Premda je Krleža naš “najplodniji i najzanimljiviji pisac, pesnik, pripovedač, romansijer, dramatičar i kritičar” (Kovačević 1926:147), on bi bio nepoznat “da se nije počeo svađati, napadati i polemisati na svim stranama”, ustvrdio je beogradski kritičar Božidar Kovačević. Čak ni ta besprimjerna agresivnost ne bi bila dovoljna da se za njega, latinaša, pročuje i među ćiriličarima da se on nije odlučio napasti Beograd. Zbog toga se protiv Krleže digao mnogi “srpstvujušči počtenorodni žitelj ovovaroški”. Taj neimenovani branitelj srpske časti i poštenja je, prema Kovačevićevim riječima, zapravo došljak iz Srijema, vrlo vjerojatno Miloš Crnjanski. Za razliku od tog došljaka, prečanina, Kovačević – kojega je krstio “glavom arhimandrit Studenički, blaženopočivši Teodosije” (147) – kao “koreniti Srbijanac i stari Beograđanin” nije se bunio protiv Krleže. Kovačević je uvjeren da Krleža nije napadao “onaj Beli Grad narodnih pesama i iredente, onaj skoro misitčni beli grad, kojim za ovih stotinu godina šetahu, neopažene u svakodnevnosti, ali čuvene u večnosti, najbolje ličnosti našega naroda, već Beograd lopovske gospoštije i podlačkih egzistencija, Beograd beskičmenjačkih i puzavih žurnala, Beograd pun strašne bede i društvenog zla, prašnjavu, tuberkuloznu i bludnu Sodomu”. (147)

FELJTON: 1. DIO Krleža, Moskva i špijuni. 'Provincija! Crna, blatna, nesretna provincija!'

Kao da mu njegova uvjerljiva srpska i pravoslavna legitimacija te objašnjenja o razlozima za izostanak njegove kritike Krležinog napada na Beograd nisu pružali dovoljnu zaštitu od “srpstvujuščih počtenorodnih žitelja ovovarških” koje će razgnjeviti već i sama činjenice da se odvažio pisati o Krleži, Kovačević je, prije nego kaže koju riječ o knjizi koja je povod njegova članka, ipak dodao i ponešto s čime se kod Krleže ne slaže. Zamjera mu to što, navodno, osim o beogradskoj Sodomi nije jednako razorno pisao i o još goroj zagrebačkoj Gomori. Kao da – unatoč tome što ga naziva najplodnijim i najzanimljivijim piscem – ipak nije čitao već objavljene Krležine obračune s k und k hrvatskim malograđanskim mentalitetom i njegove pripovijetke iz života zagušljive zagrebačke provincije, Kovačević Krleži zamjera što nije napao “onaj gnusni, glupavi, provincialni, c. i kr. austrijački Zagreb, po čijoj prljavoj površini plivaju nekakvi još nedohrvaćeni Majeri, nekakve ćivte koje sa suverenom sigurnošću propovedaju o hiljadugodišnjoj kraljevini i kulturi, a ovamo čitaju kojekakve tagblate i cajtunge i šapuću po kući u svom prostačkom nemačkom jeziku kako su Srbi ljudožderi, trogloditi i batinaši, kako njihovi doktori nose obojke umesto čarapa…” (147)

FELJTON: 2. DIO Krleža: Tito je doživio što nisu ni Cezar, ni Napoleon, niti Aleksandar Veliki...

Kad je napisao te riječi, Kovačević je pobudio ozbiljnu sumnju u to da je pročitao i cijelu knjigu “Izlet u Rusiju” u kojoj je Krleža, osobito u poglavljima Razgovor sa senom Frana Supila i U Drezdenu (Mister Vu San Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje), po tko zna koji put obradio problematiku političke, ekonomske i kulturne potlačenosti Hrvata unutar Austro-Ugarske i briljantno raščlanio mitove o hrvatskoj hiljadugodišnjoj kulturi i srpskom junačkom oružju kao ključnim vrijednosnicama na političkom tržištu Kraljevine SHS. Kovačević, zapravo, Krleži – koji je komunist, republikanac, federalist i hrvatski nacionalist – zamjera što nije lojalni unitarist i monarhist. Da bi pojačao uvjerljivost svog neslaganja s Krležom i hrvatskim nacionalizmom, on dodaje odlomak o svojoj polemici s vođom Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepanom Radićem. Dok je u Hrvatskoj postojalo građansko društvo koje je nastalo pod utjecajem europskog kulturnog i političkog razvitka, u Srbiji ga nije bilo zbog vjekovne osmanlijske vlasti. No, hvali se Kovačević svojim polemičkim uspjehom, on je Radiću u brk rekao da su stoljećima doseljavani Švabe u Hrvatskoj stvorili takvo građansko društvo “koje je od hrvatskog kulturnog života u izvesna vremena činilo najbedniju pojavu na Slavenskom Jugu”. (148)

FELJTON: 3. DIO Zašto su kritičari slavili najkontroverzniji putopis Miroslava Krleže?

