To su samo neka od bezbroj pitanja koja si tijekom pet epizoda Netflixove dokumentarne serije "The Devil Next Door" (Vrag u susjedstvu) postavlja gledatelj dok promatra Ivana Demjanjuka kako hladnokrvno sjedi u sudnici ili se obraća novinarima.

Ovaj hod po tankoj oštrici između moguće nevinosti i moguće krivnje tek je jedan od magneta koji drži gledatelje uz ekran do posljednjih minuta serije.

Onome tko je gledao barem jedan film o suđenju nacističkim zločincima, ureže se uvijek u sjećanje nekoliko rečenica koje neprekidno ponavljaju kako bi sprali sa sebe krivnju. Ili tvrde da su "radili to što su radili zato da prežive" i zato "što su bili kotačići u velikoj mašineriji smrti" ili da "nisu imali pojma za logore i zvjerstva koja se u njima odvijaju".

ŠTO DA JE BILO Zašto nitko nije htio bombardirati Auschwitz?

To je ponavljala i Leni Riefenstahl, Hitlerova redateljica propagandnih filmova, to je tvrdila i Goebelsova tajnica Brunhilde Pomsel, to je tvrdio i bivši SS-ovac Oscar Groening, računovođa iz Auschwitza te deseci drugih aktera tog najmračnijeg vremena u ljudskoj povijesti. Pa to je čak tvrdio i SS-ov zapovjednik Eichman, koji nije poricao Holokaust, ali se branio da je samo "izvršavao naredbe". No nikad nitko nije tako uporno i hladnokrvno ponavljao da je sve to samo zamjena identiteta, kao što je to ponavljao Demjanjuk.

Priča o Ivanu Demjanjuku počinje 1952. godine, kad je s obitelji stigao u Ameriku. Nastanio se u predgrađu Clevelanda i kao automehaničar zaposlio u tvornici Ford, sagradio kuću i živio mirnim obiteljskim životom. Sve do 1981. godine, kad su iz Ureda za posebne istrage američkog Ministarstva pravosuđa, koji je zadužen za takve zločine, izašli u javnost s podatkom da imaju dokaze protiv njega. Prema njihovim dokumentima, Demjanjuk je identificiran kao jedan od najokrutnijih čuvara u zloglasnom logoru Treblinka.

U tom trenutku znalo se samo da je sadistički mučio zatvorenike i tjerao ih u plinske komore, a detalje njegovih zlodjela ispričat će brojni preživjeli logoraši tijekom višemjesečnog suđenja u Izraelu. Denaturalizirani Amerikanac izručen je toj zemlji 1981. godine i tamo mu je nakon nekoliko mjeseci počelo suđenje koje je izazvalo još veći interes nego ono zapovjedniku SS postrojbi Adolfu Eichmannu dvadesetak godina ranije. Ali onda je uslijedio neočekivani zaplet.

Na prvom suđenju Demjanjuku u Izraelu tužitelji su tvrdili da je on između 1942. i 1943. godine ubio desetke tisuća zarobljenika u Treblinki, u kojemu je prošao obuku za upravljanje plinskim komorama. Preživjeli svjedoci redali su se jedan za drugim prisjećajući se živo njegovih zvjerstava. Onima koji bi se opirali ući u plinsku komoru odsijecao bi dijelove tijela mačem, bajunetom bi ubadao žene i djecu, čeličnom cijevi tukao ljude dok su čekali u redu za ulazak u komore... Svi su bez dvojbi tvrdili da pred njima stoji Ivan Grozni.

MEGALOMANIJA Ovako je trebao izgledati Hitlerov glavni grad

Ključni dokaz optužbi bila je i iskaznica SS logora iz tog vremena, na kojoj je fotografija čovjeka koji bi mogao biti Demjanjuk u mladim danima. Njegovi branitelji uporno su pokušavali dokazati da je iskaznica lažni dokaz i da je fotografija bila krivotvorena.

Godine 1988. Demjanjuk je prema prvostupanjskoj presudi proglašen krivim i osuđen na smrt. Ali pad Berlinskog zida godinu dana kasnije otvorio je brojne arhive s tajnim dokumentima Sovjetskog Saveza. Demjanjukova obrana tu je vidjela mogućnost za izvođenje novih dokaza. Pronašli su dokumente i nove svjedoke koji su tvrdili da je Ivan Grozni druga osoba i da je to bio izvjesni Ivan Marčenko.

