Od Marilyn Monroe i Mao Ce-tunga do omota albuma Rolling Stonesa i pin-up djevojaka uz Coca-Colu - jedna od najvećih privatnih zbirki pop arta u Austriji stigla je u Opatiju. I nije donijela samo slavna umjetnička imena, nego i priču o vremenu u kojem je umjetnost prvi put sišla s pijedestala i postala dio svakodnevice. Marilyn Monroe gleda posjetitelje prepoznatljivim osmijehom obojenim jarkim tonovima. Nedaleko od nje nalazi se lice Mao Ce-tunga, nekoliko koraka dalje omot albuma “Love You Live” kultnih Rolling Stonesa, a zatim rasplesane figure Keitha Haringa, stripovski prizori Roya Lichtensteina i zavodljive pin-up djevojke Mela Ramosa. Sve ono što desetljećima poznajemo s naslovnica časopisa, gramofonskih ploča, reklama, plakata ili majica - ovoga se ljeta našlo na zidovima opatijskog Umjetničkog paviljona “Juraj Šporer”. Na prvi pogled moglo bi se učiniti da je riječ o još jednoj ljetnoj izložbi namijenjenoj turistima. No izložba “POP ART - Zbirka Infeld” mnogo je više od toga. U Opatiju su stigla 42 originalna rada deset umjetnika koji su obilježili jedan od najutjecajnijih umjetničkih pravaca 20. stoljeća, i to iz jedne od najvrednijih privatnih zbirki suvremene umjetnosti u Austriji. Takve izložbe ne događaju se slučajno. Za njih su potrebne godine suradnje, strogi sigurnosni uvjeti, posebno osiguranje i povjerenje vlasnika zbirke da će djela svjetske vrijednosti biti adekvatno zaštićena. I upravo zato ova izložba predstavlja mnogo više od kulturnog događaja u turističkoj sezoni. Ona je podsjetnik na trenutak kad je umjetnost prestala biti rezervirana za galerije i bogate kolekcionare te se usudila pogledati prema supermarketima, televiziji, stripovima i reklamnim panoima. Drugim riječima - prema svijetu u kojem danas živimo.

Danas je gotovo nemoguće zamisliti svijet bez reklama, logotipa, influencera i neprekidne proizvodnje novih zvijezda. No sredinom prošloga stoljeća umjetnost je još živjela u drukčijem svijetu. Poslijeratnom umjetničkom scenom dominirali su apstraktni ekspresionizam i informel - pravci koji su često bili hermetični, ozbiljni i namijenjeni uskom krugu poznavatelja. Mladi umjetnici u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama počeli su se pitati zašto umjetnost ignorira svakodnevni život. Zašto ne govori o onome što ljudi doista gledaju, kupuju i vole? Zašto muzeji ne bi prihvatili strip, reklamu, filmski plakat ili limenku juhe jednako ozbiljno kao klasičnu sliku? Iz tog je propitivanja 50-ih godina nastao pop art - pravac čije ime dolazi od izraza popular art, tj. popularna umjetnost. Umjesto antičkih junaka i mitoloških prizora, umjetnici su počeli slikati proizvode iz supermarketa, slavne osobe, automobile, TV reklame i stripove. Ono što se dotad smatralo trivijalnim postalo je vrijedno mjesta u muzeju. Bio je to radikalan zaokret koji je iz temelja promijenio odnos prema umjetnosti. Pop art nije rušio granice samo između visoke i popularne kulture, već i granicu između umjetničkog djela i proizvoda masovne potrošnje. Važnu ulogu u toj promjeni odigrala je grafička tehnika sitotiska. Za razliku od jedinstvenih slika koje postoje u samo jednom primjerku, sitotisak je omogućio umnažanje istoga motiva u više otisaka. Umjetnička djela tako su postala dostupnija široj publici, ali istodobno otvorila pitanje koje je i danas aktualno - gubi li umjetnost vrijednost ako se može reproducirati gotovo beskonačno?

To pitanje danas zvuči još aktualnije nego šezdesetih godina. Živimo u vremenu u kojem se milijarde fotografija svakodnevno dijele društvenim mrežama, umjetna inteligencija stvara slike u nekoliko sekundi, a digitalne reprodukcije obilaze svijet brže nego što ih stignemo pogledati.