Tek nakon tog poprilično opširnog uvoda, koji je trebao neutralizirati očekivane napade srpskih nacionalista i unitarista kojima je već i spominjanje Krležinog imena predstavljalo crvenu krpu, Kovačević napokon započinje svoje izlaganje o, kako on kaže, vanredno interesantnoj knjizi “Izlet u Rusiju”, koja je, kaže Kovačević, “više publicistika nego književnost; to nije putopis u književnom smislu, namenjen da večno traje i oduševljava čitaoce”. (148) Isto je tako primijetio da se trećina knjige uopće ne bavi Rusijom. No, to ne smatra problemom jer obogaćena Krležinim izletima u prošlost, analizama suvremenog europskog slikarstva, suvremenog europskog kapitalizma i nacionalnog pitanja u Kraljevini SHS “knjiga s njima dobija širi smisao, zanimljiva je i daje čitaocu prilike da piščeve misli o domaćim prilikama (…) veže sa prilikama u ruskim, i da tako izvodi zaključke, čas na našu, čas na rusku korist”.(148)

Komentirajući opise putovanja kroz Litvu i Latviju, Kovačević u tim poglavljima čita i ono što Krleža nije ondje napisao, ali je možda tako mislio. “Irealnost Litve osetio je i Krleža, ma da je kroz nju samo prošao ne zadržavajući se, kao i kroz Latviju ili, kako se u nas kaže, Letoniju, jednu drugu igračku od države, u kojoj se još prisnije oseća kako će se sve to vratiti uskoro u Rusiju, da u njenom budućem, zaista slobodnom savezu uživa koristi autonomije.” (148) Pritom nije jasno misli li Kovačević da će baltičke države uživati svoju punu autonomiju u okviru sovjetske države ili se SSSR prethodno treba promijeniti da bi države – odnosno narodi koji u njima žive – unutar njega doista bile slobodne. No, njegova neskrivena sklonost prema prisajedinjujućim apetitima i potencijalima ruske države dolazi do izražaja kad baltičke države naziva pigmejskima i smiješnima i kad za njih kaže “da od svoga tako arhaičnog i u etničkom pogledu tako zanimljivog stanovništva, hoće da skuvaju novu nacionalnu kašu baš sad, posle poslednjeg rata, s kojim je huk nacionalizma prošao.” (148) Kovačeviću nije palo na pamet da se pozove na američkog predsjednika Wilsona koji je u svojih poznatih četrnaest točaka afirmirao pravo europskih naroda na oslobođenje od imperijalne vlasti i na samoopredjeljenje. Ako bi odbacio eventualni revolucionarni huk boljševizma koji bi, prema deklariranim namjerama, ukinuo sve oblike nacionalnih država i nadnacionalnih imperija, onda bi se Kovačević tim svojim stajalištima o problematičnom suverenitetu baltičkih republika pokazao kao otvoreni zagovornik ruskog imperijalizma. Dakako, takva solucija daleko je od Krležinih želja i maglovitih predodžbi o tome što bi i kako trebalo biti uspostavljeno u Europi.

Kao što će to učiniti brojni kasniji krležolozi, i Kovačević upozorava na prizor gozbe u stanu Ane Ignjatijevne. No, opisujući te prizore – koje će krležologija okarakterizirati čehovljevskima ili ih detektirati kao najavu motiva koji će konačnu dramaturšku obradu doživjeti u Glembayevima – Kovačević u njima naglašava ono do čega Krleži zasigurno nije stalo. Dok Krleža Ani Ignjatijevnoj suprotstavlja surove nesentimentalne boljševike kao predstavnike novog društvenog uređenja u kojem nema mjesta ni za veleposjednike ni za tradicionalne društvene odnose obilježene pravoslavljem i općom kulturnom zaostalošću, on u tim šutljivim i nedobrodošlim gostima vidi predstavnike “blagočastivog naroda ruskog”. (148) Činjenicu da na njezin histerični ispad protiv sovjetske vlasti ondje prisutni boljševici nisu reagirali hapšenjem (što bi u kontekstu uobičajenih građanskih predodžbi o stvarnosti sovjetske Rusije bio očekivani ishod incidenta) nego su joj, nakon što je pala u nesvijest, ponudili čaj i pomogli joj, on tumači tako da danas “Rusijom vri jedan intensivan i normalan život i da ispod nove forme izbija ona stara suština večne i duboko čovečanske zemlje ruske, kojoj mi, Južni Sloveni, toliko dugujemo.” (149)

Taj navodni dug Južnih Slavena Rusima, koji su bili saveznici Srbije 1914. godine, treba vratiti tako da Kraljevina SHS uspostavi diplomatske odnose sa SSSR-om, misli Kovačević.

