U vrijeme donošenja “lexa Agrokor”, glas dr. Maruške Vizek protiv državnog uplitanja u poslovanje privatne tvrtke - ma kako velika i značajna bila - bio je dosta usamljen. Dr. Vizek ni danas ne misli da je pogriješila u procjeni.

Vi ste u vrijeme donošenja ‘lexa’ rekli da je Hrvatska - već prema običaju i tradiciji - nepogrešivo izabrala krivi put. Mislili ste na državni intervencionizam?

Da, mislila sam na činjenicu da se država po tko zna koji put upliće u gospodarske procese u kojima asistencija države doista nije potrebna, Naime, bez obzira na to koliko nas iz Vlade uvjeravaju da bi bez državne intervencije u Agrokor nastao ekonomski kaos u državi, ja sam bila sigurna da se to ne bi dogodilo i danas ostajem pri tome mišljenju. Previše je uloga bilo na stolu te je previše vrlo ozbiljnih kreditora i dobavljača bilo uključeno u Agrokorovo klupko da bi se kolaps s kojim su nas plašili ikad dogodio.

Istodobno, kriza u Agrokoru nam je isto tako bila idealna prilika da raščistimo s vlastitom prošlošću i suočimo se s obrascima ponašanja naših političkih stranaka koje su, na kraju krajeva, Agrokoru omogućile da stekne toliku ekonomsku i društvenu moć. Tu katarzu, nažalost, nismo dočekali, vjerojatno je bilo i vrlo naivno očekivati je. No zato smo zbog donošenja ‘lex Agrokora’ proizveli desetke, ako ne i stotine novih pravosudnih procesa, od kojih će koristi imati samo odvjetnička društva.

NEXUS HANFA se budi: Ubijaju Škegrine izume

Zašto Vlada toliko taji imena pisaca zakona?

Kad bismo znali tko je zakon pisao, onda bi nam možda bili jasniji i motivi Vlade za skrivanje identiteta autora zakona. Skrivanje identiteta tih autora je, po mojemu mišljenju, vrlo loša poruka svim građanima. Ona sugerira da Vlada ne želi raditi transparentno i ne želi odgovarati za svoje postupke onima koji su je izabrali. No više od svega, mislim da takva jedna poruka samo još više pothranjuje ionako veliko nepovjerenje građana u državne institucije.

Popularnost anarhističko-populističkih stranaka, poput Živog zida, koje pod znak upitnika dovode cijeli institucionalni okvir, sva uvriježena pravila političkog ponašanja i vođenja države, dijelom raste baš i zbog ovakvih postupaka Vlade. Vlada kao najbitnija institucija u zemlji na ovakav način poručuje da je nije briga kako tretira vlastite građane. Građani se stoga okreću onim političkim opcijama za koje percipiraju da ih barem doživljavaju i uvažavaju. Kad vidite Ivana Pernara kako iz zastupničke klupe satima čita pitanja građana koje dobiva putem socijalnih mreža, bude vam posve jasno u čemu je tajna uspjeha Živog zida.

Kako tumačite suficit proračuna?

Suficit proračuna je kombinirana posljedica gospodarskog oporavka koji je donio povećanje proračunskih prihoda, povoljnih uvjeta financiranja koji su smanjili rashode za kamate i dvije godine nestabilne političke situacije koja je demotivirala pojačanu javnu potrošnju. Vrijeme će pokazati koji je faktor najvažniji, no moj je dojam da za trenutačnu fiskalnu situaciju najviše možemo zahvaliti dvogodišnjoj nefunkcionalnosti izvršne vlasti, zbog koje su javni rashodi rasli relativno sporo, a često se planirani rashodi nisu ni stigli realizirati uslijed rotacija na dužnosničkim funkcijama.

Ako je ova moja teza točna, onda ćemo u ovoj godini vidjeti puno značajnije povećanje javnih rashoda. Vlada je nakon što je HNS zamijenio Most u vladajućoj koaliciji stabilna, i to bez obzira na tanku parlamentarnu većinu, a ta politička stabilnost na javne rashode ima isti učinak kao svježi kvasac na tijesto.

