Oksana Dvinski, ruska poslovna žena - podrijetlom iz Ukrajine - diskretna je savjetnica ruskih financijskih institucija u operaciji Agrokor, kažu nam dva izvora iz vrha hrvatske politike i sigurnosnog sustava... Iz agencije za odnose s javnošću Madison, koja pokriva Sberbank, opovrgavaju veze gospođe Dvinski s tom kućom. Oksanu Dvinski zamolili smo za razgovor o toj temi, no nismo dobili nikakav odgovor.
"Lex Agrokor" privremeno je izbacio Ruse iz igre oko Agrokora, no postoje dva jaka razloga zbog kojih će oni uložiti sve svoje resurse u utakmicu za Agrokorovo naslijeđe. Jedan je novac, veliki novac. Milijardu i pol eura, od kojih je banka polovicu već otpisala, nije malo čak ni za tako snažnu kuću. Drugi razlog je geopolitički interes.
Uđu li u vlasništvo velikih prehrambenih industrija - Jamnice, Leda, Kiseljaka, Frikoma itd., Rusi će ovdje kontrolirati sve više vitalnih resursa. Uz plin, glavni ruski adut, i naftu, drugi, kontrola prehrambene industrije značila bi veliku političku dominaciju Moskve na ovom prostoru.
"Ako bi Rusi postali vlasnici Belja dobili bi tisuće hektara zemljišta u Baranji, pa bismo s obje strane Dunava imali Ruse. Oni sa Srbijom, s one strane Dunava, održavaju vojne vježbe, dok bi s ove strane držali najvažnije poljoprivredne resurse i goleme parcele. Jasno je kakav stav vrh hrvatske države može imati prema takvoj opciji", kaže nam izvor blizak Vladi. Geopolitika i novac, teško je reći što je u cijeloj toj priči Rusima važnije.
"Rusi su poslali Todoriću ljude s dosta jasnim porukama", kaže drugi naš izvor, pa pojašnjava: "Poruke su jasne. Oni žele svaki svoj euro nazad, a posudili su ih milijardu i pol. I zanima ih samo efikasnost." Zamislivo je, kaže naš izvor, da oni svoje dugove prodaju kojekakvim Čečenima, a metode naplate onda neće biti aktivacije regresnih mjenica. Ovih dana nije ugodno biti u koži Ivice Todorića.
U vrijeme kad smo završavali ovaj tekst, objavljen je podatak prema kojemu je lani gubitak Agrokora bio fantastičnih od 12 do 15 milijardi kuna, što znači da je financijska konstrukcija koncerna krajnje krhka i da su opcije ozdravljenja teško zamislive. Američki fond koji je uzajmio pola milijarde eura kredita - i time Agrokor "stavio na aparate" omogućivši mu godinu dana predaha - želi očuvanje cjelovitoga koncerna, ali uz ove pokazatelje očito je da Agrokor, čak i da nema ni jedne kune kredita, ne može poslovati pozitivno.
S druge strane, prodaja vitalnh dijelova koncerna mogla bi - tvrde znalci - donijeti milijardu i pol eura, a obveze koncerna idu prema šest milijardi. Gdje i kako namaknuti razliku? Sberbank će svakako lobirati da u toj diobi prođe što bolje, a Oksana Dvinski najjači je savjetnik i lobist kojeg su mogli angažirati.
Oksana Dvinski je, kažu naši izvori, konzultantica Sberbanka za cijelu regiju, "od Beča do Istanbula". Njeno ime u hrvatskoj se javnosti dosad pojavljivalo u kontekstu delikatnih ili problematičnih poslovno-političkih i geopolitičkih operacija širokog opsega i velikog značenja. Sposobna je, pametna i diskretna, govore ljudi koje je poznaju. Suprug joj je Hrvat, odvjetnik.
