Prvo na što se pomisli pri spomenu riječi 'bankrot' je siromašan čovjek praznih džepova, koji se hrani ostacima povrća na tržnici i skuplja prazne boce. To i nije daleko od istine kad je riječ o bankrotu običnog, malog čovjeka. No, kad je riječ o bankrotu bogataša, odnosno njihovih tvrtki, takav bankrot nema ni približno slične posljedice. Nakon bankrota oni nikad neće prevrtati po smeću, niti će živjeti na egzistencijalnom minimumu. Tako je u Americi, tako je u svim zapadnim zemljama, a tako je i u Hrvatskoj. 

Iva Majoli Rast i propast omiljene Tuđmanove sportašice

Mnogi se sigurno sjećaju splitskog liječnika Tomislava Prskala, koji je prošle godine objavio osobni bankrot i ispričao kako će mu izgledati život nakon toga. Razvod, alimentacija, novi životni uvjeti i banka koja mu je odbila reprogramirati kredit, doveli su ga u situaciju kad više nije mogao podmirivati svoje obaveze. 

Odrekao se odjeće i mobitela

- Sad živim od zaštićenog dohotka koji iznosi 3.800 kuna. Morao sam se odreći automobila, imam ograničeni broj impulsa na mobitelu, ne mogu si kupiti novu odjeću, morao sam se odreći i stručnih usavršavanja, rekao je Prskalo, čije će financijske transakcije u idućim godinama strogo kontrolirati ovlaštena osoba – tzv. skrbnik. Osim toga, Prskalov bankrot je ubilježen u HROK

– Hrvatski registar obaveza po kreditima, pa će i idućih 5-6 godina sve banke znati da je nepouzdan platiša, što će mu, ukoliko bude želio podignuti bilo kakav kredit, jako zagorčati život i u budućnosti. 

Ovakav scenarij sigurno neće doživjeti obitelj Todorić, kao što ga nisu doživjeli ni mnogi multimilijarderi koji su do sad objavljivali bankrot. Među njima su bili i Donald Trump, i glazbenik MC Hammer, njegov kolega 50 Cent, televizijski voditelj Larry King, boksač Mike Tyson, kao i filmski redatelj Francis Ford Coppola. Posljednji među njima je bivši teniski as Boris Becker, koji je proglasio bankrot prije nekoliko dana. 

Loše poslovne odluke

Očito je da nakon bankrota nitko od njih ne kopa po smeću, nitko im ne kontrolira potrošnju impulsa na mobitelu, niti se itko od njih morao odreći odjeće. Dapače, životni standard im se nimalo nije promijenio. Pa gdje je onda tu pravda? Kratko i jasno – nema je. Možda zvuči cinično – ali oni nisu bankrotirali jer su neumjereno trošili, nego su ih u bankrot odvele loše poslovne odluke. 

Lešinari i slični Tajne milijarde: Gazda Rusima dao mito za kredit?

U stečaj je otišla njihova tvrtka ili tvrtke. A za dugovanje tvrtki nitko od njih ne odgovara vlastitom imovinom, nego imovinom tvrtke. Kad ne bi bilo tako, nitko se nikad ne bi usudio otvoriti bilo kakvu firmu, niti ulaziti u poslovne rizike, što znači da se kapital ne bi obrtao, ne bi bilo zarade niti ulaganja, ne bi bilo zapošljavanja. 

Državni poticaji

Možda običnom čovjeku zvuči iritantno, ali je tako. To vrijedi i za obitelj Todorić. Možemo sad vrištati kako je gradio biznis na račun svih nas i od naših poreza, ali prava je istina da su mu to omogućili političari koje smo sami izabrali. Dok je vrtio posao, izlazile su mu ususret sve institucije – sva ministarstva, sve banke, uključujući i Hrvatsku banku za obnovu i razvoj, i Hrvatsku narodnu banku i Poreznu upravu. Mali, pošteni obrtnici i poduzetnici nisu mogli prijeći ni prag tih institucija, dok je Todorić tamo vrata 'otvarao nogom'. Prvi je bio na listi za obilne državne poticaje, prvi je znao uvjete dobivanja bespovratnih sredstava iz EU fondova. Domaći mirovinski fondovi do posljednjeg su dana kupovali na burzi dionice Todorićevih tvrtki. Banke su mu do posljednjeg dana davale kredite. 

Ostaju im Kulmerovi dvori

I što sad? U najvećoj tišini i bez imalo pompe smijenjeno je nekoliko direktora fondova, a Todorići su ostali bez Agrokora, pa samim time i bez polovne jahte, polovnog helikoptera, nekoliko crnih automobila, i otoka Smokvice koji niti nije bio njihov, nego hrvatske države. Ali sva obiteljska privatna imovina – poput recimo Kulmerovih dvora, koje su u međuvremenu otkupili od vlastite tvrtke - ostat će i dalje u njihovom vlasništvu, kao i novac zarađen od dividendi i plaća tijekom 20-ak godina. A to doista nije malo. 

