"Svijet se neće sam sazidati", kaže baka Hana malom Darku negdje pred sam kraj predstave; neće se sam sazidati, i suviše je često izglednije da će se prije urušiti. A kad se urušava, kao da to čini sam od sebe, kao da ga ne ruše nečije, uvijek tuđe ruke. "Što na podu spavaš" malen je roman, ubojit kao žalac, pokušaj je to Darka Cvijetića - jednako kao i ova predstava - da te ruke dotakne, da se za njih uhvati - pa makar ruke bile jedino što je od nekoga ostalo.

Predstava u režiji Kokana Mladenovića, koji s Cvijetićem već uigrano radi adaptacije njegovih djela, premijeru pred hrvatskom publikom imala je 20. studenoga u obnovljenom Dramskom kazalištu Gavella, a drugom je izvedbom 22. studenoga na istoj sceni svečano otvorila 36. Gavelline večeri. Dramatizaciju teksta potpisuju sam autor i redatelj, Mina Petrić, Dubravko Mihanović i ansambl sastavljen od glumaca iz zagrebačke Gavelle, Srpskog narodnog pozorišta iz Novoga Sada i Narodnog pozorišta iz Sarajeva. Ta "Jugoslavija u malom" na sceni igra priču o jednom sasvim intimnom raspadu Jugoslavije, jednom od bezbroj raspada što su si nalik i vjerojatno bi se uz manje preinake ova priča mogla pretvoriti u neku drugu - Prijedor je suviše lako zamijeniti bilo kojim drugim gradom, Cvijetićevu obitelj nečijom tuđom, nekoga Srbina Hrvatom, Hrvata Srbinom ili muslimanom, ili nekako drugačije, u svakom slučaju, kako to već i biva s istinski antiratnim pričama - one najintimnije pripadaju svima nama.

I sam je roman pisan s izraženom dramaturškom svijesti, kratka su poglavlja lako prevodiva u scene, ponavljanja su ritmična, promišljena, pa čak i do razine umjetnog i redundantnog (pa su tako ponovno izvađene ulaštene čizme nakon trideset godina na drugom kontinentu daleko snažniji udarac u želudac od višestruko ponovljenog, isprva sjajnog, a kasnije nešto slabijeg "minuta neba"). Kao da je knjiga i nastala da bi zaživjela na sceni. Srećom i je, i to kako. Predstava je odigrana diljem bivše Jugoslavije, s gostovanja po brojnim festivalima odlazila je redovito nagrađena - vrijedi navesti priznanja 68. Sterijina pozorja, nagrade "Toša Jovanović" i onu šabačkog Pozorišnog proljeća za režiju, te dvije nagrade Marijeli Hašimbegović za scenografiju. No svjesni su toga sigurno i autori (jer da nisu ne bi ovakvu predstavu mogli postaviti), ono što je zaista bitno, činjenica je da "Što na podu spavaš" niže salve pohvala upravo od gledatelja, da ostaje s njima i da, što bi se reklo, radi.

Adaptacija je vjerna književnom predlošku, iskliznuća postoje, mada su rijetka i ne odviše hrabra. Glazbena podloga igra na sigurno, nema Bosne dalje od Šantićeve sevdalinke, pokušaj obrade je zanimljiv, no i dalje suzdržan. Sve skupa ipak itekako radi.

Navodim scenografkinju jer su jednostavna i jasna struktura mrtvačnice-penjalice i stolica nalik onima školskima efektna i, prije svega, itekako funkcionalna arhitektura ratnih zločina i intimnog ponora jedne obitelji. Nema dodatnih objašnjenja suvišnim elementima, nema promjena, korištena je u cijelosti, opstaje kroz različite gradove, razdoblja i kontekste, uspješno od doslovno mrtvačnice postaje vojarnom u Sarajevu, vojnom bazom u Zavidovićima ili skelom negdje u Americi - šteta jedino što nije više iskorištena kao obiteljska kuća Cvijetića.

Tu kuću ipak nosi majka, dojmljivom izvedbom Zagrepčanke Tene Nemet Brankov. Ženski je dio ansambla onaj koji svakako nosi prevagu u predstavi, pa koliko god dobro izvedene bile međuigre Darka Radojevića i Saše Krmpotića (u ulozi Darkova brata Bote i tragičnog junaka, njegova najboljeg prijatelja Anđela), pomete ih pojava Aleksandre Pleskonjić, bilo kao bake Hane ili starice iz srpskog sela koja se sjeća "onoga rata", ili mlade Merime Lepić Redžepović, za koju je šteta da su joj dodijeljene tek manje, epizodne uloge - svaka od njih potpuno obuzima. S druge strane, potentan i u nekoj drugoj, mogućoj verziji itekako nijansiran lik Senke, zakočen je između histerije i tragike, pa Maja Izetbegović nema suviše prostora za profinjenu igru. Predstavu u cijelosti nosi sam autor, pisac i protagonist vlastite knjige po možda mogućem vlastitom životu, narator za pisaćom mašinom (uz naraciju čvrsto ukorijenjenu u književnom predlošku), koji će ustati od nje, ušetati među svoje likove, umiješati se u silnom pokušaju da objasni, pa i promijeni, ono "kako je to stvarno bilo" tom jednom ratu.

Dramska struktura samoga romana nimalo ne čudi kad je riječ o Darku Cvijetiću, autoru koji je odrastao u kazalištu u Prijedoru, koji kazalište poznaje, razumije i istinski voli. To što se rodio u Prijedoru puka je slučajnost i svakako veća sreća za Prijedor nego za njega, no njegov odabir da tamo i ostane, mada je lako mogao otići, nakon rata koji u tom gradu vjerojatno nije mogao biti gori, u vrijeme jednako nesretnog poraća - taj je odabir ipak potpuno sulud i suštinski ljekovit. Ima začudne ljepote u tome što trideset godina nakon što su se u Prijedoru nosile bijele vrpce, pa je zaista "onaj rat postao ovaj rat", iz istog tog Prijedora stižu djela poput Cvijetićevih: pomirljiva, ponizna i veća od sveg nacionalizma - što dok ni kriva ni dužna Sabina Mujkić gleda s pozornice na mnoštvo pred Dodikovom govornicom koje je spremno svakog časa zaratiti, postoje i oni koji gledaju ovu predstavu, kojima je do zidanja nekog drugačijeg svijeta. I dok je tako, postoji nada da se mogu rastaliti neki metci u nama, postati proteze, za naše ili tuđe ruke, za srca.