"Oksana odlično poznaje domaće prilike i ljude, pa može ostvariti velik utjecaj", kaže jedan naš sugovornik, upućen u poslove Sberbanka, dodajući da se poslovi i značenje Oksane Dvinski mistificiraju. No bilo kako bilo, ona svakih nekoliko godina iskrsne u Hrvatskoj u nekoj političko-poslovnoj aferi najvećega kalibra, i to ne u epizodnoj ulozi. Konačno, ona poznaje i neke od ključnih ljudi hrvatske obavještajne zajednice, a raspolaže velikim novcem.
Oksana Dvinski široj je hrvaskoj javnosti postala poznata u "aferi finska nuklearka". Veliku nuklearnu elektranu u Finskoj, posao "težak" stotine miljuna eura, trebala je svojedobno raditi dotad posve nepoznata tvrtka Migrit, registrirana u Hrvatskoj. To je otkriće zapanjilo javnost: mala i nepoznata tvrtka iz zemlje koja više nije u stanju napraviti potočnu elektranu male snage, najedanput radi nuklearku, i to u Finskoj. Kakav je to čudesni startup?
Novinari su počeli istraživati pa su doznali da je direktorica Migirt solarne energije Oksana Dvinski, a jedna od njenih partnerica Ana Karamarko, što je izazvalo jednako zaprepaštenje. Afera je postala međunarodna i imala velik odjek. Ulaganje Migrit solarne energije u nuklearku u Finskoj zaustavio je finski ministar gospodarstva i bivši povjerenik za proširenje EU Olli Rehn. Do takve je odluke došlo, kako je objasnio Rehn, "jer je postalo jasno da financijska sredstva Migrita dolaze iz Rusije".
Gradnja nuklearne elektrane nije mogla dobiti zeleno svjetlo finske države ako 60 posto kapitala u gradnji nuklearke nije iz "domaćih izvora", odnosno iz država članica Europske unije. Čim je 30. lipnja 2015. Migrit potpisao finalni ugovor o sudjelovanju u gradnji finske nuklearke, počele su spekulacije o tome da je zagrebački Migrit paravan za rusku državnu kompaniju Rosatom, preko koje Rusi pod krinkom domaće tvrtke iz EU nastoje ući u biznis.
Express je prošle godine objavio kako su Tomislav Karamarko i njegova supruga letjeli u srpnju 2015. u Helsinki istim avionom kao Oksana Dvinski, koja je u Helsinki išla na nuklearni finski sastanak. Karamarko je tvrdio da je u Finsku putovao tek kako bi "fino razgovarao". Na sve tvrdnje o povezanosti s Rusima uzvraćao je vicevima.
U jednom TV intervjuu na pitanje o lobističkim poslovima Ane Karamarko za Ruse i kompaniju Migrit Tomislav Karamarko šeretski se podsmijehnuo novinaru: "Ma dajte, molim vas. Ajmo biti malo ozbiljni. Je li ovo emisija za viceve?". Nije, međutim, bila riječ o vicu. Štoviše, iza Migrita otkriven je cijeli arhipelag poslovnih subjekata.
Osim Migrit energije i Migrit solarne energije, ruska ekipa u Hrvatskoj, pokazalo se, djeluje i pod brendom Titan (Titan građenje, Titan nekretnine). Riječ je o cijelom snopu tvrtki. Titan je osnovao Oleg Soločanski još 2004. godine, a u međuvremenu su iskazali interes za svu silu ulaganja.
No malo su toga doista i kupili: još prošle godine su najavljivali da će uzeti raskošno vojno odmaralište Kupare kraj Dubrovnika, pa dubrovački hotel Maestral, vojne nekretnine na Lošinju, Vilu Lovor u Lovranu, vojno odmaralište Duilovo, zadarske Šepurine, pulski Muzil, pa nekretnine u šipanskoj luci...
Iza Oksane Dvinski se, u pozadini, nazirala cijela vojska uglednika koje je bilo moguće povezati s ruskim geopolitičkim interesima i ekspanzijom na Balkan. Prije svih, tu je misteriozni milijunaš Mihail Gucerijev, 16. najbogatiji Rus na svijetu, čovjek koji je na suđenju Ivi Sanaderu svjedočio o tome kako bivši hrvatski premijer nije dobio milijune eura od MOL-a, no sud mu nije povjerovao. Gucerijev je vlasnik Rosnefta, ruske naftne kompanije, koja je dugogodišnji joint venture partner mađarskog MOL-a.