Pa tko koga Pakleni plan za Agrokor: Strvinarima sve, ostalima sića?

Čini se da je tom suficitu dosta pripomoglo povećanje PDV-a ugostiteljima, kao i povećan broj stranih turista. Ako se tome doda povećanje cestarine, ispada da je naša Vlada opet dobila argument da ne mora ići u reforme i da je povećanje cijena ili poreza univerzalan lijek za naše probleme?

U reforme se mora ići, čak i kad na onoj najpovršnijoj razini izgleda da nam ide dobro. Proračunski suficit je baš ta površna razina shvaćanja ekonomije koja mnoge dovodi u zabludu. Iz ekonomske perspektive puno precizniji, važniji i informativniji pokazatelj fiskalne situacije je strukturni fiskalni saldo, a to je fiskalni deficit ili suficit koji dobijemo kad od proračunskih prihoda i rashoda izuzmemo onaj njihov dio koji je pod utjecajem tekuće faze ekonomskog ciklusa.

U našem trenutačnom slučaju iz nominalnog suficita koji smo ostvarili moramo izuzeti utjecaj ekonomskog oporavka, odnosno povoljne faze poslovnog ciklusa. A ako znamo da nas i MMF i Europska komisija upozoravaju da nam se strukturni fiskalni saldo pogoršava (dok se istodobno nominalni zbog povoljne ekonomske situacije poboljšava), onda znamo da razloga za veselje nemamo jer je dugoročna mogućnost umanjenja razine javnog duga vezana za pozitivne promjene u strukturnom, a ne nominalnom fiskalnom saldu.

Drugim riječima, promjene u poreznom sustavu neće riješiti naše probleme, premda svaka naša Vlada u pravilu prvo posegne baš za tim alatom jer je on primamljivo jednostavan za provedbu, premda tako učestale promjene u poreznom sustav štete gospodarstvu jer kreiraju veliku količinu poslovne neizvjesnosti. Jednako je jednostavno provesti administrativno povećanje cijena, ali to također nije reforma. Reforme zahtijevaju zasukavanje rukava i često filigranski rad koji nitko ne voli.

Uzmite, recimo, na primjer reformu poljoprivrede. Da bi konvencionalna poljoprivreda mogla učinkovito funkcionirati, treba imati okrupnjena poljoprivredna zemljišta. Zamislite koliko je samo vremena i truda potrebno da se okrupne pojedine čestice zemljišta. Naravno da je lakše podijeliti subvencije, napraviti neku promjenu u poreznom sustavu ili povećati otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda i tako držati poljoprivrednike koliko toliko mirnima. No dugoročno, ako želimo biti samodostatni u proizvodnji hrane i imati uspješnu poljoprivredu, trebaju nam okrupnjena poljoprivredna zemljišta, čime se ne želi baviti nitko jer je to teško.

Nastavak na idućoj stranici.

Je li slom Agrokora, s ovim prisilnim restrukturiranjem, doista najveća reforma ove Vlade? Do koje mjere su reformski kapaciteti tog sloma ipak nezanemarivi, s obzirom na činjenicu da je Agrokor bio kralježnica crony ekonomije?

Ja ne bih državnu intervenciju nakon sloma Agrokora nazvala reformom, nego eklatantnim primjerom nedostatka istih. To je u biti samo nastavak iste one politike državnog uplitanja u tržišne procese koji karakteriziraju hrvatski gospodarski život od početka naše nezavisnosti. U slučaju Agrokora, reformski kapaciteti su, nažalost, vrlo ograničeni jer, kako ste i sami rekli, Agrokor je bio kralježnica takozvane crony ili ortačke ekonomije, koji je kooptirao sve bitne dionike našeg političkog života.

