Vječno pitanje na koje ekonomisti pokušavaju naći odgovor, glasi: Umire li ekonomska ekspanzija zbog starosti ili ih ubijaju veliki događaji ili pak loše politike? Ekonomska ekspanzija počela je još u lipnju 2009. Ekonomisti raspravljaju, nesumnjivo, ovo pitanje: Da li gospodarski ekspanzije umiru od starosti (sadašnji je započeo u lipnju 2009.) ili su ih ubijeni velikim događajima ili lošim politikama? Ono što je poznato jest da sve ekspanzije završavaju. Bog upozorava civilizaciju da prebrzo vozi. Kad ON ili nešto drugo odluči da se ovakva ekspanzija koja traje već 111 mjeseci i uskoro će za dvostruko nadmašiti trajanje najduljeg ekonomskog rasta koji je trajao 58 mjeseci nakon završetka Drugog svjetskog rata?, piše The Washington Post. 

Prošlo je već jako puno vremena i vrlo je vjerojatno da će početi pad s godišnjim deficitom od oko 1 bilijun dolara.

Predsjednički ured za upravljanje i proračun projicirao je da će deficit za fiskalnu 2019. godinu, biti 1.085 bilijuna dolara. U Ovalnom uredu trljaju ruke i kažu da je ekonomija odlična kao i obično. 

REDISTRIBUCIJA Raste nejednakost: Bogati sve više utječu na politiku

Robert J. Shiller iz Yale Sveučilišta, pišući u New York Timesu, nema mjesta optimizmu. Napominje kako je rast američkog BDP-a od 1947. zabilježio rast od 4,1 posto u 101 kvartalu, koliko je bio i ove godine u drugom kvartalu. Najbrži rast od 13,4 posto bio je 1950. u posljednjem kvartalu i to vjerojatno zbog loših vijesti - hladni rat, korejski rat strah od atomskog oružja i nagli rast kupovanja proizvoda koji bi trebao u slučaju rata. I danas izgleda, kako piše Shiller, da će porasti potražnja za sojom, čelikom i drugim proizvodima zbog straha od intervencije vlade i trgovinskog rata, kao i zbog straha od rasta kamata.

Još jedna dugogodišnja ekonomska rasprava odnosi se na točku u kojoj će omjer duga prema BDP-u potisnuti rast. Dobra vijest - jer će zadovoljiti intelektualnu znatiželju - jest da ćemo saznati gdje je ta točka: U roku od deset godina nacionalni dug vjerojatno će biti 100 posto BDP-a, pa i veći. Irwin M. Stelzer iz Hudson Instituta kaže, "Kad bi neograničeno zaduživanje, financirano tiskanjem novca, bio put ka prosperitetu, tada bi Venezuela i Zimbabve bili na vrhu tablice rasta".

Jerome H. Powell, predsjednik Saveznih rezervi  kaže da je fiskalna politika na "neodrživom putu", ali takva upozorenja su zvučna pozadina - nitko ih ne primjećuje. Riječ "neodrživ" u fiskalnoj retorici slična je "neprihvatljivom" u diplomatskom govoru, i obično se odnosi na situaciju koja će se uskoro dogoditi.

Nedavna analiza Međunarodnog monetarnog fonda napomenula je da među naprednim gospodarstvima samo Sjedinjene Države očekuju povećanje udjela duga u BDP-u u idućih pet godina. Američki klub samozadovoljnih će sigurno odgovoriti: No, među tim gospodarstvima, naša djeluje posebno dobro. 

Velika kriza Ekonomisti upozoravaju Trumpa: Prijeti nam nova Velika depresija

Što, međutim, ako je to učinak eksplozije duga? Javni dug američke vlade u deset godina se utrostručio. 

Unatoč današnjem upornom neslaganju između stranaka, politička klasa više je udružena klasičnim interesom nego što je podijeljena ideologijom. S lijeva na desno, ova klasa ima stalnu potrebu za proizvodnjom ogromnih deficita - kroz poreze, namete biračima koji su mnogo veći od državnih dobara i usluga koje isti ti birači konzumiraju, a istovremeno opteretiti buduće birače dugovima i troškovima koje će plaćati dugo godina nakon što ove političke garniture ne bude na vlasti. 

Ovakav pristup proizlazi iz političke filozofije u mjuziklu "Annie":"Sutra je daleko, do sutra uvijek ima vremena još jedan dan". Ali za normalne ljude, to sutra upravo stiže.