Možda sam potpuno u krivu, ali usudit ću se riskirati: kad bih sve ljude koje znam skupila na jednome mjestu i zamolila da kažu prvu asocijaciju koja im padne na pamet kad čuju riječ fafarikul, sigurna sam da bi to bilo ime i prezime Đurđica Čilić, a ne vrsta drveta velike krošnje i širokoga korijenja, što je također točno. I to bi bilo jednostavno sjajno, književnost ispred botanike, san svih nas koji nešto pišemo i čitamo. No da bi književnost doista nadmašila botaniku ili bilo koju drugu egzaktniju djelatnost, prije toga trebalo bi se dogoditi neko malo čudo, a takvo se uistinu i dogodilo s knjigom, kasnije i kazališnom predstavom "Fafarikul", koju potpisuje autorica navedena kao odgovor u zamišljenoj igri asocijacija. Objavljena u vrijeme pandemije, promovirana u Zagrebu na otvorenom, kako je to tad jedino bilo moguće, knjiga je zapravo prkosila savjetu koje smo u to vrijeme svakodnevno slušali, onom kako valja držati distancu. S "Fafarikulom", kao i nakon njega objavljenim "Novim krajem" - knjigama polonistice, sveučilišne profesorice i vrsne prevoditeljice Đurđice Čilić - distancu doista nije moguće držati. Knjige su to koje svoje čitatelje/ice pozivaju baš na suprotno; približavanje, ulazak u prostor intime i sjećanja kako bi se uspostavila bliskost i prepoznavanje, razumijevanje. Za čitatelje/ice kojima to ne polazi za rukom, ili se tome svom snagom iz nekog razloga opiru, te knjige jednostavno nisu. Ovim se tekstom izlažem još jednom riziku, a on se zove reakcija autorice. U nekim javnim i privatnim razgovorima Đurđica Čilić isticala je kako ona svoje knjige ne piše da bismo o njoj govorili i pisali kao spisateljici, ali u tome se nimalo ne slažemo, iako bismo se o nekim drugim temama složile vrlo lako i brzo. "Fafarikul" i "Novi kraj" jesu privatni zapisi, kratke i duže prozne forme, emotivne i iskrene, iz prošlosti i sadašnjosti, no meni drage upravo zbog nepretencioznosti glasa i pristupa kojima se u njima uobličavaju, primjerice, teme odrastanja, rata, ljubavi, bolesti ili gubitka bližnjih. Neopterećenost žanrovskim obrascima, kao i time na koju će stranu prevagnuti mjerač količine emocija i sentimentalnosti (kad smo zapravo odlučili da bismo se toga trebali kloniti?), a da sve ispadne ne samo čitljivo i čitko široj publici nego i onima koje laskavo nazivaju znalcima, to je već moguće samo kad iza teksta stoji netko tko itekako dobro zna što i zašto s tim tekstom čini, a taj je netko - spisateljica. Nije nevažno reći i to kako je Đurđica Čilić zapise od kojih će nastati njezine knjige prvotno ispisivala kao objave na Facebooku, dakle kao književnost na društvenim mrežama, i njima već skrenula pažnju pratitelja/ica kojima će se poslije pridružiti i čitatelji/ce koji tamo nikad ne zalaze.
Vidimo se na papiru, Đurđica Čilić, V. B. Z.
