Populistima bi stezanje omče oko vrata najbogatijih 1 posto trebalo doći kao najprirodnija stvar. No, uz nekolicinu iznimki, populistički pokreti danas više se bave imigracijom i suverenitetom nego porezom na dohodak. To bi, piše Economist, mogao biti znak koruptivnog učinka nejednakosti na demokraciju.
No, bilo bi razumno pretpostaviti da što su demokratskije institucije neke države, manje bi trebala "cvjetati" nejednakost. Rast nejednakosti znači da su resursi koncentrirani u rukama manjine, što znači da bi ih trebalo lako "nadglasati" od strane većine kojoj preostaje "ostatak kolača".
Neki teoretičari društvenih znanosti smatraju da je cilj demokracije i vlada uvjeriti glasače da će se resursi poštenije i pravilnije distribuirati. Daron Acemoglu i James Robinson tvrde kako su se vlade u 19. stoljeću morale nositi s prijetnjom socijalizma i socijalističke revolucije. Sama (prazna) obećanja o boljoj redistribuciji nisu bila dovoljna da eliminiraju tu prijetnju. Osnivanjem i pokretanjem određenih institucija htjeli su povećati udio populacije koja može glasati. Neki pak kažu kako su anti-većinske institucije implementirane unutar demokratskih sistema - poput izbornog koledža i elektorskih glasova u SAD-u, do Doma Lordova u Velikoj Britaniji - su zapravo mehanizmi elita ne zato jer će dovesti do boljih zakona i politike, nego jer će se na taj način lakše pod kontrolom držati egalitarne tendencije masa.
No, studije koje istražuju odnose između demokracije i nejednakosti često pokazuju u različitim smjerovima, pa tako istraživanje Acemoglua i Robinsona pokazuje kako demokracije nameću više poreza od ne-demokracija, no to se ne prevodi nužno u niže razine nejednakosti.
Jedan od mogućih razloga jest da građanima zapravo uopće nije stalo do nejednakosti, niti žele da njihovi političari išta po tom pitanju učine, piše Economist. No, najnovije ankete pokazuju drugačije. Čak dvije trećine Europljana i Amerikanaca zabrinuti su radi nejednakosti. Europska je, sugerira Economist, demokracija tako zastarjela inertna da nije u stanju napraviti neku istinsku razliku.
No, niti taj odgovor ne zadovoljava. "Bogati" je svijet svjedok velikim političkim i zakonodavstvenim promjenama u proteklom desetljeću. Prošle je godine Trump zahvaljujući reformi poreznog sustava omogućio da bogati postanu još bogatiji. U nedavnim je pak studijama europske politike zaključeno kako su agende na starom kontinentu postale manje fokusirane na redistribuciju čak i dok je rasla nejednakost. Iako su i nejednakost i zabrinutost javnosti u porastu, političari se time, čini se, ne žele baviti.
Još bi jedan odgovor mogao biti u pitanju. Rast nejednakosti, kaže dio istraživača, pojačava moć već bogatih. Bogati u Americi puno su više uključeni u politiku, tko se bira i tko ih zastupa. Doniraju novac i često kontaktiraju sa zastupnicima. Samo 30.000 ljudi zaslužno je za četvrtinu svih političkih donacija i više od 80 posto novca sakupljenih od strane stranaka. Mahom su zainteresirani za to da se srežu davanja za sve programe koje podržava većina građana.
Odnos između koncentriranog bogatstva i političke moći bogatih je rijetko kad ograničena samo na političko trošenje, ili samo na Ameriku koja se najčešće spominje. Oni koji imaju novac imaju i načine da oblikuju javno mnijenje - financiraju nominalno apolitične think-tankove i kupuju medije. Iako ponekada direktno utječu na rezultate njihova se moć najbolje vidi u tome kada suptilno oblikuju narative o tome o kojim bi se problemima trebalo razgovarati. Kada nejednakost raste onda se "guraju" teme društvenog poretka poput imigracije, a od toga najviše imaju - najbogatiji.
Koncentrirano bogatstvo utječe na koncentriranu moć. Sugerira kako smanjenje nejednakosti postaje manje vjerojatno dok u isto vrijeme postaje sve važnije. Implicira kako se razvija zatvoreni krug nejednakosti kojeg prati i gubitak demokratske odgovornosti. Neki autori, poput Waltera Sheidela, kažu kako je ljudska povijest prepuna dokaza da nejednakost buja dok ju na prvotne postavke ne vrate ratovi i revolucije.
To je izrazito pesimistično. Bogati su moćni, ali ne svemoćni, niti su svi odlučni u tome da pitanje distribucije potpuno uklone sa dnevnog reda. I na kraju krajeva, piše Economist, zapadne demokracije i dalje funkcioniraju. Kada bi politički lideri imali hrabrosti vidjeli bi kako je pitanje nejednakosti i redistribucije dobara siguran glas na izborima.
