Iako se igrom slučaja rodio 1936. u Slovenskim Konjicama, arhitekt Branko Silađin odrastao je na zagrebačkoj Zvijezdi, a od 1946. adresa mu je u Ilici 47. Cijeli život, kako kaže, razmišlja o Zagrebu, a u njegovu je uredu na tisuće skica i projekata kojima se trebao unaprijediti i uljepšati život glavnog hrvatskoga grada.

Ako ni zbog čega drugog, ostat će upamćen po preuređenju glavnog gradskog trga 1986. godine, ali i po tome što je posljednjih godina malo toga realizirano prema njegovim izvornim idejama koje je neumorno nudio još aktualnom zagrebačkom gradonačelniku. To mu je priskrbilo brojne kritike, a u međuvremenu se razišao i s Milanom Bandićem.

Sve je kulminiralo preuređenjem Mesničke ulice, u kojoj je i Silađinov ured. Od njegove ideje umnogome se odstupilo, a takva se praksa nastavila do danas. Posljednji pokušaj improvizacije Silađinova rješenja je nedavno nakaradno krpanje starog, pješačkog Savskog mosta.

Kako komentirate tzv. preuređenje starog Savskog mosta?

Jedan od mojih prvih prijedloga gradonačelniku bio je vezan za Savu, odnosno stari 'Safski most'. Desetljećima propovijedam vrijednost Save za Zagreb, ali se i borim protiv besmisla da Zagreb ode na Savu. Zagreb nije nikad bio niti mu je mjesto na Savi. Gradnjom obale može izgubiti fantastičnu krajobraznu vrijednost doživljaja vode u prostoru.

Uvijek taj prostor vidim u ulozi zagrebačkog Central parka koji opslužuje sjeverni i južni Zagreb. U takvom kontekstu kao prvu i realno ostvarivu točku otkrića Save i doživljaja vode predložio sam obnovu i vitalizaciju starog zapuštenog mosta kao mjesta pješačkog i biciklističkog prelaza, ali i boravka, te otkrivanja doživljaja vode što je u Zagrebu moguće samo s mostova.

Aklamacijom prihvaćen prijedlog, izrađen projekt s troškovnicima, kasnije nađen i sponzor koji je s entuzijazmom prihvatio zadatak, nestao je u bespućima 'igre u igrama' politike i interesa. No i tu je interesantna jedna anegdota. Živo zainteresiran za priču o otkriću Save, a ne odlasku Zagreba na Savu, Bandić mi je dogovorio jedno jutro u 6 sati sastanak na Savskome mostu. Beznadno je padala kiša i bilo je vrlo hladno.

Pregledali smo most i cijelo okruženje, ispričao sam mu priču o potrebi, pa i nužnosti uređenja Savskog trga, obnove starog kupališta, otvorenih i širokih mogućnosti korištenja inundacionih površina za rekreacijske svrhe, ali i manifestacije i aktivnosti mladih. Odveo sam ga na južnu obalu i uputio ga na potencijale mogućeg formiranja Turopoljskog trga s primjerenim servisnim sadržajima, nužnom aktiviranju južnog nasipa, kao i velike pozornice gledališta na inundacijskoj livadi.

Počeo je i sam projektirati. Vidio je Ivanjske krijesove, bazene..., i rekao mi: 'Riši!'. Nacrtao sam oba trga i to mi nikad nije plaćeno, kao uostalom i niz drugih projekata. Nestali su negdje, da bi se u zadnje vrijeme pojavile vijesti o realizaciji obnove pješačkog mosta, a jučer doživjeh uistinu pravi šok vidjevši rezultate 'privremenog' uređenja koje upućuje na suštinsko nerazumijevanje teme i zadatka. Naime, postavljene su klupe na pješačke rubne hodnike orijentirane prema središnjoj biciklističkoj stazi. Sjedač gleda biciklističke guze, leđima okrenut vodi i Savi!!? Treba li riječi?

Jednom ste rekli da ste po broju izvedenih projekata prilično neuspješni i da biste zapravo trebali izvršiti samoubojstvo.

Izvedeno je manje od promila, no ne bih se ubio zbog toga, nego kad vidim što je nastalo od većeg broja mojih ideja, projekata i realizacija, kao recimo Zagrebačko kazalište mladih, Bogovićeva, Mala kavana, a još malo pa je i Europski trg na tom putu! Količina tih papira, tog izmeta cjelokupnog djelovanja je golema i potpuno nesređena. Htio sam to nekome predati.

Neki interes je pokazivao jedan poznati muzej, ali nakon velike pauze došli su pogledati, konstatirali velike probleme preuzimanja i zašutjeli. A ja ću, nažalost, uskoro materijalno biti prisiljen napustiti prostor i preostat će jedino odvoz u otpad ili spaljivanje što je s ogorčenjem napravio prof. Galić. Ja to neću učiniti s ogorčenjem, nego punim prihvaćanjem toga kao životne činjenice.