Iluzorno je stoga očekivati, bilo od HDZ-ove ili SDP-ove vlade, da raskrste s takvim modalitetom gospodarsko-političkog funkcioniranja, jer da bi riješile taj problem, stranke bi morale proći kroz proces unutrašnjeg čišćenja. Pritom bi trebale biti u stanju dati iskren odgovor na pitanje kako su one same pridonijele tome da je Agrokor prvo postao to što je postao, a zatim i završio tako kako je završio.

Drugim riječima, trulež ortačkog kapitalizma je toliko raširena da nema dovoljno ljudi, počevši od medija, pravosuđa, akademske zajednice i tajnih službi pa do poslovne zajednice i političkih stranaka, koji nisu na ovaj ili na onaj način kooptirani. A baš takvi ljudi vam trebaju ako želite raskrstiti s prošlošću i krenuti s nekim novim – puno zdravijim – načinom funkcioniranja. Šteta što je tako, jer nam je slom Agrokora bila idealna prilika za jedno temeljito čišćenje, ali i za jednu duboku društvenu katarzu.

Krhko je znanje Optužbe: Gazda je milijune izvukao preko Škegrina izuma

Do koje mjere se naša kultura i tradicija opiru uvođenju regula, utakmice, tržišta? Kod nas je sve dogovorno - i ekonomija, i sudstvo, i natječaji, i javni sektor...

Teško je definirati što je točan razlog za opiranje uvođenju istinske tržišne utakmice. Definitivno je dio problema socijalističko naslijeđe i kulturni softver u našim glavama, a dio problema je i činjenica da živimo u malenoj zemlji gdje se svi ili direktno ili posredno u nekoliko koraka poznaju pa je ‘dogovorna ekonomija’ primamljiva i lako provediva. Pitanje je, međutim, u kojoj mjeri je dogovorno-ortačka ekonomija pogubna za društvo i ekonomiju, pogotovo u situaciji kad je motiv za većinu tih dogovora osiguravanje nekog vida koristi za sebe, a na štetu nekog drugog, najčešće države ili javne imovine.

Znanstvena istraživanja nam, pak, sugeriraju da značajan dio povećanja ekonomske produktivnosti dolazi upravo iz učinkovitih tržišnih procesa koje često oslikavamo sintagmom kreativna destrukcija, a pod njom podrazumijevamo da jedino tržišne sile mogu na učinkoviti način u stečaj otjerati neučinkovita poduzeća kako bi resursi koji su bili korišteni od strane tih neučinkovitih poduzeća bili iskorišteni na učinkovitiji način od strane nekih novih i inovativnijih poduzetnika.

Drugim riječima, ekonomsko blagostanje se događa onda kad se raspoloživi proizvodni resursi (rad, kapital, strojevi, nekretnine, tehnologija...) koriste na najučinkovitiji mogući način, a tržišna ekonomija je uza sve svoje nesavršenosti jedina u stanju osigurati te učinkovite načine korištenja proizvodnih resursa. Istraživanje Ekonomskog instituta Zagreb, objavljeno krajem prošle godine, zorno nam pak pokazuje da je intenzitet tržišnih sila mjeren stopama ulaska i izlaska poduzeća s tržišta u Hrvatskoj značajno umanjen.

Stope ulaska i izlaska poduzeća s tržišta nalikuju onima koje bilježe stabilne i razvijene europske ekonomije, a značajno su manje u odnosu na stope ulaska i izlaska koje bilježe nove zemlje članice Europske unije čije su ekonomije, kao i hrvatska ekonomija, još u fazi transformacije i ekonomskog sustizanja razvijenih europskih država.

Hrvatsku ekonomiju, dakle, što zbog kulture i povijesnog naslijeđa, a što zbog veličine zemlje, karakterizira znatno manja ‘tržišnost’, zbog čega prosječna proizvodnost rada i ukupna faktorska proizvodnost stagnira. A ako proizvodnost stagnira, nema ni ekonomskog rasta. U biti, naše ekonomsko zaostajanje koje datira još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća neraskidivo je povezano s nedostatnim rastom produktivnosti. Javnosti je ovaj pojam vrlo vjerojatno krajnje dosadan i besmislen, ali za ekonomiju je on od presudne važnosti.

