Dan nakon što sam na sjajnoj lokaciji u Splitu - nije negodovanje zbog cijene, a kamoli šok - mineralnu i pivo (čaša je bila prljava, ljubazni konobar ju je bez problema zamijenio), platio devet eura, autorica mi je poslala korigirani rukopis "Mama, a gdje mi sad idemo?", knjigu o odlasku s djetetom u Irsku. Kći s njom, sin je ostao u Hrvatskoj, pa poslije rečenice čiju je varijaciju izgovorilo najmanje tristo pedeset tisuća ljudi, "ne možemo zauvijek ovako živjeti", gradnja života u tuđini, od nule. Detaljno je opisala kako izgleda i koliko u znoju i suzama košta uspjeh, vani. Nažalost, i koliko je više podrške dobila od sustava u Irskoj nego u Hrvatskoj.

Više ne ljetuje na Jadranu, iako joj ni devet eura za pivo i mineralnu u Splitu, ili šezdeset za doista super uređeni apartman u Kninu planinarenja po Dinari radi, ili sedamdeset ili sto po otocima, nije problem. U Rimu se ponašaj kao Rimljanin, u Irskoj kao Irac, agencije su joj otkrile Grčku, Španjolsku i Tursku, i to je bilo to.

Htjedoh reći da je lani i preklani kritiziranja čuđenja cijenama, općenito, kritika tematiziranja cijena kao maltene žanra, bilo taman toliko da se vidio dan kad će kava po deset, hamburger ili pizza po sto eura, ili šampanjac po zilijun, prestati biti tema. Ne zato što se promijenila svijest publike nego zato što se promijenila publika. Oko pola milijuna se iselilo, koliko će ih još otići, ne zna se, dio govornika hrvatskog će umrijeti (na penziju odavno ne računam), a stotine tisuća imigranata stvarno neće zanimati koliko koštaju proizvodi i usluge koje ne kupuju jer pola ili dvije trećine plaće šalju u Nepal, Indoneziju, Indiju, Filipine ili kamo već, ili odrade sezonu i, ako mogu, kući odnesu skoro cijelu plaću.

Imamo ljude koji govore hrvatski, i lako plate, praktički ih ne zanima koliko košta. Pa ljude koji govore hrvatski, ne mogu platiti, odavno su se pomirili da neke stvari, osim vrrrlo rijetko, (više) nikad neće vidjeti, pa ni njih ne zanima. Raslojavanje je definitivno završeno. I na kraju imamo strance, od kojih su neki turisti, ovdje su ili samo zbog mora, na pašteti, ili zbog kompletne usluge, te na kraju imigrante, od kojih mnogi iz Hrvatske žele kamo i pola milijuna Hrvata, u zemlje u kojima se bolje zarađuje. Mnogim će djelatnostima, biznisima, biti sve teže i teže.