Ako je nakon revolucije i nakon što su boljševici s Nijemcima sklopili separatni mir iz taktičkih razloga bilo opravdano ne priznati novu rusku vlast, “danas je to već ozbiljna pogreška, zbog koje možemo već danas da se kajemo, jer je očevidno da bi bezobrazna politika raznih susednih vlada prema nama bila sasvim drukčija, da su Srbija i Rusija u onako srdačnim odnosima, kao 1914.” (149) Kovačević je, dakle, Krležine putopisne opservacije o sovjetskoj Rusiji predstavio kao njegov poziv za normalizaciju i uspostavu diplomatskih odnosa između Kraljevine SHS i SSSR-a dok je Krleža u Moskvu putovao zato da provjeri da li vlast uspostavljena na jednoj šestini njegove kopnene površine može u cijelom svijetu srušiti kapitalizam, liberalnu demokraciju i sve monarhije.

Možda Krleža – koji je, kako smo vidjeli, imao ozbiljnih problema i s dobivanjem putovnice jer je policija sumnjala da želi putovati baš u Moskvu, ali i s dobivanjem sovjetske vize jer je dolazio iz neprijateljske Kraljevine SHS – ne bi imao ništa protiv takve normalizacije odnosa jer bi komunikacija bila olakšana, ali sasvim je izvjesno da se ambicija njegove knjige ne može svesti na pragmatično intonirani vanjskopolitički elaborat o oportunosti uspostave diplomatskih odnosa između dviju međusobno nesnošljivih država. Krleža je žestoki protivnik Vidovdanskog ustava, Obznane i Zakona o zaštiti države i nekadašnji sudionik pokušaja da se umjesto unitarističke vlasti srbijanske monarhije u Hrvatskoj uspostavi revolucionarna boljševička vlast po ugledu na Mađarsku.

Teško je povjerovati da je Kovačević doista mislio da je Krležina knjiga pisana s namjerom da doprinese obnovi starog, pravoslavnog i monarhističkog prijateljstva Rusije i Srbije. Možda se on tako postavlja samo zato da mu srpski monarhisti ne bi zamjerili što o Krleži uopće piše na afirmativan način. On Krležu cijeni kao umjetnika, ali mu predbacuje “što je knjigu napisao sasvim publicistički i što je zbog svojih načela katkad demantovao u sebi pesnika i čoveka”.(149) Možemo zaključiti da je, prema Kovačeviću, Krleža pjesnik i čovjek u mjeri u kojoj podržava panslavističku koncepciju ujedinjenja pod pravoslavljem i monarhijom, a tendenciozni publicist u mjeri u kojoj je vjeran svom ateizmu i privržen – s vidljivim premda ne i potanko razrađenim rezervama – boljševičkim preinakama svijeta.

Kovačevićeva se kritika “Izleta u Rusiju”, stoga, može smatrati potpuno promašenom. No, i on je uočio da je knjiga kombinacija izvrsne literature, premda ne i tradicionalnog putopisnog iskaza, te angažirane političke publicistike. Ali Kovačević ne uočava da je Krležin pristup i literaturi i publicistici namjerno netradicionalan. Pogrešno je u Krležinim radovima, bili oni beletristički ili publicistički, tražiti težnju prema obnovi bilo čega tradicionalnog u estetskom i etičkom pogledu. Isto tako on instinktivno odbacuje svaku pomisao o mogućnosti idiliziranja stvarnih međuljudskih odnosa u okrilju hijerarhijski organizirane religije, građanske ideologije i malograđanskog ukusa.