Svi iskazi svjedoka bili su uzaludni, a neki su se, nažalost, protokom vremena pokazali i kao nevjerodostojni. Izraelski Vrhovni sud oslobodio je Demjanjuka 1993. godine, a 1998. godine vraćeno mu je i američko državljanstvo. Ali ne zadugo. Samo godinu dana kasnije američka je vlada ponovno pokrenula postupak denaturalizacije jer su iskrsnuli novi dokazi. Ivan Grozni je ovaj put optužen da je bio čuvar u Sobiboru.

Državljanstvo su mu ukinuli 2002. godine i čak sedam godina trajala je njegova borba za opovrgavanje optužnice. Konačno je 2009. godine ipak deportiran u Njemačku i optužen da je kriv za 27.900 smrti nedužnih ljudi. Ovaj put to više nije bio samouvjereni čovjek koji prkosno gleda u kamere i viče: "Sve je to laž, ne bih mogao ni pile zaklati".

U Njemačku su ga dovezli u invalidskim kolicima, a da bi izazvao sažaljenje, glumio je da je potpuno nesvjestan situacije. Prvostupanjsku presudu sud je donio 2011. godine i Demjanjuk je u poznoj dobi osuđen na pet godina zatvora. Tijekom žalbenog postupka Demjanjuk je umro 2012. godine u njemačkom zatvoru, u dobi od 91 godine, pa presuda nikad nije postala pravomoćna i on nikad nije proglašen ratnim zločincem.

No pravo etičko pitanje postavlja se, nažalost, tek u posljednjih 20-ak minuta posljednje, pete epizode. Elizabeth Holtzman, osnivačica Ureda za specijalne istrage u američkom Ministarstvu pravosuđa, rekla je da je ostala osupnuta kad je u ruke dobila popis nacista koje je američka vlada pustila u SAD. Kao što je već poznato, sigurno ih je bilo bilo barem 1600 dovedenih pod okriljem Operacije Paperclip.

Nestao Hitlerov nacist: Nikad uhvaćen ni ubijen, ne zna se gdje je

Njome su visokoobrazovani njemački znanstvenici i inženjeri dobili američko državljanstvo. Najpoznatiji među njima sigurno je Werner von Braun - zrakoplovni inženjer koji je izumio rakete V2 kojim je Njemačka razorila London. On i njegov tim nakon rata tajno su prebačeni u SAD i radili su na razvoju američkih balističkih raketa srednjeg dometa, a onda su 1960. inkorporirani u NASA-u, u kojoj je Von Braun, pored ostalog, razvio prvi američki satelit Explorer 1.

Ako se zna da je i sam Henry Ford, utemeljitelj najveće američke autoindustrije, simpatizirao nacističku Njemačku, pa je čak i 1938. godine njemački konzul u Clevelandu uručio Fordu Veliki križ njemačkog orla kao najveće državničko priznanje koje je ikad predano jednom strancu, nije čudno da je Demjanjuk izabrao upravo ovaj grad kao svoje utočište i što je baš u Fordu dobio posao. Trideset godina živio je u Americi uživajući u slobodi.

No koliko je takvih doista bilo, teško je reći. Uostalom, i ustaški zločinac Andrija Artuković uživao je u vili na kalifornijskoj obali od 1948. do 1984., kad je izručen Jugoslaviji. Nakon zadnjeg kadra serije "The Devil Next Door" ostaje još jedno, mnogo važnije pitanje od Demjanjukova identiteta, a to je, dakle, licemjerje prema svim žrtvama Holokausta.

Hoće li vojna i politička moć te kapital uvijek imati prednost pred etikom i pravdom? Žrtve najvećih ratnih stradanja uvijek imaju samo jednu želju - da se njihovo zlo više nikad nikome ne dogodi. To su govorili Židovi koji su preživjeli logore, to su govorili Japanci nakon Hiroshime i Nagasakija, to govore preživjeli muslimani iz Srebrenice, Hrvati iz Vukovara... U svijetu izvrnutih vrijednosti u kakvom živimo teško da će njihove želje ikad biti ispunjene.