici će primijetiti da Crkva pojede dobar dio toga: u drugim zemljama koje su se našle pri vrhu vjerojatno mnogo više ide za rekreaciju i kulturu.

Liberali i liberteri će na temelju ovoga prikaza posumnjati u svrsishodnost izdvajanja. Što fali Švicarcima, Nijemcima i Ircima koji su pri dnu liste izdvajanja? Nije li ovdje riječ o nasljeđu socijalizma? Država je nadzirala (i financijski) ove sfere života, zatomljujući privatne inicijative i filantropiju, koji upravo u sferi kulture postižu afirmaciju individualizma negirajući onu kolektivističku podvalu o navodnoj sebičnosti i socijalnoj neosjetljivosti društava koja su jače utemeljena na vrijednostima individualizma.

Sumnje će rasti ako podsjetimo da je Hrvatska prema veličini javnog sektora te poreznim i sličnim opterećenjima odavno izašla izvan normalnih okvira s obzirom na dostignuti stupanj razvitka. Na slici čiju ste varijantu, ako pratite Lab, sigurno već vidjeli, možete pratiti kako Hrvatska (crveni krug) daleko odstupa od linije očekivane vrijednosti u prostoru koji je određen dostignutim stupnjem razvoja (os x) i težinom državnih tereta (os y). Ova plava točkica koja je još dalje od Hrvatske zove se Grčka.

Ali ne u ove stranke Crna Dalija prelomila: Ipak ulazim u politiku!

Prikazana veza između poreznih tereta i razvoja je relativno slaba, ali unatoč tome sugerira da se u Hrvatskoj prikuplja previše poreza i drugih izvora javnih prihoda. S druge strane, mnoštvo trećih, četvrtih, petih itd. utjecaja određuje hoće li se neka zemlja solidno razvijati uz dana porezna i slična opterećenja. Ako su ljudi zadovoljni dostupnošću obrazovne infrastrukture, i ako ona k tome pruža moderna znanja (što, nažalost, nije slučaj kod nas), onda izdvajanja za obrazovanje neće biti problem. Ako slijedimo tu logiku, zaključit ćemo da izdvajanja za sigurnost u Hrvatskoj vjerojatno nisu problem.

Međutim, problem su izdvajanja za pravosuđe koje je notorno neefikasno. Problem su izdvajanja za administraciju koja je notorno neefikasna. Što je s kvalitetom javnozdravstvenih usluga ako prihodi od zdravstvenih doprinosa rastu po visokim stopama? I tako dalje.

Stoga, hoće li i koliko Hrvatska u budućnosti postati atraktivna zemlja za povratak i useljavanje, zavisit će o tome koliko će se dobro uravnotežiti javna davanja i kvaliteta javnih usluga - koliko ćemo vrijednosti za novac dobiti natrag od Vlade. Ta ravnoteža je obilježje jakih (što ne znači nužno velikih i izdašno financiranih) država.

Žao mi je što prošli tjedan nisam mogao doći na raspravu o knjizi urednika Kristijana Kotarskog i Žarka Petaka "Policy-Making at the European Periphery: the Case of Croatia" u izdanju Palgrave MacMillana, jer sam sudjelovao u njezinoj izradi (kao autor poglavlja o upravljanju državnim poduzećima). Vidim da je Vajdić na portalu Ideje objavio koristan prikaz rasprave iz kojeg se vidi da je slaba država ona koja je "zarobljena", čije institucije ne funkcioniraju jednako za sve, nego služe privilegiranim skupinama.

Ključno pitanje glasi koje su to skupine koje uzurpiraju mehanizme države i imaju dubok utjecaj na politiku, utjecaj koji nije odmah razvidan biračima?

Mislim da je odgovor vrlo složen. Ne može se svesti na upiranje prstom u jednu (heterogenu) skupinu, kao što su "branitelji", "državni službenici i namještenici", "političari"... I među njima ima mnogo zaslužnih s plemenitim namjerama i djelima. Zanimljivije mi je što je Kotarski i ovaj put (o tome je već pisao na Labu) ponudio razlikovanje dviju vrsta slabih država - jednih koje su dominantno uzurpirane u korist korporativnih elita (paradigma Agrokor) i drugih, koje su dominantno uzurpirane u korist stranačkih elita (paradigma HDZ-SDP). Naravno, svaka država pati od oba oblika uzurpacije, pa je klasifikacija pitanje razmjera.

