Filmska runda u Osijeku pripada među ona rijetka kulturna događanja koja nisu isključivo komercijalnog tipa ili iznimno kratkog roka trajanja. Kao i malobrojne druge inicijative u ovom gradu, ta trodnevna revija profesionalnih, nezavisnih i amaterskih kratkometražnih filmova pretežno autora mlađe generacije nastala je iz kreativne potrebe i entuzijazma Dalije Dozet, Ane Šimić Smoljanović, Marte Užarević Vuksan i Ines Jokoš. Tijekom sedam izdanja nekadašnji volonteri postali su važan dio organizacije pa tim danas upotpunjuju Matea Bartulović, David Gašo, Sebastijan Borovčak, Mario Mateljić i Matej Opolcer. Nekoć smještena pod zvjezdanim nebom u dvorištu Kazamata, revija je iz godine u godinu izrastala te nadvladala početne tehničke probleme. Profilirala se kao sve ozbiljnija te i dalje jedina takvog tipa u gradu na Dravi. Iz ljetnog prešla je od pandemije u ranojesenski termin. Održava se u drugom tjednu listopada svake godine. Na Osječkom ljetu kulture u kolovozu predstavljen je i svojevrstan presjek Rundina programskog koncepta. Novi autorski i gledateljski naraštaji unijeli su nužan nemir u ravničarsku pasivu, jer od dovoženja kokičara na počecima u Tvrđi, trenutačno u kinu Urania vlada fina festivalska atmosfera. Mlada publika, koja se nerijetko bez prisile traži svijećom, tu popunjava sjedala. Dosad su mogli vidjeti gotovo sve od klasika Krste Papića i Zagrebačke škole animiranog filma do ranijih radova Hane Jušić, Igora Bezinovića i Jurja Lerotića. Osobno, ostaju u sjećanju prva Runda, gdje se vrtio nadrealni horor ‘’Zvjerka’’ Daine Oniunas Pusić, a nekoliko godina poslije topli, pomalo bolni ‘’Izlazite li vanka’’ Ines Jokoš.

O inicijalnoj motivaciji za pokretanje revije kratkometražnog filma, koja je ujedno i edukativnog tipa, razgovaram s jednom od pokretačica ‘Filmske runde’, punokrvnom filmašicom, Dalijom Dozet, koja se prisjeća početaka u dvorištu Kazamata: “Prve godine imale smo motivaciju dovesti kratke hrvatske filmove u Osijek zato što smo shvatile da jednostavno ljudi ne znaju kako ti filmovi izgledaju, o čemu pričaju, kako se rade. Ne prate scenu, nemaju ih konkretno ni gdje vidjeti. Kako smo bile pred kraj studija i htjele smo prikazati filmove naših kolega, ali i ukupne hrvatske scene, činilo se da bi bilo super da dovedemo autore filmova, a same filmove prikažemo mlađim generacijama u opuštenoj atmosferi Kazamata. Sve je bilo potaknuto situacijom koju smo imale u srednjoj školi, u dvorištu Matematičke gimnazije, kad smo mi same imali prilike vidjeti filmove tadašnjih studenata ADU-a, koje je doveo Vjeran Hrpka. Nama je to tad u određivanju odabira buduće željene struke i karijere značilo jako puno. Deset godina kasnije u Osijeku i dalje nije postojao format koji bi prikazivao kratke filmove, posebno umjetničke, i zaključile smo da je vrijeme da se to promijeni. Ne postoji ni kontinuirani način filmske edukacije pa smo odlučile u svakoj novoj ediciji predstaviti novo zanimanje koje se usko bavi filmom i tako je nastala ‘Fokus profesija’, gdje prikazujemo filmove vezane uz određenu filmsku profesiju i organiziramo radionice kako bi se ujedno mladi ljudi i obrazovali. Imali smo scenarij, zatim snimanje, montažu, glumu, režiju, i ove smo godine završili s produkcijom. Svake godine napravimo i Špica radionicu, trodnevni intenziv koji polaznike uči osnovama filmskog stvaranja, to jest osmišljavanju, snimanju i montaži najavne špice naše revije. Potom je premijerno, pred publikom, prikažemo na samoj Rundi”.