Agrokor Za Konzum su mu rekli: "Prodaj ili ćemo ti ga uzeti silom"

Ove ćemo godine opet imati, gotovo sigurno, rast turizma - to je još jedan poticaj nečinjenju?

Turizam je i naš blagoslov, ali i naše prokletstvo. Da ga nema, naši ekonomski problemi bi bili višestruko gori, ali baš zato što ga ima, možemo si priuštiti bezreformski život na posuđenom vremenu. Treba, međutim, imati na umu da u ekonomiji nema besplatnog ručka, odnosno da će nas u dugom roku i orijentacija na turizam, koliko god ona uspješna bila, sve više boljeti.

Za početak, imamo znanstvena istraživanja koja kažu da intenzivna turistička aktivnost dovodi do promjene relativnih cijena na način da cijene usluga rastu značajno brže od cijena roba. Ova pak pojava zatim dovodi i do aprecijacije realnog tečaja valute, ali i do daljnje deindustrijalizacije, jer ako su cijene usluga sve veće u odnosu na cijenu roba, poduzetnici će, kad ih se suoči s izborom uložiti u proizvodni ili uslužni sektor, izabrati proizvoditi usluge.

Nadalje, treba razmišljati i o održivosti turizma, i to ne samo iz perspektive gdje naći radnike za rad u toj industriji, nego i kako masovni turizam koji Hrvatska trenutačno proživljava utječe na kvalitetu života u turističkim mjestima. I na kraju, treba napomenuti da je turizam iznimno osjetljiv na sigurnosne prijetnje. Nedavno istraživanje Ekonomskog instituta je tako pokazalo da su ratni sukobi i NATO intervencija 1999. u Srbiji i na Kosovu turističkom sektoru izazvali gubitak od 740 milijuna kuna.

Hrvatska se nalazi na politički izrazito trusnom području u kojem postoji nekoliko zemalja (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora) koje su etnički vrlo heterogene, a onda zbog toga i politički prilično zapaljive. Stoga bilo kakvo zveckanje oružjem u našem susjedstvu može dovesti do značajnog pada prihoda od turizma, što se onda u konačnici zbog velike ovisnosti naše ekonomije o turizmu može negativno odraziti i na naš ekonomski rast i na naše blagostanje.

AGROKOR Poderali nagodbu: Dobavljači prijete obustavom robe

Što ćemo s manjkom radnika? Egzodus je središnji, kardinalni problem ne samo nacionalne ekonomije, nego i nacionalne perspektive uopće.

Uz stagnantni rast produktivnosti, smanjenje broja stanovnika je dugoročno gledano naš najveći ekonomski, ali i društveni problem. Prema projekcijama Odjela za stanovništvo Ujedinjenih naroda do 2070., Hrvatska će imati oko tri milijuna stanovnika. Kako bez rasta stanovništva nema ni ekonomskog rasta, jasno je da će demografski trendovi u sljedećim desetljećima jako utjecati na sve ekonomske procese u zemlji, pa tako i na tržište rada.

Nedostatak radne snage jedno vrijeme možemo uvoziti iz okolnih zemalja, no taj uvoz ima svoje granice, pogotovo iz perspektive koju često spominje profesor Josip Tica, a koja se pita što sprečava strane radnike koji dođu u Hrvatsku da ne produže nekoliko stotina kilometara sjevernije u za radnike puno atraktivniju zemlju poput Austrije? Za preokretanje vrlo nepovoljnih demografskih trendova koji karakteriziraju Hrvatsku trebat će jako puno vremena jer se ti trendovi i nisu dogodili preko noći, nego nam se puzajućim tempom šuljaju već desetljećima.

Trebat će stoga puno više od povećanja dječjeg doplatka ili rodiljne naknade kako bi se oni preokrenuli, jer ljudi se iseljavaju iz zemlje i ne odlučuju na roditeljstvo, i to ne samo zato što im trenutačna materijalna situacija nije dobra, nego i zato što su izgubili vjeru da će im u ovoj zemlji ikad biti bolje.