Povezuju vas često s Milanom Bandićem, tvrde da ste bili gradonačelnikov osobni arhitekt. Kako ste ga upoznali i kad je završila suradnja?

Upoznao sam Bandića kod Milčeca u njegovu kafiću K&K, dok je još bio samo šef SDP-a u gradu, a aktivni kontakti počeli su 2011., kad se počela približavati 25. godišnjica obnove trga, pa sam mislio da bi to mogao biti povod nužnom noveliranju i urbanom usklađivanju korištenja ovog, a i okolnih ključnih prostora Grada. Povezao me i organizirao ručak u Okrugljaku legendarni Silvije Novak-Bibi, koji je na kraju te suradnje stao na čelo kolone koja me je 'izbacila iz prometa'.

Tijekom ručka došao sam i ja do riječi i gradonačelnik je u potpunosti prihvatio moju tezu malih i običnih akcija na uljuđivanju pomahnitalih interpretacija, ali i zapuštenih, a vrijednih gradskih prostora. Kasnije smo obišli Bogovićevu, bio je 'osupnut' pričom kako je prostor bio zamišljen, kako je nastao i što je nastalo. Zaključak je bio: 'Riši!', a završio je projektom koji ga je oduševio jednostavnošću i realnošću.

Trebalo je početi odmah. Realizirano je izmicanje karikaturalnog spomenika Gaju, postavljena Kožarićeva 'Crvena crta života', klupama formiran prostor Bakića, postavljen, odnosno javno prezentiran 'Spomenik cucku' i to je bilo sve. On je morao konstatirati - ne priznati - da je ugostiteljski lobi jači!

Nedavno je dovršen i Britanac, ali je i tu bilo skandala. Jeste li se bavili tim prostorom?

Predlagao sam mnogo toga i izradio dosta takvih malih, ali urbano aktivnih prijedloga od postave čekaonica na tramvajskim stajalištima na Jelačić placu i na Tomislavcu, kao i kioska na Frankopansko-Iličkom vuglu, pa i prijedlog urbane sanacije, zapravo očuvanja identiteta zadnjeg 'zagrebačkog' trga Britanca. Smatram da je prevelika hajka oko beznačajne i nevažne fontane. Britanac ili zapravo Ilički, odnosno Mali plac uistinu treba sačuvati.

Njegov identitet zadnji je odsjaj zagrebačkog urbaniteta, no on se ne može i ne smije dizajnerski uljepšati, nego urbano aktivirati suvremenošću njegova života, a ne dizajna. Ključni problem je neminovni promet. Trg je površina omeđena obodom i može živjeti samo u suživotu s obodom. Ako je obod promet, srednja ploha ne može urbano funkcionirati. To je onda središte rotora - mjesto za fontanu! To vam je izgubljeni Kvatrić, arhitektonski kvalitetno rješen, ali bez najmanje šanse za urbani život.

Moj prijedlog Britanca je traženje primjerenog odnosa urbanog pješačkog života i urbano umirenog, a nužnog prometa. To znači ukidanje kružnog prometa na trgu, spajanje centralne plohe s istočnim ili zapadnim obodom i stimuliranje sadržajne strukture oboda za aktivno urbano korištenje. Današnji okršaj kod OK Britanca samo je besmisleni politički pozicijski, rovovski rat.

Kako ste se i kad razišli s Bandićem?

Imam uistinu mnogo neugodnih, pa i egzistencijalnih ožiljaka nakon te kratke suradnje koja je naglo, bez objašnjenja, bez ijednog kontakta prekinuta 2014. Nikad nisam saznao razlog, ali sam stvorio velike dugove i morao otkazati suradnike jer većina trogodišnjeg rada nije plaćena. No moram reći da bi bez njegove iskonski izazvane pomoći danas u staroj Vlaškoj bilo parkiralište za točno 100 automobila unatoč otporu 'stručnih službi'.

Doduše, njihovom zaslugom nije izveden spoj Pod zidom do Dolca i Tkalčićeve. Izveden je besmisleni rotor u Bakačevoj. Njegovom zapovijedi otvoren je prolaz Potok, ali njihovom zaslugom nije izveden, a obnovljen je i zapravo lukrativno aktiviran njegov obod. Cijelo vrijeme postavljali su niz balvana koji su umanjivali urbani potencijal prostora, pokušavali diskreditirati projekt i navlačili besmislene troškove. Nisam imao nikakva nadzora ni kontakata nakon 1. faze, odnosno dana ulaska u EU.