Ističe i važnost kontinuiranog obrazovanja: “Naš dugoročni plan unutar tih pet-šest godina bio je unutar tih različitih programa približiti ljudima filmsko stvaranje u praktičnom smislu. Publika koja nas prati olakšala je odluku da pređemo u kino u kojem imamo bolje tehničke uvjete jer nam je uvijek na prvome mjestu što kvalitetnije prikazati film. I, zapravo, ništa manje bitno nam je dovesti što više autora, da ih predstavimo, ali i da oni pričaju o svojem radu. Kontinuirano se preko filmova i radionica trudimo razvijati publiku, naše polaznike, pokušavamo pokazati na koji se način rade filmovi u Hrvatskoj. Pokušavamo ih i inspirirati. Užasno je jeftina filmska tehnologija danas, možeš s mobitelom napraviti film, ali opet je nužno predznanje, poznavati osnove filmskog jezika, znati što i kako želiš ispričati”.

S obzirom na to da se logičan smjer Filmske runde naslanja na festivalsku nadogradnju, a to je donekle najavila prva ovogodišnja dodjela nagrade publike za animirani kratki ‘’Pisma na kraju šume’’ Jelene Oroz, Dozet ističe da je riječ o jednom od sljedećih koraka u kojemu se neće nužno onda prikazivati najnoviji filmovi, nego će fokus biti također, kao i dosad, na kvaliteti.

Šarena lepeza filmskih rodova jedan je od revijalnih, sigurnih aduta. Tako smo prošli vikend u festivalskom programu imali prilike pogledati izniman ‘’Kazneni udarac’’ (Antitalent, 2021.) Slovenca Roka Bičeka, nastao prema predlošku Kristiana Novaka. Jedan od koraka do ekranizacije romana ‘’Črna mati zemla’’ funkcionira samostalno na tragu dokudrame u kojem se ljetno sunce i dječaštvo postupno pretapaju s okrutnošću. Bocu dijeljene Cockte zamijenit će prašina mopeda, dok će bezbrižno napucavanje lopte prerasti u jezu. Sve je mekano, a opet upečatljivo i posljedično okrutno. Među zanimljivije uratke pripada i prethodno spomenuta, nagrađena ‘’Pisma na kraju šume’’ (Bonobostudio, 2022.), koja su se mogla vidjeti na zagrebačkom Animafestu, a nastala su prema slikovnici Jasne Jasne Žmak. Oroz se tu poigrava s nelinearnom strukturom priče i animacijom. Dramaturške praznine tako popunjavaju vizualna rješenja i nova upisivanja značenja. Prisutnost ispovjedne forme, umetanja sebe doslovno i metaforički u film te preispitivanje sjećanja, bila je zastupljena u ‘’Babijanji’’ Ante Zlatka Stolice (Restart, 2022.) i ‘’Mjestu susreta’’ Antuna Baloga (Kinoklub Zagreb, 2021.). Eksperimentalni esejistički film na tragu kolažiranja Nine Bačun ‘’Bonding Humanity (Perhaps Manifesto)’’ (Future Architecture Platform Slo & Architecture Trienale Oslo, 2021.) uz suradnju Ivane Đula kao dramaturginje evocira uspomene na jugoslavensku kinematografiju.

Intencija namjerne raznovrsnosti, kao i sami odabir filmova za reviju od studentskih, gdje imamo priliku pratiti kontinuirani razvoj pojedinih filmaša, do animiranih, eksperimentalnih, dokumentarnih i igranih razbija predrasude o kratkom filmu kao odskočnoj daski za dugometražni. Uostalom, Dalija Dozet će zaključiti: “Kratki film nerijetko služi u komparaciji s dugim jer je kao kratki priča, a dugi knjiga. S tim se ne bih složila jer mislim da je riječ o formatu za sebe koji je težak i izazovan jer u malo vremena moraš ispričati priču ili prenijeti emociju i iznijeti temu publici. Najlogičniji put, bilo da se bavite profesionalno ili amaterski filmovima, jest početi s kratkim. Tu nekako ima više slobode, jeftiniji je, ima manje suradnika, uči se, griješi, istražuje i profiliraju se autorski glasovi. Kratki film je šarolik, ima zanimljivih malih svjetova koje bi bilo šteta zanemariti. Super je imati priliku vidjeti što su ljudi koji će jednog dana raditi duge filmove ili će se baviti filmom na drugi način radili prije toga te nastaviti pratiti njihov rad u budućnosti. Ima ga više, odvija se u različitim produkcijskim uvjetima, nezavisno, profesionalno, studentski. U Osijeku i dalje ne postoji kontinuirani edukativni sustav koji bi mogao potaknuti na praktično bavljenje filmom, mi stoga pokušavamo s radionicama i programima inspirirati ljude te osvijestiti što se sve može s kratkim metrom”.