On je - prema tvrdnjama Business Insidera - bio i najveći pojedinačni dužnik Sberbanka, ali si je mogao priuštiti čak i to da svom sinu pokloni vjenčanje koje je stajalo stotine milijuna dolara! Tu je i Jozo Petrović, koji je u zadnje vrijeme nestao s radara, pa onda neki drugi važni ljudi, zainteresirani za penetraciju Rusa u energetske i gospodarske tijekove Hrvatske.
A ta je penetracija posvuda slična. Primjerice, Rusi su u Mađarskoj prisutni preko nafte, plina i nuklearke, a sličan pristup imaju u drugim zemljama do kojih im je stalo - Finskoj, Srbiji, Sloveniji, Njemačkoj... Rusi se brinu za energiju, gradnju resursa i dobavnih pravaca, u tu svrhu nastoje osigurati podršku važnih političara i drugih ljudi koji odlučuju, a kad jednom negdje uđu, osigurali su si dugotrajnu dominaciju.
Snažnu, kao u Mađarskoj, golemu, kao u Srbiji - gdje drže cijelu naftnu industriju i obje rafinerije - osjetnu, kao u Sloveniji i Makedoniji, ili veliku, kao u Njemačkoj, koja bi nakon gradnje druge cijevi plinovoda Sjevernog toka trebala postati glavni centar za distribuciju ruskog plina u Zapadnoj Europi.
Tomislav Karamarko bio je predvodnik HDZ-ove struje koja je težila otvaranju prema Rusima. Njegove je stavove ovog tjedna ponovio i Miro Kovač, koji smatra da je došlo vrijeme za otvarane prema Rusiji - što, kako se čini, nije stav države, ni Kolinde Grabar Kitarović, ni Andreja Plenkovića. Posebno ne Andreja Plenkovića.
Miro Kovač spominje se kao mogući kandidat za predsjednika HDZ-a ako Andrej Plenković bude poljuljan zbog kolapsa Agrokora ili udara desnice, no i ime Tomislava Karamarka počelo se u zadnje vrijeme spominjati u kontekstu predsjedničkih izbora, što ne bi bilo nelogično povezivati s jačanjem ruskog energetskog lobija u Hrvatskoj, a operacija Agrokor u tom smislu ima podjednako veliku geopolitičku težinu.
U trenutku u kojem su zapadni bankari odustali od daljnjeg financiranja Agrokora, 2014. godine, bilo je jasno da poslovni pokazatelji tvrtke ne opravdavaju ekonomske investicije. Sberbank, div s 250.000 zaposlenih, nije mislio tako. Budući da je riječ o velikoj, modernoj i vitalnoj banci, koja je ravnopravna vodećim bankama Zapada, jasno je da je pri dodjeljivanju kredita Ivici Todoriću prevagnuo politički moment.
Malo je mjesta sumnji da su Rusi procijenili kako će, uz rizik gubitka nekoliko stotina milijuna eura, staviti Hrvatsku pod neku vrstu nadzora. Njima Agrokor nije bio glavni cilj, to su više puta otvoreno rekli. Ono što nisu rekli jest to da je on glavno sredstvo pacifikacije Zagreba. Rusi žele kooperativnu vladu. Oni primarno žele osvojiti tržište plina i nafte, probiti pravce za svoje glavne energente i time učiniti i ovaj dio Europe ovisnim o njima, no u tom im je kontekstu Agrokor više sredstvo nego cilj.
Ruski ambasador nekoliko je puta rekao kako Rusija želi kupiti Inu i HEP, nedavno su dobili pristup na tržište struje, a plin već dobavljaju. Uđu li Rusi na taj način u Hrvatsku, uzalud je NATO. Zna se tko je gazda. Onaj tko drži blagajnu... To se dosta jasno vidi u Srbiji, gdje su kupili Naftnu industriju Srbije s dvije rafinerije, koje su, iako im to nije bila ugovorna obveza, modernizirali. U Srbiji je preko toga, iako to nije bio jedini faktor, ruski utjecaj dramatično narastao.