Upravo zato pop art više nije samo povijesni pravac. On je postao ogledalo suvremene kulture. Ako postoji jedno ime koje je obilježilo pop art, onda je to bez sumnje Andy Warhol. Njegovi portreti Marilyn Monroe, Elvisa Presleya, Jackie Kennedy ili Mao Ce-tunga danas su toliko poznati da ih prepoznaju i ljudi koji nikad nisu kročili u muzej. Paradoksalno, upravo je to bio Warholov cilj. Nije želio stvarati umjetnost koja će biti zatvorena između četiri zida galerije, već slike koje će postati dio popularne kulture.

Njegov njujorški studio The Factory bio je mnogo više od ateljea. Bio je mjesto na kojem su se susretali umjetnici, glazbenici, fotografi, glumci, intelektualci i ekscentrici. Ondje su nastajala umjetnička djela, filmovi, naslovnice albuma, modne ideje i nove zvijezde. Warhol nije samo promatrao kulturu slavnih - on ju je stvarao.

Nije slučajno što ga je ravnateljica Hrvatskog muzeja turizma i jedna od kustosica izložbe, dr. sc. Nataša Ivančević, na otvorenju nazvala “prvim influencerom”.

- Moglo bi se reći da je Andy Warhol bio svojevrsni influencer svojega vremena. U svojem ateljeu okupljao je umjetnike, intelektualce i entuzijaste, a vrlo je dobro znao prepoznati duh vremena i pojave koje dolaze - istaknula je dr. sc. Ivančević.

Warholova možda najpoznatija rečenica da će “u budućnosti svatko biti slavan 15 minuta” danas zvuči gotovo proročanski. U doba TikToka, Instagrama i viralnih videa njegova je vizija postala svakodnevica. Slava se proizvodi, troši i zaboravlja gotovo jednakom brzinom kojom se nekad tiskala naslovnica časopisa.

Nije zato čudno što Warhol ni više od tri desetljeća nakon smrti ne prestaje biti relevantan. Da bi Warholovi radovi, Lichtensteinovi stripovski kadrovi ili Haringove prepoznatljive figure stigli u Opatiju, trebalo je prijeći dug put koji nije počeo u muzeju, nego u jednoj obiteljskoj strasti prema umjetnosti.

Izložena djela dio su ugledne Zbirke Infeld, jedne od najvećih privatnih umjetničkih zbirki u Austriji, koja danas broji više od 14 tisuća umjetnina. Njezine temelje sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća postavili su austrijski poduzetnik, proizvođač glazbenih žica, kolekcionar i mecena Peter Infeld te njegova majka Margaretha Infeld. Ono što je započelo kao osobna fascinacija umjetnošću, s vremenom je preraslo u zbirku međunarodnog ugleda, u kojoj se uz pop art nalaze djela Bečke škole fantastičnog realizma, hrvatske naive, suvremene umjetnosti, tibetanske meditativne slike i art brut. No Peter Infeld nije bio kolekcionar koji je umjetnine zaključavao u privatnim salonima. Smatrao je da umjetnost postoji tek onda kad je ljudi mogu vidjeti. Upravo zato otvorio je kulturne centre u Halbturnu u austrijskom Gradišću i u Dobrinju na otoku Krku, gdje je tijekom godina održano više od stotinu izložbi.

Nakon njegove smrti 2009. godine zbirku je nastavila razvijati njegova supruga, Hrvatica Zdenka Infeld, zadržavši istu ideju - da vrijedna umjetnička djela ne budu privilegij uskoga kruga kolekcionara, nego dostupna javnosti. Kustosica Zbirke Infeld, dr. Yordanka Weiss, podsjetila je na otvorenju da pop art ni sedam desetljeća nakon nastanka nije izgubio snagu.

- Pop art prije sedamdeset godina revolucionirao je slikarstvo, a aktualan je ostao do danas - istaknula je dr. Weiss.

Ta rečenica možda najbolje objašnjava zašto ova izložba ne djeluje kao nostalgičan pogled u prošlost. Naprotiv, mnogi motivi nastali prije više od pola stoljeća danas izgledaju kao da komentiraju suvremeni svijet. Premda je Andy Warhol najveća zvijezda izložbe, njezina je vrijednost upravo u tome što pokazuje koliko je pop art bio raznolik.

Roy Lichtenstein inspiraciju je pronalazio u stripovima. Njegovi radovi, s debelim crnim konturama, velikim točkama i oblačićima s tekstom izgledali su kao kadar istrgnut iz kioska, a ne iz muzeja. Time je svjesno provocirao tadašnje poimanje umjetnosti, pokazujući da i ono što nazivamo “niskom kulturom” može imati jednaku estetsku vrijednost kao klasično slikarstvo.