Iako je, kako pokazuju papiri, svatko od nas ovog trenutka bogatiji od Todorića za cca  44 milijarde kuna, ta činjenica Todoriću ne znači ništa, baš kao ni nama. Sasvim je izvjesno da će mu bankari, čim poželi pokrenuti novi biznis, vrlo brzo opet izaći ususret s novim kreditima. Jer, smatraju oni, ako je prvi put uspio stvoriti takvo poslovno carstvo, zašto ne bi i drugi put? Sigurno će to bolje napraviti od nekog biznismena početnika. Uostalom i banke su sasvim solidno živjele od njegovih kamata.

Platit ćemo njegov dug?

Ono što sad Todorića jako ljuti jest što mu se nije dopustilo da proglasi stečaj. Da nije bilo 'Lex Agrokora', podmirio bi lijepo banke i velike vjerovnike, a hrpa manjih dobavljača mogla bi zauvijek zaključati vrata i nestati. On bi kupio vrijeme, restrukturirao financije i poslovanje i nastavio biznis, doduše vjerojatno u nešto smanjenom obimu. S 'Lex Agrokorom' ista ta država koja ga je stvorila, sad ga je izbacila iz igre i na leđa svih nas svalila rizik da opet sva njegova dugovanja platimo svi mi - kroz još veće poreze, uskoro još manje mirovine, još manju kupovnu moć, još bjednije zdravstvo, još siromašniju znanost, još mizernije školstvo i kulturu, i tko zna kako još sve ne.

Nastavak na sljedećoj stranici...

No, tako to ide s bogatašima. I u Americi primjerice, postoji tzv. Poglavlje 11, odnosno proglašavanje stečaja koji omogućuje tvrtkama da se reorganiziraju prema programu koji određuje sud u tzv. stečajnom postupku. U periodu dok se reorganizira poslovanje, vjerovnici ne mogu naplatiti ni dolara potraživanja. Ukoliko se dužnik uspješno reorganizira, može s vremenom otplatiti dug i nastaviti normalno poslovati. 

Oporavljeni životni standard

- Poglavlje 11 omogućilo je reperu 50 Centu da reorganizira svoje financije, govori Eric Klein, pravnik specijaliziran za stečajeve najbogatijih u Boca Ratonu na Floridi. Reperska zvijezda još 2014. godine težila je oko 140 milijuna dolara, što je oko milijardu kuna. A onda je bankrotirao. 

- Imao je kuću vrijednu 120 milijuna kuna na kojoj je bila hipoteka, govori Klein, te podsjeća da se pri stečaju najprije podmiruju banke, a zatim redom svi ostali ovisno o prioritetima, kaže Klein. 

- Naravno da je stečajni postupak podrazumijevao likvidaciju dijela imovine, ali kad se jednom stvari postave na svoje mjesto, oporavi se i životni standard, zaključuje Klein. 

Od bankrota do predsjednika SAD-a

Slično je bilo i s Trumpom. Imao je desetke tvrtki od kojih su neke zarađivale novac, a druge su bile gubitaši. Kad je proglasio stečaj, zapravo je kupio vrijeme da bi prodao tvrtke koje su loše poslovale i restrukturirao dugovanja. Danas svi znamo kako je završio Trumpov bankrot i kud ga je dalje odveo put. 

Za razliku od Trumpa, ukoliko prosječni Amerikanac - nazovimo ga Pit, proglasi bankrot, provest će se jednako loše poput našeg liječnika Prskala. Za Pita je predviđeno tzv. Poglavlje 7. Ono mu doduše, kao i kod nas, omogućuje otpis nekih dugovanja, ali na vrlo dugi period onemogućuje mu bilo kakvo kartično poslovanje, dizanje kredita i bilo kakvu potrošnju novca osim za osnovne životne potrebe. 

I zahtjev je preskup

Onima koji imaju nekretninu nudi se rješenje u vidu Poglavlja 13 u kojem će dužnik sačuvati kuću ili stan, oprostit će mu se dospjele a neplaćene rate i sačuvati jamci ili sudužnici od naplate ostatka duga, ali će se dužnik također morati pridržavati strogih pravila ponašanja od tri do pet godina. 

Osim toga, svi budući krediti koje će Pit jednog dana htjeti uzeti, imat će veću kamatu od prosjeka. Odvjetnici koji rade na takvim slučajevima kažu da u najvećem broju slučajeva zahtjeve za osobni bankrot predaju samohrane majke s ispodprosječnim primanjima i mladi bračni parovi koji ne mogu vratiti studentske kredite.

Slično kao i kod nas, čak je i podnošenje zahtjeva za osobnim bankrotom mnogima nedostižno. Kod nas to ukupno košta oko 1300 kuna, a u Americi je skoro ista cijena - tristotinjak dolara. 

Ukratko, kad jednom potone u dugove, običan čovjek ne može se tek tako iz njih izvući. Neće mu tu pomoći ni one famozne mjere kojima je svojedobno Milanovićeva vlada mazala oči javnosti, otpisujući blokiranima dugovanja za mobitele i komunalije. Uostalom, sjeća li se itko da se makar jedan jedini dužnik nakon te mjere javio i rekao –  'to mi je riješilo sve probleme'.

Zaključak je nažalost neutješan za većinu hrvatskih građana i neodoljivo podsjeća na onu alanfordovsku:“Bolje biti bogat i zdrav, jer kad si siromašan, badava ti što si bolestan.“