Ništa od ovoga što je činio, a što se sad ističe u medijima, Ivica Todorić nije radio sam. I ništa nije bilo nepoznato. U višesatnom razgovoru koji sam s njim vodio u Kulmerovim dvorima, dio svoje poslovne strategije opisao je kao "spašavanje lokalnog tržišta koje se našlo na udaru globalne konkurencije". 

"Agrokor bi", objašnjavao je Todorić, "preuzimao lokalne kompanije pred stečajem i od njih stvarao tržišne lidere." Dodaje da je "u posljednjih petnaestak godina, od 2000. do 2016., Agrokor u hrvatsko gospodarstvo uložio 18 milijardi kuna", dakle gotovo 2,5 milijardi eura. Jedan iz kruga vodećih ljudi u Agrokoru iz Todorićeva vremena smatra da su Agrokor iscrpila baš ta visoka ulaganja u vrijeme krize, koja je u Hrvatskoj trajala šest godina. Danas, kad se svode računi, postavlja se pitanje kako je toliko ulagao upravo koncern za koji se sad ustanovilo da je bez novca? Ako je bio kratak s novcem, kako je toliko ulagao? Također se za prezaduženost Agrokora pokušava naći krivce ne samo u Todoriću, nego i izvan Agrokora. Netko krivi regulatore (Hrvatsku narodnu banku i Hanfu), netko druge kompanije, na primjer dobavljače, netko fondove i banke. Svatko upire prstom prema svojim interesima. Međutim, ulaganje u kompanije u teškoćama nije bila samo Todorićeva poslovna, nego i politička i društvena strategija. Agrokor je do jučer bio najvažniji državni i poslovni prijatelj. 

Potencijalni kupac Najmoćniji Mađar želi Belje - već je razgovarao s Todorićem

Korifeji SDP-ove koalicijske vlade izrijekom su podupirali koncern (Čačić: "Kad Todorić kihne, Hrvatska se prehladi", Grčić: "Agrokor mora opstati pod svaku cijenu"), a HDZ-ovci se u političkim pauzama u njemu zapošljavali. Uz državu, i poduzetnici u teškoćama pomoć su tražili kod Todorića. Nije čudno što je Agrokor bio gdje se god okreneš, u svakoj industriji. Kad je prije manje od dvije godine Hrvatska poštanska banka, nakon enormnih gubitaka, morala biti dokapitalizirana, država je, uz ostale, pozvala i Agrokor. Danas je HPB ponovno objavio gubitak od 64,5 milijuna kuna u prvoj polovici godine - zbog izloženosti Agrokoru.

Prošle godine je u istom razdoblju Hrvatska poštanska banka imala dobit od 90 milijuna kuna, što ukupno smanjenje zarade penje na više od 150 milijuna kuna. Godinama su vlade na razne načine pokušavale oporaviti PIK Vrbovec i poljoprivredne kombinate. Unajmljivani su strani menadžeri, postavljani odani stranački "stručnjaci"... Na kraju ih je država prepustila Agrokoru, samo da ih se riješi. Kad je Dubravku Šimencu, bivšem vaterpolistu, ali i dugogodišnjem HDZ-ovcu, zapeo nekretninski posao, probleme je riješio - Todorić. Agrokor je u manjim sredinama ulagao u skladišta, a u Dubrovniku u hotele. 

Bivši guverner "Nisam imao ništa s poslovanjem Agrokora"

Ni ulaganje u zdravstvo nije bilo od nule, nego je Polikliniku u Nemetovoj kupio od Basler osiguranja, koje se zbog gubitaka odlučilo na povlačenje s hrvatskog tržišta. Opet je, dakle, Agrokor ušao u projekt pred izdisajem. U zdravstvenom biznisu angažirao je i predsjednika Akademije Zvonka Kusića krajem 2016., praktički sekundu prije nego što će se suočiti sa stečajem. Kad je Hrvatska početkom tisućljeća otvorila tržište stranim televizijskim kompanijama, po zakonu je u novim projektima bio potreban i domaći vlasnik. Agrokor je, zajedno s Atlantic Grupom Emila Tedeschija, investirao u RTL televiziju. Kad je tisak zapao u krizu, glavnog distributera, tvrtku Tisak, preuzeo je Agrokor. Medijska je industrija dobar primjer. Zauzvrat, Agrokor je dobio prekid vatre. Po podacima povjerenika Ramljaka, Tisak je u najtežoj situaciji od većih tvrtki u koncernu.