Nažalost, ni fitness-park i 'Ljubavni most' iznad Miramarske nisu se pokazali kao bog zna kakvo rješenje. Koja je bila prava svrha tog pothvata?

Pozvao me je jednog dana i obavijestio da je odlučio umjesto već isprojektiranog parkirališta tamo napraviti park. Ja sam nadovezao da bi to bilo sjajno konačno spajanje Lenucijeve potkove, pa je on zapovijedio: 'Krpaj Lenucija!'. Zadatak je bio izuzetno težak jer se radilo, a nažalost i danas se radi o 'pišvinklu' i 'ćorsokaku'.

Nakon nekoliko dana uzbudljivog rada došao sam s prijedlogom tematskog fitness-parka koji bi se ograđen, vremenski kontrolirano koristio, a bio bi vezan na Botanički vrt, Mihanovićevu ulicu, kolodvorski prostor s uređenjem pristupa iz Ulice Grgura Ninskog, odnosno veze s Tomislavcem. Projekt je s ugodnom i konstruktivnom suradnjom sa Zrinjevcem odmah i realiziran s nerazumljivo razumljivim otporom Botaničkog vrta od kojeg sam očekivao i više od podrške.

Naime, taj jugoistočni dio potpuno je neuređen i neaktivan, sjajno obnovljeni paviljon je uglavnom prazan ili služi za zimsku spremu bilja. Most je trebao dati injekciju urbanom otkriću i korištenju tog najljepšeg zagrebačkog Muzeja, ali nažalost djelatnicima to remeti uredski mir i svaki posjetilac im je zapravo neprijatelj.

Most je prisilno napravljen s besmislenim korekcijama pristupa na strani Botaničkog vrta, park se noću ne zatvara i zato nosi tragove vandalski raspoložene omladine. Nije izveden ni spoj s Mihanovićevom ni pristup Ulicom Grgura Ninskog. Jedino Zrinjevac lijepo održava sjajne cvjetne medaljone.

Kad smo već na Tomislavcu, kako gledate na pretvaranje Tomislavca u klizalište?

Gradonačelnik me podržao u ideji uređenja 'ulaza u grad', kako ga je on zvao jer je, kako kaže, s kuferom s kolodvora ušao na Tomislavac s kraljem Tomislavom u prvom planu. Prihvatio je 30 godina stari projekt koji nije izveden u zadnjoj obnovi trga zbog nagle nestašice sredstava. Projekt je noveliran, spojen s rekonstrukcijom cijelog trga, izrađeni su troškovnici, anketom građana odabran kamen i... nestade.

Nedavno smo obnovili dokumentaciju, ali očito ne može biti izveden do izbora. A uređenje okoliša spomenika nije betonizacija, nego formiranje belvedera koji površinom pokriva upravo povijesni portal i veliko ulazno stepenište koje je tamo bilo prije nikad prostorno definirane postave spomenika. Klizalište?

To sigurno to nije prostor za tu vrstu urbane aktivnosti jer je nužno suviše servisnih i pratećih sadržaja koje taj prostor ne može i ne bi smio prihvatiti. Za to mogu bolje poslužiti neki drugi prostori - recimo srednjoškolsko igralište, a u budućnosti to je prostor 'zagrebačke vertikale' južno od željezničkog kolodvora, prema Radićevu trgu i fontanama ispred NSB-a.

Kako je došlo do uređenja bivšeg Trga Republike uoči Univerzijade?

Svu operativnu vlast – novac, imale su tad općine, a na čelu općine Donji grad došao je tad upravo iz Zadra Mile Šimurina koji je odlučio da se mora urediti najvažniji prostor metropole Hrvata, kako je znao reći. I to unatoč velikom otporu braće Vrhovec koji su taj novac vidjeli u sportskim objektima. Bilo je to veliko nezapamćeno otkriće javnog prostora, danas nerazumljivih razmjera i značaja. Otkriven je 'dobri duh' Zagreba i Zagreb je počeo urbano živjeti.

Nažalost, u tom otkriću leži poticaj svih problema koji su nastajali i koji su danas potpunom merkatilizacijom doveli do današnjeg kancerogenog stanja javnog prostora. Bilo je bezbroj kritika tijekom gradnje potaknutih od politike i braće Vrhovec, a njegovanih Vjesnikom, od struke nimalo jer je bila iznenađena. Poslije otvorenja samo hvale, i to sa svih strana. Urbani život trga bio je tad, uistinu možemo reći, na svjetskom nivou.

Dolazili su u Zagreb tad vrlo poznata arhitektonska, urbanistička imena i priznavala ta dostignuća, postavu slobodnih stolica koje su građani koristili za formiranje svojih okupljališta, druženja i odmora, slobodni oblici aktivnosti koji su se spontano pojavili, doveli su do istinskog urbanog života što je sve iznenadilo.