Počevši čitati novu knjigu, "Vidimo se na papiru", neki su mi se zapisi/priče/eseji/crtice/mikroproze učinili poznatima, a onda sam se sjetila kako je očito riječ o onima koje sam također prije čitala na Facebooku, dok se autorica u tom smislu nije s njega (šteta!) maknula. Tako se ono "vidimo se na fejsu", kako glasi naslov knjige jedne autorice za mlade, transformiralo u "vidimo se na papiru". Vremenu u kojem živimo usprkos, možda je tako i bolje. U uvodnom zapisu, jedinom bez naslova, koji funkcionira kao nekakav predtekst, čitamo: "… ako bih pisala opet, onda treba početi od običnih slika (….) Treba sve imenovati otpočetka.". Nije baš do kraja tako iako dobro zvuči, poetika je "imenovana" u ranijim knjigama, kao i zavodljiv ton pripovijedanja i polazište koje otprilike kreće od toga kako ne postoje male teme za pisanje jer se esencija života nalazi upravo u tim malim stvarima, običnim ritualima, svakodnevnim susretima, pri čemu bi ovo malim i običnim zapravo trebalo pisati s navodnicima. Što je, recimo, "malo" u "običnoj" slici krupnog otpada na koji su nasljednici iznijeli stvari pokojnika ili sceni u kojoj se otac i njegov sin s Downovim sindromom drže za ruke? "Vidimo se na papiru" sastoji se od raznolikih proznih tekstova, od kojih neki više naginju eseju, neki drugi više crtici, krokiju nastalom promatranjem ili prisluškivanjem svijeta oko sebe, ili baš klasičnom autobiografskom zapisu. Našavši se tako s njima na papiru, čitamo zapise o, primjerice, nastanku predstave "Fafarikul", putovanjima, prevođenju ili pisanju scenarija u kolaboraciji s partnerom Srđanom, dakle profesionalnom dijelu života, na koje se nadovezuju priče iz njega proizašle ("Julija", "Maria i Piotr", "Vermeer"), koje, tematski i stilski, izlaze iz horizonta čitateljskog očekivanja. I pokazuju - pokažimo to na primjeru, onom u kojem iz čitanja "Najružnije žene na svijetu" Olge Tokarczuk ulazimo u biografiju stvarne osobe koja je priči poslužila kao inspiracija ili čitamo zapis o fascinantno tragičnoj sudbini poljske spisateljice Marije Komornicke – kako Čilić može pisati i u drugom registru, kad je se priča tiče, kad je dira. Jer drukčije pisati i ne može. Poveznica s njezinim prethodnim knjigama, između ostalog jer sve je tu povezano, nalazi se u onom dijelu autobiografskih mikroproza u kojima iskreno, emotivno i srčano ispisuje svoju svakodnevicu, s reminiscencijama na prošlost, djetinjstvo u Vitezu, odrastanje u skladnoj obitelji. To je obitelj koju je već "napisala": majka s čijim se gubitkom nosi, ostarjeli i bolesni otac o kojem nježno brine, sestra, sin koji studira u inozemstvu i ljubav mu se može iskazati transgeneracijskim obrascem naših prostora, pripremanjem hrane u velikim količinama, kći koja odlaskom na ljetovanje u vikendicu u kojoj su nekad zajedno boravile otvara cijeli splet tridesetogodišnjih društvenih promjena. Neki od tih zapisa, poput "Pisaće mašine", prerastaju u kompleksnije naracije, rekli bismo ne samo mikroproze i zapise nego klasičnije kratke priče.
U svima njima iskazuje se briga za bližnje, snažna empatija, kao i neprikrivena bliskost i toplina. One se uspostavljaju i potom zapisuju i na onim mjestima na kojima gotovo da smo na njih zaboravili; u slučajnim susretima u dućanu ili na bazenu, interakciji s nepoznatim ljudima, neočekivanim trenucima, poput onih u dirljivom zapisu "Jabuke" ili onom koji bilježi gostoprimstvo majci i kćeri iz Ukrajine. Takvi zapisi proizlaze iz dvije vrline ove spisateljice – dara zapažanja onoga što mnogima ostaje nezapaženo i vjere kako svijet, iako tako raspadnut i toliko zaprljan, još može biti ljepše mjesto dok god postoje oni koji će pomoći siromašnome, migrantu, stranom radniku, drukčijem, a to je već vrlina koja iz spisateljske prelazi u dimenziju ljudskosti. Tu vrlinu čuvaju ovi zapisi i upravo je to ono što čitatelji/ce prepoznaju u knjigama Đurđice Čilić i čini ih svojevrsnim fenomenom; no ako postoje ljudi koji prepoznaju ljude poput nje i onih o kojima ona piše, dosta je razloga za optimizam. Na ljudima, naime, sve u knjizi počiva. Od obiteljskog nasljeđa koje se sastoji od načina da se pokaže ljubav prema drugome ili spasi nejaku životinjicu, do reakcije na ulično nasilje ili ksenofobiju, od razumijevanja nekoga za koga je jasno da te ne voli, do nedvojbene reakcije na govor mržnje u privatnom i javnom prostoru. Kod Đurđice Čilić sve je na ljudima, za koje, iako ih na to da jedni drugima čine dobro možda treba potaknuti i knjigama poput ove, ona duboko vjeruje jer, poentira, umjesto "Ima Boga" treba reći "Ima ljudi". Popraviti svijet moguće je tek nakon što ga se dubinski razumije i prije ostaloga, ako je potrebno, popravi i sebe.
