Još jedna u nizu knjiga o ratu, tj. ratovima koji su 1990-ih vođeni na prostoru bivše Jugoslavije? Pa i ne baš. Ustvari je tematski, a posebno metodološki riječ o vrlo originalnom, intrigantnom i, na trenutke poput trilera, napetom tekstu. Povod za pisanje bili su zločini počinjeni u proljeće 1992. u bosanskom gradu Brčko. Počinitelji su bili pripadnici različitih srpskih paravojnih formacija, a žrtve uglavnom zarobljeni Bošnjaci. U svega dva mjeseca, od svibnja do srpnja, u tom je gradu ubijeno između dvije i tri tisuće ljudi. U knjizi se imenom i prezimenom spominju tek njih četvorica. Ubojice - Goran Jelisić zvani Adolf i Enver Stravički zvani Šok, te ubijeni Husein Kršo i Hajrudin Muzurović. Zašto baš njih četvorica? Zato što su se našli na jedinim fotografijama iz 1990-ih koje eksplicitno svjedoče smaknuću. A upravo to i jest tema knjige. Tko je, kako i zašto snimio te fotografije?

Odgovor na pitanje "tko" nije bilo teško ustanoviti. Riječ je o beogradskim fotografima Bojanu Stojanoviću i Srđanu Petroviću, zaposlenicima Večernjih novosti koji su povremeno (baš kao i tad) surađivali i s Reutersom. Već "službeni" odgovori na druga dva pitanja izazivali su brojne nedoumice tad kad su snimljeni, a ne prestaju ih izazivati ni danas. Po Bojanovim i Srđanovim riječima, oni su u svibnju 1992., obavljajući jedan novinarski zadatak, krenuli iz Beograda u Sarajevo, i to preko Brčkog. Tamo su "u prolazu naletjeli na neke ljude i onda se to desilo". Međutim, način na koji je sve snimljeno sugerira da se nije radilo o slučajnom događaju. Istraživačkim radom u arhivi Međunarodnog suda u Haagu, ali i brojnim razgovorima s relevantnim svjedocima vremena, autorica dolazi do različitih teorija o tome kako su najvjerojatnije nastale fotografije.

A odgovor na pitanje "kako" sugerira i odgovor na pitanje "zašto". Je li riječ o "profesionalnoj deformaciji" da se (pod svaku cijenu) snimi što bolja fotografija, o korištenju trenutka kakav se pojavi jednom u životu ili čak o humanim motivima fotografa da šokira, a time i upozori svjetsku javnost na stravične zločine koji se u realnom vremenu nekažnjivo događaju? Možda, ako je odgovor na prvo pitanje da se cijela priča odigrala slučajno. Ali ako je riječ o "montiranom procesu", ako se ništa nije odigralo slučajno i ako su fotografi akteri, a ne promatrači u cijeloj priči, onda se nedoumice samo množe. Do kakvih je zaključaka nakon provedene istrage došla Barbara Matejčić, autorica knjige "Ubijanje za fotografiju", neću ovom prilikom otkriti. Da iskoristim termin iz filmske industrije, ne bih htio spojlati ovu napetu i zanimljivim preokretima bogatu priču.

Ono o čemu bih ipak htio nešto više reći je stavljanje fokusa na pomalo neočekivane aktere. Naime, uobičajeno je da kad se piše, priča ili snima o ratu glavni likovi budu žrtve ili počinitelji (zločina). Uvijek nekako zapostavljeni budu oni kojih je, ne samo u ratu, nego i u svim ostalim životnim situacijama, najviše, a često ih se naziva - promatrači. Možda ovaj hrvatski termin i nije najbolji, puno bolji mi se čini engleski termun - "bystander", onaj koji "stoji sa strane". Kako god je nazvali, riječ je o, kako piše u rječniku, osobi koja je prisutna na nekom događaju ili nesreći, ali u njima ne sudjeluje. A ne sudjeluje zato što, narodski rečeno, gleda svoja posla ili, još narodskije, "ne bi se štel mešati". Naravno da svatko ima pravo birati svoj način suočavanja sa stvarnošću kojom je okružen. I potpuno je promašeno očekivati da se svi oni koji nisu direktno ugroženi ponašaju kao heroji spremni riskirati vlastiti život kako bi spašavali tuđe. Budimo iskreni, a povijest to i potvrđuje, takvi su uvijek i svuda u manjini. Međutim, možda smo ipak kao društvo suviše blagi prema promatračima. Jesu li oni koji svjedoče zločinu, a ne reagiraju neutralni? Ili je neutralnost ipak znak (ne)svjesnog opredjeljenja? U engleskom jeziku postoji termin koji radi tu bitnu razliku između onih koji su spremni uzeti oružje u ruke i boriti se za pravdu i onih koje ne krasi ta razina hrabrosti, ponekad i fanatizma, ali ipak ne žele biti ni puki promatrači. Riječ je o terminu "upstander", a podrazumijeva osobu koja "uoči neprikladno ponašanje, zlostavljanje ili nepravdu te poduzme nešto kako bi pomogla umjesto da šuti ili ne poduzima ništa". Zanimljivo, hrvatski jezik (niti bilo koji drugi jezik u regiji) nema adekvatan prijevod za taj termin. Što ne znači da na ovim prostorima nema i u prošlosti nije bilo brojnih hrabrih "upstandera".

Da se ipak vratim na promatrače. Što je najveći problem s njima? To što svojim promatranjem često daju podršku pa čak i poticaj zlostavljačima da čine (zlo)djela. Ne jedini, ali možda najbolji primjer tog "neutralnog" promatranja s često pogubnim posljedicama pružaju mediji, tj. novinari. Samim izvještavanjem o nekom događaju mogu utjecati na javnost, ali i na aktere tog događaja. Često upravo na temelju onoga što dobijemo od novinara - TV reportaža, novinski članak ili "samo" fotografija - zauzimamo stav o nekom događaju. Čak i kad je riječ doista o objektivnom i nepristranom izvještavanju, izbor sugovornika i njihovih izjava, izbor kadrova ili ekspresija lica sudionika mogu utjecati na percepciju nekog događaja.

Ali što ako novinar/fotograf prestane biti promatrač i, obavljajući samo svoj posao, postane aktivni sudionik događaja o kojemu izvještava? Npr. nekog zločina, kao što je svirepo ubojstvo usred bijela dana usred jednoga grada. A da pritom i sam ne uzme oružje u ruke. Može li se fotoaparatom počiniti zločin? Ili barem sudjelovati u njemu?

Na sva ova pitanja nećete dobiti odgovor u knjizi Barbare Matejčić "Ubijanje za fotografiju". Ali će vas Barbara natjerati da razmislite o njima. I ne samo o fotografima kao "promatračima". Nego ustvari o svima nama.