U Makedoniji su donedavno, preko VMRO-a, Rusi bili izrazito snažni, a preko Makedonije su htjeli graditi plinovod za opskrbu juga Europe. U Sloveniji su najavili investicije veće od 1,5 milijardi eura, pa im nedostaje samo Hrvatska... U Bosni i Hercegovini Rusi drže rafineriju u Bosanskom Brodu, što znači da u svakoj od bivših republika imaju jak oslonac u važnoj gospodarskoj grani.
Oni imaju i velik novac, koji im osiguravaju energenti. Tim novcem te poznavanjem lokalnih prilika i ljudi, oni mogu ostvariti utjecaj kakav žele. U tome im idu na ruku nepametne lokalne (gospodarske i ine) politike: ako Agrokor godinama mahnito troši novac bez pokrića, i onda se zaduži kod Sberbanka, za kaktaklizmu nisu krivi ruski bankari - oni samo koriste priliku, to bismo učinili i mi da smo pametniji - nego bahate i neodgovorne hrvatske elite, koje su im zgoditak servirale na pladnju.
Njima ili američkim strvinarskim fondovima - ali svakako ne domaćim ljudima i ekonomiji. U geopolitičkoj bitki dvaju svjetova i dvaju energetskih imperija Amerikanci računaju na ukapljeni plin, koji je duplo skuplji, i za koji nema adekvatnih terminala, koji bi tek trebali biti sagrađeni. Praktički, to znači da Rusija na ovom prostoru - zbog svoje blizine, veličine, moći, infrastrukture i kadrova - ima znatno veće šanse za ekspanziju.
Kad se osnuje trajno vjerovničko vijeće Agrokora na koljenima, Sberbank će u njemu imat veliki utjecaj, pa će biti zanimljivo gledati kako će se izvesti preustroj bivšeg Todorićeva carstva, odnosno kako će tko proći. Thomas Wagner iz amerigčkog KHCM fonda ovako je nedavo oslikao "svijetlu budućnost Agrokora": "Sa Zagrebačkom bankom osigurali smo financiranje u vrijednosti od 400 milijuna eura s konačnim rokom dospijeća za više od tri godine, pa očekujemo da će barem toliko dugo trajati i naše investiranje", rekao je Wagner:
"Vjerujemo da će Vladin povjerenik vratiti kompaniju na pravi put kako bi ponovno ojačao njezin položaj na tržištu, povećala se profitabilnost, a s vremenom i doseg njezinih najboljih brendova. Za to će biti potrebno vremena. Očekujemo suradnju s ostalim dionicima, koja će osigurati da povjerenik i njegov tim budu uspješni."
"Vjerujemo", dodao je, "da koncern može vratiti izgubljeni tržišni udio, pa i dodatno proširiti međunarodni doseg nekih brendova. Smatramo da je Agrokor fantastična kompanija koja će najviše vrijednosti zadržati ako se održe na okupu njezine ključne sastavnice." To je, međutim, izravno suprotno Ramljakovoj viziji, koja se bazira na nepovratnom razdruživanju "ključnih sastavnica Agrokora".
No na stranu Ramljakova vizija: rezultati revizije koji su objavljeni u srijedu, 26. srpnja, šokirali su cijelu Hrvatsku jer se pokazalo da u Agrokorovoj realnoj bilanci zjapi provalija dubine Marijanske brazde. Prema prvim neslužbenim procjenama, gubitak Agrokora u 2016. iznosi, naime, rekordnih 20 milijardi kuna! Kad se od tog iznosa otpišu međusobna potraživanja tvrtki unutar koncerna, iznos duga bi mogao biti od 12 do 15 milijardi kuna, no i to je zastrašujući iznos - i još gore od toga, nešto što nije moguće pokriti.