Uzurpacija u korist stranačkih elita znači da je politička djelatnost obilježena motom u se, na se i poda se, pri čemu su skupe limuzine s više od 150 konja i kožnim sicevima, a u Bosni i s rotirkama na krovovima, samo vanjska manifestacija potpunog poremećaja društvenih odnosa i vrijednosti koji svoj vrhunac doživljavaju u manje atraktivnoj, ali običnom puku bližoj priči o službeniku iz nekoga sela u Dalmatinskoj zagori koji provodi život ispijajući kave i naporno organizirajući malonogometne turnire koji traju do kasnih noćnih sati, barem se tako pravda ženi kad dođe kući pod gasom kao kakav lik iz Marinkovićeva filma.

On je sit... Bozanić se ne usudi reći tko je kriv za odlazak Hrvata

Za Kotarskog, primjer korporativne uzurpacije (za neke neočekivano) je Češka, a primjer stranačke očekivano Hrvatska. No to možda nije tako loša vijest. Iako prema Vajdiću, Kotarski ne polaže velike nade u promjene odozdo, nego promjene očekuje odozgo i od EU, činjenica je da ako se građani dovoljno razbude i čvrsto stisnu političare - počnu ih jače nadzirati - od stranačkih elita uzurpirane institucije i državna poduzeća mnogo će se lakše transformirati.

U panici, kad se približe izbori, i uz dovoljno jako antiuhljebsko raspoloženje te jasno istaknute zahtjeve za smanjenjem tereta vlasti, stranke su u stanju učiniti svašta, pa i smanjivati poreze i državne izdatke ne bi li realizirale svoj prokreacijski cilj - vlast. U liberalnoj demokraciji, dakle, postoji točka infleksije nakon koje ostanak na vlasti počinje zavisiti o dugoročnom javnom interesu određenom kao ravnoteža javnih davanja i kvalitete javnih usluga, uključujući i one temeljne kao što je zaštita ljudskih prava.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Ovo može zvučati pomalo utopijski. Nije li ovo ovdje ipak i prije svega nepotizmom duboko prožeta balkanska kultura i nesreća koja stoljećima svoju najbolju djecu tjera preko gora i mora, tako da ostaju samo nesposobni koji će vječno vladati nad još slabijima koji nemaju snage mrdnuti dupe i učiniti nešto hrabro u životu (pobuniti se ili otići)? Nisu li se upravo ovi glasači ovdje dali potkupiti snovima o tome da će "država" u njihovim životima nešto napraviti umjesto njih, ne shvaćajući da "država" nije nitko drugi do njihov jednako ili lošije obrazovan susjed koji nema pojma kako pokrenuti razvoj, ali zna kako ubrati državnu plaću?

Unatoč primamljive jednostavnosti, nisam sklon takvim fatalističkim i u znanstvenom smislu upitnim interpretacijama koje negiraju bilo kakvu mogućnost promjene. Naposljetku, ovaj je tekst od početka intoniran tako da pokaže da nije sve crno. Ima i bijelog: ova zemlja i njezini ljudi u sebi imaju potencijale i za dobro i za loše, ali i za zamrzavanje u aktualnoj kombinaciji apatije i drame.

Nemam sumnji u to da će stranačke političke elite, čim namirišu da se u dubini stavova ljudi nešto mijenja (a mijenja se!), prvo pribjeći starim, prokušanim metodama. Kao Danajci koji darove nose, prvo će svojim provjerenim političkim klijentima ponuditi politička mita - donacije za udruge i klubove, zakone koji će im proširiti prava i privilegije, pomoći koje će cementirati statuse quo, olakšice za one koji dobiju priliku na nekom važnom forumu iznijeti svoje prijedloge i obećanja samo ako im se da javnog novca, EU fondove. Politička škola Ive Sanadera još je itekako živa u Hrvatskoj - treba (javnim novcem posve legalno) kupiti dovoljnu potporu za nadolazeće izbore.

Ali ako to ne upali, ako se sve prozre na vrijeme i ako se narod ne bude dao potkupiti praznim snovima, neće preostati ništa drugo nego zasukati rukave i kroz istodobno smanjenje tereta, povećanje efikasnosti i razvidnosti, pokušati stvoriti efikasnu državu koja (relativno) puno daje, a malo uzima.

Takva bi Hrvatska mogla postati atraktivno mjesto za povratak mnogih frendova s početka ove priče.

Mogla bi postati i izvrsno mjesto za odgoj djece u uvjetima u kojima će roditelji, osim dostupnošću, biti zadovoljni i kvalitetom obrazovne infrastrukture. Bila bi to Hrvatska u kojoj razvoj ne zavisi o EU fondovima, državnim poticajima, poznanstvima u ministarstvima, dobroj namjeri kakvog državnog birokrata i rođacima ili stranačkim prijateljima u državnim tvrtkama. Bila bi to Hrvatska u kojoj bi ti akteri ljudima olakšali posao, pustili ih na miru da rade i pružili im, diskretno, skromno i povoljno, solidne javne usluge.

