Talijanska kustosica, ravnateljica i programa za javnu umjetnost, trenutačno jednog od najpopularnijih njujorških parkova High Line te bivša kustosica Talijanskog paviljona u izložbenom prostoru Biennalea 2017. godine, Cecilia Alemani, osmislila je program 59. venecijanskog Biennala Arte. “Mlijeko snova” naslov je izložbe koja objedinjuje sve što se ove godine prikazuje u stotinama izložbenih prostora svakako jednog od najatraktivnijih talijanskih gradova.
Naslov je preuzet iz knjige nadrealističke umjetnice Leonore Carrington koja ocrtava svijet u kojem se život neprestance iznova zamišlja kroz prizmu mašte. Ono što izdvaja taj svijet od ovog našega upravo je mogućnost da se u njemu svatko može transformirati te tako u mnogobrojnim umnoženim nizovima postaje nešto ili netko drugi. Prateći sudbine ovozemaljskih stvorenja Leonore Carrington i njihovih fiktivnih suputnika, venecijanska je izložba čarobna avantura imaginarnog putovanja kroz metamorfoze tijela i definicije ljudskog.

Izložba se temelji na mnogim razgovorima s umjetnicima vođenim u posljednjih nekoliko godina. Pitanja koja su se definirala kroz te dijaloge kao da hvataju ovaj trenutak povijesti, u kojem je opstanak vrste ugrožen, ali i sažimaju mnoga druga pitanja što povezuju znanost, umjetnost i mitove našeg vremena. “Kako se mijenja definicija čovjeka? Što čini život i što razlikuje biljku od životinje, čovjeka od nečovjeka? Koja je naša odgovornost prema planetu, drugim ljudima i drugim oblicima života? Kako bi život izgledao bez nas?”, bilježi Cecilia Alemani i nastavlja: “Ovo su neka od pitanja vodilja za ovo izdanje Biennala Arte, koje se posebno fokusira na tri tematska područja: prikaz tijela i njihove metamorfoze; odnos između pojedinaca i tehnologija; veza između tijela i Zemlje. Mnogi suvremeni umjetnici zamišljaju posthumano stanje koje dovodi u pitanje modernu zapadnjačku viziju ljudskog bića − a posebno pretpostavljenog univerzalnog ideala bijelog, muškog ‘Čovjeka razuma’ − kao fiksnog središta svemira i mjere svih stvari. Umjesto toga, umjetnici predlažu nove saveze između vrsta i svjetova nastanjenih poroznim, hibridnim, mnogostrukim bićima koja nimalo ne razlikuju Carringtonova izvanredna bića. Pod sve invazivnijim pritiskom tehnologije, granice između tijela i objekata su potpuno transformirane, donoseći duboke mutacije koje preslikavaju subjektivnosti, hijerarhije i anatomije”.

Ono što očekuje posjetitelje ovogodišnjeg likovnog Biennala upravo su fantazmagorični svjetovi zastrašujući u svojoj prepoznatljivosti, svjetovi u kojima uništena priroda svjedoči o uništenju čovjeka u zajedničkom prostoru nemogućegsuživota, u kojem se grijesi prošlosti naplaćuju u sadašnjosti svjesnoj posve neizvjesne budućnosti. Jer izloženi umjetnički radovi ne dopuštaju utjehu upravo zbog svoje nasilne prezentnosti, pa kad umjetnici nastoje ocrtati i svoje prisilne bjegove, u njima uvijek iznova iznalazimo topografiju nekih nezaobilaznih mjesta naše svakodnevice. Pobjeći se više ne može, granice su posvuda, imaginarni satovi otkucavaju i ne preostaje nam više ništa drugo nego pronaći simbiozu ili bilo kakav savez s prirodom.