To znači da su šanse da koncern opstane kao cjelina vrlo male (ako se dogodi čudo) ili nikakve (ako sve ostanke ovako). Zasad nije jasno kad će Ante Ramljak početi velike zahvate. Vrijeme mu curi. Zadnjim kreditom osigurao je mirnu plovidbu do Nove godine, ali što onda? Niti jedan hrvatski sustav te veličine nikad nije uspješno restrukturiran.
Uspješno je restrukturiran samo Pevec, no i to je trgovačko društvo, nakon konsolidacije, dospjelo u rusku interesnu sferu. Nitko se zasad ne usuđuje predviđati što će biti s Agrokorom i kako će u svemu proći Sberbank i Rusi, a kako američki valture fond, koji je pozajmio 450 milijuna eura. Financijski stručnjak Andrej Grubišić na Agrokor gleda s mnogo skepse.
"Dionice su založene, tvrtka nije uspjela vratiti dugove i vjerovnici imaju pravo aktivirati instrumente osiguranja. Nema više dvojbe o tome tko će postati vlasnik Agrokora. Ako se ne bude išlo na dokapitalizaciju, to će postati vjerovnici. Scenarij s dokapitalizacijom je atraktivniji jer nitko od vjerovnika ne želi postati vlasnik", rekao je T-portalu Grubišić, ne vjerujući da se Agrokor da spasiti bez upumpavanja svježeg kapitala:
"Agrokor ima oko šest milijardi eura financijskog duga, dakle bez duga dobavljačima. Ako se uspiju prodati Jamnica, Ledo i nekoliko jačih kompanija, neće se skupiti više od milijardu i pol eura. A što s preostalih četiri ili četiri i pol milijardi eura duga? Ako je kamata na taj dug samo pet posto, to je 200 milijuna eura godišnje samo za kamate. Kolika bi trebala biti dobit preostalih tvrtki da se to vrati? U kojem se biznisu može zaraditi taj novac? Da bi sustav nastavio raditi, mora barem moći vratiti kamate", rekao je Grubišić.
Ante Ramljak siguran je samo u jedno - da Ivica Todorić više nikad neće biti vlasnik Agrokora. "Jedino što mogu reći sa sigurnošću, ako dugovi budu plaćeni i vraćeni u najvećoj mogućoj mjeri, sadašnji vlasnik sigurno neće biti i budući vlasnik Agrokora", rekao je Ramljak objašnjavajući da je goleme dugove moguće vratiti samo prodajom. Goranko Fižulić, najupućeniji analitičar slučaja Agrokor, također je pesimist, Fižulić je u Telegramu objavio analizu čiji zaključni dio citiramo ekstenzivno:
"Izračun moguće vrijednosti nagodbe relativno je jednostavan. Pod uvjetom uspješne prodaje cijelog prehrambeno-prerađivačkog sektora za cijenu od dvije milijarde eura polovica tog iznosa bit će iskorištena za namirenje tražbina sudionika roll up modela kreditiranja. Znači, nakon njihovog namirenja vrijednost nagodbe može biti najviše 20 centi za euro jer ukupni preostali dug ne može biti manji od pet milijardi eura. Ukoliko vjerovnici ovakav prijedlog prihvate, nagodba može dodatno uključivati i udjele u Konzumu i Mercatoru..."
Takva nagodba od realnih 20 centi za euro duga sigurno nije prihvatljiva, kako za ruske banke tako ni za američke fondove, te je u tom slučaju sudski epilog vrlo vjerojatan ishod. Čak će i fondovi koji su kupovali obveznice Agrokora po prosječnoj cijeni od 40 centi za euro, kao Knighthead Capital Management (KHCM), dobit ostvarenu u roll up modelu poništiti gubitkom na višku kupljenih obveznica - napisao je Fižulić.
To znači da su u slučaju Agrokor na gubitku svi, a najviše građani, koji će platiti izgubljene procese. Hoće li istražitelji tragati za eventualno izvučenim novcem? Talijani su za godinu dana vratili milijardu eura isisanih iz Parmalata. Koliko ćemo vratiti mi? Ništa?