Trg je imao uniformiranog domara koji je vodio brigu o redu, navečer rukovodio spremanjem stolica u obližnju spremu i ujutro njihovu postavu te sve tako do legendarnog koncerta Prljavog kazališta 1989., kad ih nisu uspjeli spremiti prije početka, a bili su korišteni za formiranje višeslojnog gledališta. Ujutro je to bilo kao bojište.

Svega nekoliko ih je preživjelo i tako su nestale s Trga Republike i iz Zagreba. Toga se zadnjih godina uvijek podsjećam pri redovitim posjetima New Yorku gdje takve stolice, pa i stolovi osvajaju sve više javne prostore - Times Square, Bryant park... Od poznatijih gradskih prostora pa do gotovo svih novouređenih javnih prostora od Columbusa do južne špice Manhattana.

Protivili ste se povratku spomenika Jelačiću na trg. Zašto i što mislite danas?

Kad se je na poticaj liberala, kao prve još neslužbene partije koju je stvarao Goldštajn, počelo raspravljati o povratku spomenika Jelačiću, ja sam politički neinformiran i naivan predložio prostor pred Mimarom kao najbolji za spomenik i prostor, što i danas mislim gledano tom dioptrijom. Naišao sam na strašno protivljenje.

Već sam tad došao do boljeg urbanog i prostornog rješenja, njegove postave na mjestu 'vure'. S te pozicije gospodario bi trgom i korespondirao s Manduševcem, vodom kao izvorom života, a nastao bi i sjajan mali prostor ulijeva Radićeve ulice, odnosno vratilo povijesno sastajalište 'pod repom'. To su mnogi razumjeli, pa i tadašnji predsjednik Sabora, moj prijatelj Žarko Domljan, koji mi je tad rekao važnu istinu:

'To bi značilo da sablju okrećemo prema Srbiji! To si ne možemo priuštiti!' – iako tad još nije bilo rata. Spomenik nije danas na povijesnom mjestu, sablju je okrenuo prema jugu, neki kažu da je to uzrok današnjih trvenja sjevera i juga Hrvatske. Možda je stoga moguća realizacija Tuđmanove misli izrečene na otvorenju izložbe sačuvanih dijelova spomenika i prijedloga postave. Na upit moje supruge za koju je on postavu odgovorio je: 'Ja bih ga na kotače pa da se s vremenom nađe pravo mjesto!'.

Jeste li imali kakvu ideju za većim i značajnijim zahvatom koji bi promijenio vizuru grada, a nije prihvaćen?

Imao sam uvijek, uvijek ih dopunjavao i korigirao, a svi bi se mogli sažeti u zaključak da su Zagrebu nužne korjenite odluke i realizacija korjenitih projekata, čime se samo mogu stvoriti uvjeti za prosperitetni, ali primjereni život i razvoj. Nakon najnovijeg Oslobođenja neprirodnom smrću umrlo je urbanističko planiranje, u cilju brzog profiterskog razvoja začepljeni su ključni prometni koridori, promet osobnim vozilima postao je prioritet, privatno vlasništvo nekretnina mjerilo uspješnosti.

Promet se krpa na štetu javnih prostora i zelenila poduhvatima koji samo stvaraju sve veći gordijski čvor. Rješenje je formiranje primjereno lociranih i dimenzioniranih prometnica oko, odnosno uz povijesnu, i striktnu zabranu tranzitnog prometa kroz gradsku jezgru. Razviti brzi lokalni javni promet maksimalno odvojen od automobilskog.

Brzi javni promet istok-zapad i jug vezati na željezničke koridore, a željeznicu nikako pod zemlju, nego u zrak. I to nikako prometno poistovjećivati, 'vješanjem' na taj zamišljeni 'T', nego kapilarno osnovati lokalni javni promet. U centralnoj povijesnoj jezgri promatranoj kao jedinstveni Mall trebalo bi oformiti kružnu nultu mrežu javnog prometa.

Svaki blok tretirati i obnoviti kao jednu funkcionalnu cjelinu za stanovanje, rad, trgovinu, ugostiteljstvo, za boravak, za druženje i aktivnosti cijeloga grada, s domicilnom garažom bez ijedne limenke na cesti, kao što je to riješeno u povijesnom Bilbaou. Svaki zagrebački blok zadržavajući svoj 'čupavi' identitet ovojnice sjajno je i inspirativno mjesto za stvaranje i formiranje prosperitetnog i ugodnog uistinu urbanog života, rada i boravka u gradu. Uza sve to - jedan Central Park uz Savu i nevjerojatnu Medvednicu na sjeveru! Treba li išta više?