Dakako da je sve to prilično licemjerno s naše strane. Suočeni sa sve vidljivijim klimatskim promjenama, katastrofalnim vremenskim prognozama, toplinama koje razaraju staništa nekih životinja, topljenjem ledenjaka, poplavama..., te zgroženi, a potom duboko prestrašeni pred onim što nas u kataklizmičkim predviđanjima znanstvenika tek očekuje, nastojimo na brzinu iznaći izlaz i pomiriti se s prirodom. Ona iznenada postaje središte našeg interesa, ali i našeg umjetničkog stvaranja, pronalazimo najrazličitije načine da je spasimo, podržavamo danonoćne diskusije o održivosti, istražujemo uzroke i posljedice, bavimo se svim prirodnim resursima za koje ćemo iznenada naći sve načine da ih očuvamo i u toj naizgled paničnoj brizi za prirodu otkriva se isključivo briga za naše mjesto u prirodi, za našu održivost i našu mogućnost preživljavanja. Ponovno nam, naime, nije važna priroda, kao ni u ono vrijeme kad smo je iskorištavali i prepustili potpunoj nebrizi, ponovno smo sebi najvažniji, samo ovaj put kroz održavanje prirode panično, u posljednji trenutak, pokušavamo očuvati svoj život na planetu.

”Danas se čini da je svijet dramatično podijeljen između tehnološkog optimizma − koji obećava da se ljudsko tijelo može beskrajno usavršavati pomoću znanosti − i straha od potpunog preuzimanja strojeva putem automatizacije i umjetne inteligencije. Ovaj se rascjep proširio tijekom pandemije Covid-19, koja nas je još više udaljila i zatvorila velik dio ljudske interakcije iza zaslona elektroničkih uređaja. Pritisak tehnologije, porast društvenih napetosti, izbijanje pandemije i rastuća prijetnja ekološke katastrofe podsjećaju nas svaki dan da kao smrtna tijela nismo ni nepobjedivi ni samodostatni, već dio simbiotske mreže međuovisnosti koje nas povezuju jedne s drugima, s drugim vrstama i s planetom u cjelini” – zabilježeno je u programu Biennala.

Čak 213 umjetnika iz 58 zemalja izložilo je svoje radove u Arsenalu i paviljonima u Giardinima, ali i u mnogim venecijanskim palačama, muzejima, galerijama, crkvama,stanovima, vrtovima....To su ukupno 1433 izložena djela i predmeta te 80 novih projekata, kreiranih specijalno za ovogodišnji likovni Biennale. Sva ta djela mogla bi ispisati jedan zajednički krik upomoć, koji očito dolazi prekasno i čijeg su kašnjenja umjetnici itekako svjesni. Mnoga se od njih u ideji ponavljaju, podsjećaju na Munchov “Krik”, rekonstruiraju u izložbenim prostorima prirodne izglede, pa tako posjetitelji hodaju kroz prostore obložene mahovinom i prašumskim biljkama, dok su u sredini postavljene kreature nekih bića koja nam nimalo nisu slična. Mnogo je i videozapisa na kojima se kamera probija kroz prašumu ili ljudi vise naopačke u nekom zelenilu koje ne izgleda nimalo romantično, ili smo suočeni sa slikama velegrada u kojima se gubi trag ljudskoj vrsti, ili pak istražuju prirodne katastrofe u izmještenim krajolicima, predgrađima ili mjestima na kojima se ozbiljno očekuje izumiranje ljudske vrste. Postoje i ona djela koja evociraju nostalgična sjećanja na doba u kojem se nismo bavili prirodnim katastrofama, dok su nas umjesto njih zatjecale povijesne ili političke nevolje.

”U ovoj klimi mnogi umjetnici predviđaju kraj antropocentrizma, slaveći novo zajedništvo s neljudima, sa životinjskim svijetom i sa Zemljom; njeguju osjećaj srodstva između vrsta i između organskog i anorganskog, živog i neživog. Drugi reagiraju na raspad navodno univerzalnih sustava, ponovno otkrivajući lokalizirane oblike znanja i nove politike identiteta. Drugi pak prakticiraju ono što feministička teoretičarka i aktivistica Silvia Federici naziva ‘ponovnim očaravanjem svijeta’, miješajući autohtone tradicije s osobnim mitologijama na sličan način kao Leonora Carrington”, bilježi kustosica.

