U središtu ovog emotivnog romana su smrt i apokaliptična predviđanja o sudbini svijeta koja bi ga mogla zadesiti ako nestanu pčele. Ali nije ovo samo priča o sve masovnijem zbjegu pčela pred otrovima kojima čovječanstvo zaprašuje prirodu, u "Krvi anđela" finska spisateljica Johanna Sinisalo vješto isprepliće i smrt sina svoga glavnog protagonista Orva. On je ujedno i pripovjedač, introvertni, submisivni pčelar amater koji ima vlastito pogrebno poduzeće i koji o oba svoja zanimanja govori s izraženom pažnjom i nježnošću.

Radnja se odvija u budućnosti, u trenutku kad svijet preplave vijesti o praznim košnicama u SAD-u i urušavanju njihove poljoprivrede. Upravo tad i on nalazi prazne košnice i mrtve matice strahujući da je fantomska epidemija kolapsa vrijednih kolonija stigla i do Skandinavije. Naime, nakon SAD-a pčele bez traga napuštaju košnice i u Aziji, Kanadi i Južnoj Americi te dijelovima Europe, a spisateljica navodi kako je katastrofa pogodila i Hrvatsku, u kojoj je nestalo pet milijuna pčela u samo dva dana.

Dodatni element koji priči daje blagu porciju napetosti je i obiteljska kontroverza. Naime, Orvov otac voditelj je lokalne farme krava te klaonice, dok je njegov nesretno stradali sin jedinac strastveni borac za prava životinja, a upravo sudar te dvije perspektive uzrok je tragedije.

Kroz radnju se provlači i diskretna doza nadrealnog, no spisateljica ostavlja prostor da čitatelj sam procijeni je li riječ o halucinacijama jednog slomljenog čovjeka ili o ciljanom provlačenju fikcije u kojem je svijet neko ljepše mjesto od onog stvarnog. Ili naprosto oboje.

Naime, Orvu se u njegovoj patnji otvara portal u paralelni svijet koji mu istovremeno donosi i bolne i radosne senzacije te kroz koji evocira vlastita sjećanja na sve mitove i bajkovite legende o pčelama.

Roman "Krv anđela" nesumnjivo je moćna priča o ekologiji i pravima životinja puna unutarnjih komešanja, preispitivanja i usamljeničkih promišljanja o kraju civilizacije u kojoj se spaja osobna egzistencijalna kriza s krizom okoliša. Vrlo je škrta s dijalozima, a čitatelji će kroz priču ostati lišeni i za onaj klasični zaplet koji možda očekuju. Tek rijetka komunikacija ispisana je kroz "Blog revolucionarne vojske za oslobođenje životinja i njezina djelovanja", internetske zapise Orvova sina Eera pod kojim razni anonimni komentatori iznose svađalačke argumente, baš kao što čine i danas. Njih čita i sam Orvo kako bi održao bliskost sa sinom, jedinim živim bićem s kojim, unatoč fizičkoj razdvojenosti, osjeća povezanost. Gubitak te emotivne veze Orva tjera na radikalan potez koji spisateljica na kraju ipak ostavlja nedorečenim, kao slutnju onog neizbježnog što će glavnom liku donijeti spokoj i ravnotežu u osobnoj ovozemaljskoj stvarnosti, stvarnosti u kojoj on više ne vidi ništa čarobno. A oni koji roman uzmu u ruke neće moći ostati ravnodušni na pomisao što će se dogoditi ako čovječanstvo u svojoj pohlepi da uz pomoć kemije proizvede što više na kraju ostane bez pčela, radilica bez čije je suradnje u prirodi čovjek zaista nemoćan.