Potpuno drukčijim jezikom govorio je Keith Haring, umjetnik čiji su jednostavni crteži rasplesanih figura, psa koji laje ili bebe koja puže postali globalni simboli osamdesetih godina. Njegovi su radovi nastajali na zidovima njujorške podzemne željeznice, često bez potpisa, jer je vjerovao da umjetnost pripada svima. Istodobno je bio jedan od prvih umjetnika koji su otvoreno govorili o diskriminaciji, rasizmu, epidemiji AIDS-a i društvenoj nejednakosti.

Posebno mjesto u opatijskom postavu zauzima Kiki Kogelnik, jedina umjetnica među deset odabranih autora. Austrijanka koja se šezdesetih godina preselila u New York vrlo se brzo našla u umjetničkom krugu oko Warhola, no nikad nije ostala u njegovoj sjeni. U njezinim radovima europska avangarda susreće američku reklamnu industriju, dok prikazi ženskoga tijela istodobno propituju njegovu objektivizaciju u svijetu medija. U vremenu kad su žene u umjetnosti bile znatno manje zastupljene od muškaraca, Kogelnik je izgradila prepoznatljiv i samostalan umjetnički rukopis.

Jednako upečatljivi su i radovi Mela Ramosa, poznatoga po idealiziranim pin-up djevojkama koje se pojavljuju uz boce Coca-Cole, hamburgere, cigarete ili čaše martinija. Na prvi pogled riječ je o razigranim i duhovitim slikama, no iza njih krije se kritika društva koje jednako konzumira proizvode i ljude.

Posjetitelji mogu vidjeti i djela Jamesa Rosenquista, čije monumentalne kompozicije nastale iz reklama i novinskih oglasa izgledaju poput golemih reklamnih panoa, zatim živopisne radove Jamesa Rizzija, među kojima se posebno ističe njegova prepoznatljiva “Plava ptica”, kao i djela Richarda Lindnera i Allena Jonesa, autora koji su svaki na svoj način istraživali odnos popularne kulture, erotike, mode i potrošačkog društva.

Poseban kuriozitet izložbe predstavljaju portreti Petera Infelda koje je 2002. godine, povodom njegova 60. rođendana, izradio Steve Kaufman, dugogodišnji Warholov suradnik i asistent. Upravo su ta djela postavljena na istaknuto mjesto u opatijskom paviljonu kao svojevrsna poveznica između kolekcionara i umjetnika čija je djela desetljećima okupljao.

Iza svakog velikog izložbenog projekta skriva se mnogo više od postavljanja slika na zid.

Dolazak dijela Zbirke Infeld u Opatiju rezultat je višegodišnje suradnje Hrvatskog muzeja turizma i vlasnika zbirke. Zanimljivo, cijela je priča počela gotovo slučajno. Gradonačelnik Fernando Kirigin prisjetio se kako je prije dvije godine, na nagovor Claudija Franka, posjetio izložbu u Dobrinju, gdje je upoznao Zdenku Infeld i predložio mogućnost suradnje s Opatijom. Od ideje do realizacije trebalo je ispuniti niz zahtjeva koje postavljaju vlasnici vrijednih umjetničkih zbirki. Takva djela ne mogu se jednostavno transportirati i objesiti u galerijski prostor. Potrebni su strogo propisani sigurnosni standardi, odgovarajući mikroklimatski uvjeti, sustavi zaštite, posebno osiguranje i precizno definirani uvjeti rukovanja svakim pojedinim radom.

- Nije jednostavno iz zbirke koja broji 14 tisuća umjetnina dovesti ovako vrijedna djela u Opatiju. Sigurnosni uvjeti vrlo su zahtjevni, ali ravnateljica Nataša Ivančević i njezine suradnice uspjele su ih ispuniti - rekao je Kirigin na otvorenju.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća pop art je izazivao nevjericu. Mnogi su se pitali kako limenka Campbellove juhe ili fotografija filmske zvijezde mogu završiti u muzeju. Danas se više nitko ne čudi što umjetnici istražuju svijet reklama, slavnih osoba ili društvenih mreža. Upravo suprotno - postalo je gotovo nemoguće baviti se suvremenom umjetnošću, a ignorirati vizualnu kulturu koja nas svakodnevno okružuje.

Možda je upravo zato ova izložba važna. Ne zato što u Opatiju donosi slavna imena, nego zato što podsjeća na to da je pop art prvi ozbiljno shvatio ono što danas određuje našu svakodnevicu - moć slike.

Izložba “POP ART - Zbirka Infeld” u Umjetničkom paviljonu “Juraj Šporer” ostaje otvorena do 27. rujna 2026. godine, a može se razgledati svakodnevno od 10 do 21 sat.