Slično se "razmjena" odvijala i u ostalim ulaganjima. Kad je Hrvatska prije osam godina upala u duboku ekonomsku krizu, Borislav Škegro, savjetnik premijerke Jadranke Kosor, smislio je fondove gospodarske suradnje koji su trebali razvijati manje perspektivne poslovne projekte novcem koji bi im pola osigurala država, Hrvatska banka za obnovu i razvitak, a pola privatni sektor. Ministrica financija u vladi Jadranke Kosor bila je Martina Dalić, a Zdravko Marić državni tajnik. Tko je bio taj "privatni sektor"? Pa naravno - Agrokor. U posljednje se vrijeme analizira Nexus, jedan od tih fondova. Jedan od ulagača u Nexus je, naravno, i Agrokor.

Ne odustaju Prijateljica Karamarkovih: Ona je adut u bitki za Agrokor

"Mi smo ulagali u sve fondove", rekao mi je Todorić u razgovoru u Kulmerovim dvorima. Očito s računicom. Novac koji je Nexus dobio pola od države, a pola od drugih radi ulaganja u profitabilne projekte, završio je preko nekoliko računa, kao pozajmica, "na čuvanju" u Agrokoru. Predsjednik uprave Nexusa objašnjava da to nije bilo nelogično, jer je s Agrokorom, koji je osnivač fonda, ulagao i u nekolicinu projekata. Tako su radili i drugi. I zaista je tome tako. S malo čačkanja po internetu brzo se potvrde Todorićeve riječi da "su ulagali u sve fondove". Ponovno s računicom. Quaestus Borislava Škegre uložio je pola državnog, a pola privatnog novca u tvrtku Fragaria, koja se, međutim, našla na popisu tvrtki koje su mjenicama financirale Agrokor. Tehnika je donekle drukčija, ali je efekt isti.
 
Agrokor bi uložio novac, zajedno s državom, a poslije se putem tog projekta financirao. Fragaria i Quaestus su također imali zajedničke poslove s Agrokorom, od kojeg je preuzela Moslavina voće. Od vitalnog je značenja za Republiku Hrvatsku da raščišćavanje situacije prođe što urednije, da se u traženju krivca, nekoga tko je - zamislite - trebao spriječiti da se Agrokor prezaduži, ne pređu granice demokratskih standarda, da izvršna vlast, koja je jedan od sudionika u priči s Agrokorom, ne zloupotrijebi pravosudnu vlast dajući joj naloge koga da istražuje. Uostalom, u poslovima s Agrokorom isprepletena je cijela hrvatska poslovna i politička elita.

Kaznena prijava Rusi u akciji: Todorićima će uzeti sve

"Opstipacija je potpuna", kako to duhovito kaže jedan iskusni i upućeni bankar. Nakon što je iscrpljeno vrelo domaćih bankovnih kredita, Agrokor se, prirodno, okrenuo tzv. bankarstvu u sjeni (shadow banking). To je fenomen poznat u svijetu, a i Hrvatska je imala svojih iskustava. Na primjer, kad je guverner Željko Rohatinski ograničio bankovno kreditiranje zbog rasta inozemne zaduženosti, krenuo je "boom" leasinga kojim se financirao uvoz građevinskih strojeva i druge opreme.
 
Mnoge su leasing kuće propale, a Hrvatska je teret uspjela prebaciti na njihove inozemne vlasnike. S Petrom Pierreom Matekom, predsjednikom upravnog vijeća Hrvatske agencije za nadzor financijskih tržišta (Hanfe), razgovarao sam o tome koje su metode financiranja Agrokora izvan uobičajenog bankovnog kreditiranja dosad identificirane te koje su u njegovoj nadležnosti. Hanfa nadzire upravo opisane fondove gospodarske suradnje. Inače, u fondovima prvenstveno štiti male ulagače. Institucionalni ulagači, kakvi su u fondovima gospodarske suradnje, imaju i znanja i resurse da sami zaštite svoje interese. Uostalom, poznato je iz procedure da su ti institucionalni ulagači odobravali projekte u koje su fondovi ulagali. 