Iako se u programu izričito navodi kako “Mlijeko snova nije izložba o pandemiji, ali neizbježno bilježi preokrete našeg doba”, nije posve izvjesno da bi se ona dogodila da nije bilo pandemije. Možda se u našoj tadašnjoj užurbanosti ne bismo ni sjetili koliko priroda propada od našeg višestoljetnoga kolonijalnog iskorištavanja i koliki smo mi ignoranti prema tom propadanju. “U ovakvim vremenima, kao što povijest La Biennale di Venezia jasno pokazuje, umjetnost i umjetnici mogu nam pomoći da zamislimo nove načine suživota i beskrajne nove mogućnosti transformacije. Za 2022. godinu cilj je proširiti postignuće certifikata ‘ugljične neutralnosti’, koji je dobiven 2021. za 78. međunarodni filmski festival u Veneciji, na sve planirane aktivnosti La Biennalea, koje uključuju 59. Međunarodnu umjetničku izložbu, kazalište, Festivali glazbe i plesa te 79. Venecijanski međunarodni filmski festival”, navodi se u programu.

I kazališni program 59. Biennala bavi se fantazmagorijama, ali suodnosom čovjeka i prirode. Ovogodišnja tema korijen iznalazi u njemačkoj riječi ROT. “ROT ima tvrd zvuk: to je ogrebotina, suza koja govori o trudu, to je zvuk koji vaši zubi proizvode dok se bore. ROT je zasljepljujuće crveno, metamorfoza strasti, to je ikonoklazam i bijesni bijes; to je krv koja zrači naša srca ili trag koji je ostavilo nasilje počinjenih zločina. To je moralna gluhoća u ime osobnog boga, gaženje dostojanstva i krik očaja pred barbarskim pogrebom – čak i danas – ideja poput mira i slobode. ROT je netaknuta duša, ona odražava naš château intérieur; to je jezik oprosta i emocija; to je pradjedovska boja Erosa zbog koje nam srce brže kuca, krvni tlak raste i tjera nas da dišemo teže. ROT ne znači ‘stop’ nego svjesno djelovanje i uporan otpor; to je gorući plamen etičke borbe. ROT se buni protiv površnosti, stada, svakog lažnog idola i oportunizma. ROT je bolesna, mučna životinja koja pršti od veličanstvenosti u svojoj oprečnosti. ROT si ti, tvoje tijelo, ali si to zaboravio”, poručuju izbornici teatarskog dijela Biennala, Stefano Ricci i Gianni Forte, redatelji proslavljene predstave zagrebačke Opere, Puccinijeve “Turandot”.

Predstave koje sam gledala u Veneciji ovih dana – od “Kratkih intervjua s odioznim muškarcima” Yane Ross do predstave “Loco”, inspirirane Gogoljevim “Dnevnikom luđaka”, u kojoj dvije glumice savršeno animiraju lutku tako da se niti u jednom trenutku nema osjećaj da tijelo nije živo, dok glavni karakter svoj bijeg iz nesklone mu stvarnosti ispisuje zbirom ludosti koje u ovom našem svijetu društveno-politički-prirodnoga kaosa poprimaju posve realne obrise, primjeri su teatra koji se pokušava uklopiti u političku korektnost teme o održivosti. No svako uklapanje teatra i umjetnosti u bilo koji model ukida teatru onu zavodljivost i onu neposrednost dok spontano priča priče s kojim se možemo identificirati. A ove nas priče plaše i čine još više nesigurnim u nemogućnosti da iznesemo rješenje za zakašnjelo spašavanje svojeg planeta. Ne kažem da bismo trebali šutjeti o ovoj teme. Dapače, njezino bi izbjegavanje upućivalo na slabost teatra. No moramo pronaći neke nove izlike pod kojima će teatar uspjeti magičnost svoga govora nametnuti temi o svekolikoj održivosti porušenog svijeta.