“Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete/u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazi/od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone,/i Društvo mrtvih pjesnika tone”, stihovi su iz pjesme “Zašto tone Venecija” koju je bosanskohercegovački pjesnik, pokojni Abdulah Sidran, posvetio australskom redatelju Peteru Weiru (“Društvo mrtvih pjesnika”, “Truman Show” i tako redom). Pjesma je napisana u kasno ljeto 1993., a objavljivana često i svugdje.
Još malo pa pune 33 godine kasnije, Venecija se nekako drži, ali je Venecijanski bijenale - ta, kako pišu enciklopedije, među njima i ona Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, “prestižna međunarodna umjetnička manifestacija na kojoj se predstavljaju i promiču suvremena umjetnost i trendovi različitih umjetničkih područja” - potonuo toliko da iznad nije, kao što pjesnik kaže, nebo na kojem se ništa promijenilo nije posljednjih sedam milijardi godina, već – dno.
“Agresor ne može biti nagrađen sudjelovanjem na najprestižnijim svjetskim kulturnim događajima, uključujući Venecijanski bijenale, dok nastavlja svoj brutalni rat i još uvijek nije nadoknadio štetu uzrokovanu svojim međunarodno nepravednim djelima. Venecijanski bijenale desetljećima svjedoči o snazi i moći umjetnosti da nadilazi granice i potvrđuje našu zajedničku humanost. Ta vizija je nespojiva s prisutnošću države koja sustavno uništava kulturu, baštinu i živote cijele nacije. Stojimo uz Ukrajinu i njezin narod, njezine umjetnike i njezinu budućnost”, piše u zajedničkoj izjavi ministara i ministrica kulture država članica Europske unije koju je, naravno, potpisala i Nina Obuljen Koržinek.
Hrvatska je ministrica kulture i medija, javlja HRT, “izrazila žaljenje što je zbog neprincipijelnog poteza uprave Bijenala pozornost javnosti nepravedno skrenula s onoga što bi trebalo biti u središtu interesa, a to su umjetnici koji sudjeluju na jednoj od najvećih svjetskih smotri vizualnih umjetnosti i njihova djela” te se pridružila bojkotu službenog otvorenja.
Volovi, već smo naučili, stanuju u Moskvi – što je dosta točno – a Jupiteri, što je također tragično istinito, u Tel Avivu i Washingtonu. Naime, na Bijenalu sudjeluju i predstavnik Izraela protiv kojeg su se pobunili propalestinski aktivisti, kao i onaj Sjedinjenih Američkih Država, zove se Alma Allen, do kojeg većina američkih galerija drži koliko i do bilo kojeg pretencioznog stolara.
Uglavnom, to što se netko sjetio kako se ono što Rusija radi u Ukrajini zove agresija, a ono što Izrael temeljito provodi u Palestini genocid, nije bilo motivirajuće i za pokušaj, uzaludan naravno, bojkota predstavnika zemlje koja je genocid nad Palestincima legitimirala, a Iran napala prijeteći, kako ministri i ministrice rekoše, ali nekom drugom agresoru, uništavanjem kulture, baštine i života cijele nacije.
U najavi ovogodišnjeg Bijenala sve se činilo toliko idiličnim da, zapravo, nije bilo pitanje što može poći po zlu nego što sve i, naravno, kad.
“Odbijajući spektakl užasa, došlo je vrijeme da osluhnemo molske ključeve, da se sotto voce uštimamo na šapate, na niže frekvencije”, objasnila je odluku da program naslovi “U molskim ključevima” kustosica Koyo Kouoh i onda umrla od bolesti jetre. Kasnije su članice stručnog žirija odlučile kako će iz konkurencije za nagrade izbaciti predstavnike zemalja čije lidere istražuje Međunarodni sud u Haagu, ali su naišle na takvu podršku da su se prije početka 61. Venecijanskog bijenala samoraspustile, pa zlatne i srebrne lavove neće dobiti nitko jer ih nema tko dodijeliti. Sve na radost državnih umjetnika koji će se moći hvaliti kako su izlagali u Veneciji – neće, naravno, nisu blesavi, reći zašto – i tješiti da nisu nagrađeni samo zato što neki ljudi nisu htjeli slušati šapate umjesto detonacija, odbijajući naučiti kako je, al’ u nekoj stvari, umjetnost vrednija od istine i, pri tome, još zna kako prikriti stvarnost.
“Umjetnost je slobodna kada je vlada koja joj dopušta da se izrazi slobodna. A Italija pripada slobodnom svijetu i rado promiče svaki oblik umjetnosti, čak i disidentsku umjetnost. Isto se ne može reći za autokracije”, izjavio je Pietrangelo Buttafuoco, predsjednik Bijenala. U svijetu u kojem je ipak postojao neki red postojali su i kriteriji. Ne uvijek jasni, svakako ne i apsolutno pravedni, ali ih je bilo. Reda, kao što znamo, više nema, a s njim su, jer valjda tako mora biti, propali i kriteriji, na čijemu mjestu buja licemjerje. Očekivati da će zemlje poput Izraela - kojem se to, istina, jedanput omaklo, ali dva puta neće – Rusije i SAD-a u navodno slobodni svijet poslati disidente umjesto kulturno-političkih radnika jednako je kao vjerovati u moć umjetnosti u mijenjanju svijeta. Da ga je, parafrazirajući pisca Andreja Nikolaidisa, mogla promijeniti – promijenila bi ga, imalo se vremena i imalo se kad.
Ono što može jest ogoliti ga i to je, ma kako na kraju završilo, najvrednije što će ovogodišnji Bijenale postići i što ama baš nikakve veze nema s blesavim pokušajem odbijanja spektakla užasa, osluškivanjem molskih ključeva, sotto voce uštimavanjem na šapate i niže frekvencije i sličnim budalaštinama.
Zahvaljujući buci prosvjednika, doziranoj principijelnosti ministara i ministrica kulture EU te glumatanju otvorenosti Buttafuoca, Bijenale se od “prestižne međunarodne umjetničke manifestacije na kojoj se predstavljaju i promiču suvremena umjetnost i trendovi različitih umjetničkih područja” pretvorio u jedinstveni prikaz i svijeta i vremena koji funkcioniraju poput povijesti za koju veliki umjetnik Braco Dimitrijević kaže kako u njoj nema grešaka jer je cijela povijest – greška.
Kao uostalom i sadašnjost u kojoj nije potonula Venecija, ali njezin Bijenale jest.
