Skriven od pogleda, u rezidencijalnoj ulici, koja nije odveć prometna, smješten u dvorištu do kojeg vodi desetak stepenica, Atelijer Bohutinsky jedan je od onih iznimnih prostora o kojima se ne zna mnogo, ali koji gradu pripisuju konačni smisao i dopuštaju mu da se naziva metropolom. Da ne pokrećem festival pomalo neobičnog imena, Open House Zagreb, možda se ni ja ne bih nikad našla u tom čudesnom prostoru, koji bih nepravedno, da ne znam gdje je, pripisala nekoj od europskih metropola a ne Zagrebu. Atelijer Bohutinsky gradio je Gustav Bohutinsky od 1939. do 1945. godine za brata, kipara Emila, na sjevernim zagrebačkim obroncima u zapadnom dijelu grada, Bio je, naime, jedini hrvatski arhitekt koji je studirao na Bauhausu, u ljetnom semestru 1930. godine, "u posebno turbulentnom razdoblju te avangardne škole, kad je njome ravnao radikalni i karizmatični švicarski funkcionalist Hannes Meyer, a djelovao i utjecajni njemački arhitekt i urbanist Ludwig Hilberseimer". Atelijer Bohutinsky, kažu stručnjaci, "uvjerljivo opredmećuje i kreativno nadograđuje neke od glavnih oblikovnih ideja te jedinstvene eksperimentalne i progresivne škole koja je u samo 14 godina svog djelovanja (1919.-1933.) trajno promijenila poimanje u sferi arhitekture, oblikovanja, fotografije, dizajna i cjelokupne vizualne kulture".

Kroz atelijer me vodio profesor Stipe Brčić, dugogodišnji voditelj Studija dizajna, zaslužan za njegovo osnivanje, kao što je i iznimno zaslužan za očuvanje atelijera, čiji je vlasnik njegov studio Norma. Profesor Brčić sjajno govori, njegov povijesni pregled nastanka i opstanka zgrade, kao i anegdote iz onog ili ovog vremena, čine prostor koji obilazim još zanimljivijim, upisuje mu ono povijesno značenje koje se ne može dohvatiti u običnom razgledu. Jer vrijeme od prije osamdesetak godina i ovo današnje isprepliću se i povezuju kroz ophodnju prostorom na način na koji se prošlost pred nama iznenada osuvremenjuje. Zahvaljujući njegovom velikom entuzijazam i znanju, atelijer je sačuvao svoj autentični izgled, ali je pri tome postao dostupan svima onima koji studiraju arhitekturu ili dizajn, bave se Bauhausom ili se tek o njemu žele informirati.

U nekoj banalnoj reinterpretaciji ideja Festivala Open House Zagreb bila bi slavlje zagrebačke arhitekture i zagrebačkih kvartova. Njegov je cilj ponajprije promovirati arhitekturu i pomoći građanima u njezinu razumijevanju, budući da arhitektura čini bitnu komponentu kulture i budući da su arhitektonska zdanja rijetki "kulturni proizvodi" koji se ne mogu obuhvatiti pogledom, njihova je unutrašnjost najčešće skrivena i

nedostupna široj javnosti. Iz toga proizlazi da Festival Open House zapravo na određeni način promovira našu znatiželju prema onome što se događa unutar zgrada pokraj kojih svakodnevno prolazimo. No istodobno festival nudi Zagrepčanima priliku upoznavanja s nekim od najboljih primjera gradske arhitekture te s ljudima koji stoje iza njih. Time se daje vidljivost arhitektima koji su zaslužni za vizualni identitet grada i razvija lojalnost javnosti zainteresirane za gradsku arhitekturu. I dok građani mogu ući u neke od najpoznatijih zagrebačkih zgrada, kao i upoznati se s nekim najbolje čuvanim gradskim tajnama, Festival ih uči kako s arhitektima mogu ne samo razumjeti nego i u nekoj idealnoj ili boljoj budućnosti zajednički promišljati izgled svoga grada.

Davno, dok sam živjela u New Yorku, provodila bih večeri šetajući nekim od meni najdražih kvartova - kao što su tad bili West Village, Chelsea, Avenija A, B i C, Brooklyn Heights… i promatrala osvijetljene stanove, pokušavajući rekonstruirati život u njima. Daleko od bilo kakvog voajerizma, ta me strast dovela do boljeg upoznavanja njujorške arhitekture i razumijevanja grada, njegove povijesne perspektive, suvremenih izgleda, urbanističkih struktura i zdanja koja čine grad specifičnim ne samo u turističkim vodičima nego i u svjetskim arhitektonskim rasporedima. Dakako, ono što čini grad gradom nisu samo zgrade nego su i ljudi koji u njima žive, rade ili tu koriste svoje slobodno vrijeme. Stranci koji se zatječu u gradu, najčešću pri prvom susretu s arhitekturom grada procjenjuju njegove izglede, potom se tek upoznaju s njegovim stanovnicima te konačno nalaze u njemu neki urbanistički smisao. I koliko se god pozivali na vrijeme globalizacije, svaki grad priča svoju autentičnu priču.

Koji je to zagrebački narativ i možemo li ga s lakoćom prepoznati te prepričati onima koji dolaze u grad ili kroz njega prolaze? Mnogo je toga, nažalost iz različitih razloga skriveno od pogleda i samih građana Zagreba, kao što je to, primjerice, Atelijer Bohutinsky. Mnogo se još toga mora otkriti, ali u tom otkrivanju potrebni su nedvojbeno putokazi koji će nas voditi i upozoravati na vrijednosti grada. Svakodnevno suočavanje s problemima odvoza smeća, prometne regulacije, komunalnih usluga, transporta… je nužno, ali postoji i ono drugo lice grada, njegovi kvartovi, parkovi, bazeni, škole… zgrade kraj kojih svakodnevno prolazimo i ne primjećujemo ih. Postoje i one pozitivne priče, na koje nas tako rijetko upućuju i koje se u ovom tragično-traumatičnom vremenu čine nevažnima iako bi nam mogle barem u nekoj perspektivi učiniti život boljim.