Nexus "Sad ispada da su svi osim nas znali da će Agrokor u stečaj"

Hanfa zatim nadzire faktoring društva. Ona otkupljuju dug, a u slučaju Agrokora postala su poznata prije svega zbog tzv. regresnih mjenica, onih koje su tvrtke dobile od Agrokora, prodale ih faktoringu, a kad je Agrokor prestao plaćati obaveze, krajem ožujka, one su im se vratile kao bumerang. I izgleda da će tvrtke taj teret morati primiti na sebe. Je li to zaista 3,5 milijardi kuna? Javnosti je poznato da su Vlada i Sabor odgađali potpuniju primjenu Zakona o faktoringu. Hanfa nije imala ovlasti značajnije intervenirati, ali je obavijestila Hrvatsku narodnu banku o tome koje banke kreditiraju faktoring društva i na taj se način dodatno izlažu riziku prema Agrokoru. Tako je počelo zatvaranje bankama okolnih puteva u financiranju Agrokora preko mjere dopuštene zakonom jer je rizična. Slučaj Grgić, odnosno Agram Invest, razotkrio je tzv. repo aranžmane. Agrokor je prodao svoje udjele u Agrolaguni s obavezom da ih otkupi natrag. 

Ako ne uspije "kreditoru", u ovom slučaju koncernu Agram, ostali su udjeli u Agrolaguni. Ni to, kao ni kreditiranje između tvrtki, Hanfa ne nadzire. A tvrtke su masovno kreditirale Agrokor. Čak su dizale kredite i prosljeđivale ih Agrokoru. Agrokor se financirao i na tržištu kapitala u inozemstvu. No za daljnji razvitak priče posebno je zanimljiva prodaja nekretnina (uglavnom Konzumovih centara) inozemnim fondovima, koji bi nakon prodaje bili unajmljeni radi poslovanja (sell and lease back). Jedan konzultant iz tima koji upravo analizira situaciju u Agrokoru tvrdi da Konzum više uopće nema imovine, da je sve založio i prodao, od centara do polica. To je dosta nepovoljna okolnost.

Prema jednom bankaru, upravo je orijentacija na maloprodaju, koja pod udarom interneta svuda u svijetu nailazi na sve veće teškoće, bila najveća Todorićeva strateška pogreška. No ako Konzum više zaista nema imovine, onda je visoka vjerojatnost da za nagodbu vjerovnicima neće ostati ništa, da će se naplatiti prije svega dobavljači koje je spašavala Vlada i kreditori koji su za sredstva plasirana nakon aktiviranja zakona dobili prioritet u naplati starih kredita. Kad vide da ostaju kratkih rukava, "bit će krvi do koljena", kaže jedan konzultant. No zašto se Agrokor toliko zaduživao? Morao je. Zaduživala se njegova konkurencija, ulagala i širila poslovanje.

Gazda Todorić: "Mislio sam da ću se pokriti s milijardom eura"
 
Ne bi li sačuvao tržišni udio morao se zaduživati i Agrokor. Ivica Todorić je, međutim, izračunao da je od 2007. godine, kad se zadužio za milijardu eura po kamatnoj stopi od 8 posto, Agrokor platio oko 800 milijuna eura kamata, dok su glavni konkurenti Lidl i Kaufland za kredit otprilike iste visine od tada platili između 100 i 200 milijuna eura kamata.

"Agrokor je", objašnjava Todorić, "za deset godina platio bankama od 600 do 700 milijuna eura više nego konkurenti." Između 2011. i 2015. godine Agrokor je, dodaje Todorić, bankarskim institucijama platio 8,7 milijardi kuna. Jedan od glavnih razloga zašto je Agrokor plaćao više kamate nego konkurencija je visoki rizik zemlje. Agrokor i država isprepleteni su na niz načina. Imali su zajedničke projekte. Agrokor i država dijele kreditni rizik. Državni dužnosnici su s Agrokorom bili u prijateljskim odnosima, zapošljavali se u Agrokoru, radili za njega...

Agrokor je glavni kupac proizvoda tvrtke u vlasništvu Marine Popijač, supruge bivšeg ministra gospodarstva Đure Popijača, a današnjeg direktora Petrokemije u Kutini, kojoj su pak najveći kupac tvrtke iz koncerna Agrokor. Upravo zato što toliko toga dijele, Agrokor i država razvode se u svađi. Kao što kod raspada lošeg braka stradaju djeca, u razvodu države i Agrokora najviše bi mogli izgubiti oni koji s time imaju najmanje veze.