Nije im lako 'Radnici nam odlaze, želimo uvoziti nove, i to iz Indije!'

Najnovije porezne izmjene jasno pokazuju opisani ples na žici; dihotomiju, sposobnost i za crno i za bijelo, sposobnost za dobro i loše, znak da još nije sve izgubljeno u nekoj fatalističkoj priči o vječnom zaostajanju. Ali one pokazuju i da još ništa nije dobiveno u smislu konačnog odmaka od europskoga dna i priključenja razvojnoj jezgri. Prijedlozi usvojeni na sjednici Vlade prošli tjedan u nekoj široj slici objašnjavaju zašto smo istodobno daleko od dobre razvijene zemlje te zašto istodobno ima ljudi koji se vraćaju i zašto nas mnogi stranci vide puno drugačijim, boljim očima nego što se vidimo sami.

Kao u vremenima Sanadera i Šukera, kad se državna potrošnja ususret krizi samo povećavala jureći u neizbježan kolaps, i sad se relativno dobra vremena rasta koriste za povećanje državnih izdataka (više o tome sam pisao ovdje). Međutim, ta potrošnja raste umjereno, a značajna se povećanja i projekti financiraju iz EU fondova koji traže za naše uvjete fantastično precizne pripreme i kontrole. Malo se kumova tu stigne ugraditi.

Stoga ostaje dovoljno javnog novca za fiskalnu ravnotežu opće države i znatno smanjenje javnog duga čija je visina do jučer prijetila eksplozijom kamatnih stopa i financijskim urušavanjem zemlje. Zbog toga je i agencija Standard&Poor’s poboljšala izglede kreditnog rejtinga zemlje.

Smjer je, dakle, dobar, ali Vlada čini dramatičnu pogrešku što ovako povoljna vremena ne koristi za zaustavljanje državnih izdataka radi zadržavanja čvrstog okvira koji bi cjelokupni državni sektor prisilio na restrukturiranje i veću efikasnost. Ovako se u rastu izdataka ostavlja onaj prostor relaksacije koji omogućuje da se javni poslovi obavljaju po starom. Pritisak izostaje.

Isto se tako može reći: smjer je dobar, ali Vlada čini dramatičnu pogrešku što ovako povoljna vremena ne koristi za puno veće rasterećenje rada. U prijedlozima od prošlog tjedna "prošvercano" je i smanjenje stope PDV-a s 25% na 24%, samo primjena ne ide odmah, nego od 1. 1. 2020., dakle od izborne godine. Politički nerv da se kroz petljanje po sustavu PDV-a može reći "mi smo ti koji dajemo nešto i našim penzionerima" puno je jači od zdravije ekonomske logike koja bi išla za time da se još jače rastereti rad i poveća zaposlenost, pa da se kroz povećanu potrošnju i produktivnost stvara dodana vrijednost iz koje će se onda u drugom koraku još brže povećati mirovine i socijalni izdaci, ali na višoj razini gospodarskog razvitka.

Dijeljenje pite dane veličine pred očima puka oduvijek je politički privlačnije od pečenja veće pite - tko živ, tko mrtav, dok se ona ispeče. Uostalom, veće pite se dulje peku.

Zašto odlaze? "Otišao sam, a u Hrvatsku ću se vratiti samo na godišnji"

Te vrste kompromisa se ni izbliza ne mogu usporediti s kompromisima rađenima od 2004. do 2009. godine. Tad je ekstremno financijsko bujanje svih razina i oblika vlasti stvaralo predtekst za tešku šestogodišnju financijsku, političku, ekonomsku i društvenu krizu koja je uslijedila. Uostalom, ovo je kompromis u okviru problematike poreznog rasterećenja, što je samo po sebi puno ugodnija i razvojno plodnija tema od onih HDZ-ovih i SDP-ovih snova o državi kao najvećem investitoru i poduzetniku iz prvog desetljeća ovoga stoljeća.

Međutim, takvi kompromisi upozoravaju na još prevladavajuću političku logiku koja nam iz ruku izbija najbolja razvojna rješenja (rasterećenja rada u ovom slučaju). To se događa u ovim rijetkim povijesnim trenucima kad imamo mogućnost odabira. Međutim, povijest se obično odvija tako da najbolje opcije nisu dostupne, pa se mora birati najmanje zlo. A ova ekipa na vlasti još nije okusila što to znači, barem ne u makroekonomskom smislu (nešto malo od mikroekonomskog dijela te priče naslutili su kroz kolaps Agrokora i Uljanika). Zato im preostaje uprti pogled u nebo i moliti se da neki novi udar neke nove globalne krize ne poremeti njihovu vožnju po sredini.

Iako, treba priznati, u nedostatku hrabrosti, i kompromisi su bolji od vožnje u pogrešnom smjeru.