Dvojbu koja zaokuplja i današnje proučavatelje Krležina opusa Milan Bogdanović je, ukazujući da izrazito polemički karakter Krležinog putopisa i na njegov politički naboj, konstatirao: “Njegova knjiga je jedna isto toliko politička koliko i književna tvorevina, i kao politička u toliko žešća što ubeđuje sugestijom stila.” (Bogdanović 1926:454) Sličnu ocjenu ponavlja i pri kraju svog članka kad kaže “da je on svoje utiske, sve svoje utiske, i one od najpolitičkijih i one od najsocialnijih prilika, tumačio samo kao umetnik.” (459) Bogdanović pretpostavlja da bi se mnogi mogli složiti s Krležinim polemičkim opaskama o nekim suvremenicima, ali se nisu oglasili o knjizi bojeći se reakcija onih koji su tim opaskama bili uvrijeđeni. Upravo time on objašnjava izostanak brojnijih reakcija na tako provokativno djelo. A to djelo iskazuje “bezobzirnu smelost kritike”. Krleža je za Bogdanovića “jedan duh apsolutno oslobođen svih tereta tradicije i nacionalne praznoverice” koji “govori o nemogućoj laži naše stvarnosti”. (454) Gorčina i razočaranje razvojem međunacionalnih odnosa u novoj državi Krležu navode na nesmiljeno razobličavanje suvremenih ideoloških obmana i laži i na usporedbu nekadašnjeg hrvatskog austrougarskog unionizma s tadašnjim unitarizmom. Neizravno se negativno odredivši prema putopiscima od kojih se Krleža ograđuje Bogdanović naglašava da su Krležina putovanja “više lutanja po nekom unutrašnjem nagonu svedokučivanja, po nekom neodoljivom, skoro demonskom imperativu da se razreši svaka zagonetka i da se rasvetli svaka tajna, jedna radoznalost koja je više nemir no zabava duha”. (455-456) Shvativši da Krleža nije samo opisivao ono što je vidio ni samo obrazlagao ono u što vjeruje, Bogdanović je ispravno ukazao na autorefleksivni karakter Krležine putopisne proze:

“Čitava njegova knjiga je dana u jednome temperamentnome stilu raspre, u prepiranju sa samim sobom, u otimanju od sebe da se nove stvari ubedljivo vide u svojoj novoj suštini i sa najčistijim oslobođenjem od svih predrasudnih pomućenja.” (456)

Dakako, Bogdanović dobro zna kakva su Krležina politička uvjerenja pa napominje da “njegov put u Rusiju nije mogao da ispadne na štetu novoga poretka”. (456) Ali to ne znači da je Krleža zatomio svoj istančani dar zapažanja i da je, zaslijepljen preduvjerenjima o raju u prvoj zemlji socijalizma, prestao biti kritičan prema pojavama, stanjima i problemima koje bi u bilo kojoj drugoj državi apostrofirao kao neodržive i vrijedne napora da ih se ukine ili promijeni. Bogdanović je naglasio Krležin umjetnički i kritički habitus koji mu onemogućuje da bude apologet:

“Ali je za svaki respekt veliki umetnički rezultat koji je postigao: da njegova knjiga ne bude jedan pledoaje, da je čista od svake tendencije, bez banalne stručne frazeologije, ne socialni traktat, već socialna slika, jedna pripovetka, jedan nepovezani roman, jedna razlučena poema, bez teze ali sa mnogo ljubavi.

Treba imati snage pa nepristrasno pisati o stvarima koje su unapred voljene. Ta snaga imponuje u ovoj knjizi. G. Krleža ne ide zatvorenih očiju. On uočava nevolje, konstatuje teškoće, priznaje greške. On nije temperamenat za fanatična oduševljenja. Njegov kriticizam je moćniji od svake vere.” (456)

Uočio je Bogdanović Krležinu nesnošljivost prema nepmanima, poslovnim ljudima koji su se na račun sovjetske države obogatili u okviru nove ekonomske politike koju je Lenjin proklamirao kao odgovor na nestašice i glad u vrijeme građanskog rata i ratnog komunizma.

Isto tako Bogdanović je ukazao da je Krleža kritički reagirao na pojave birokratizma, a mi danas znamo da je time anticipirao jednu od trajnih boljki sovjetskog sustava, koja je u dobroj mjeri kumovala njegovu krahu. Ali više od svega Bogdanovića je zaintrigirao način na koji Krleža tretira lik Ane Ignjatijevne. Krleža je eksponirao u Sovjetskom Savezu uobičajenu, gotovo rutinsku, tipičnu ali time ništa manje tragičnu sudbinu veleposjednice koja je ostala bez svega što joj je po logici njezinog nekadašnjeg društvenog statusa pripadalo. Premda u činjenici da je bila rođena bogata i da se bogato udala nije bilo nikakve njezine krivnje, novi ju je društveni i politički poredak učinio žrtvom svojih imperativa i ciljeva. Bogdanović prepoznaje Krležin stvaralački instinkt koji je nepogrešivo detektirao i razvio dramski potencijal toga lika. Kao što je Krleža naslutio da će birokratizam biti veliki problem SSSR-a, tako je Bogdanović anticipirao motive i teme koje će Krleža idućih godina obraditi u svom glembajevskom ciklusu.

Pažljivi čitač i pomni analitičar Bogdanović kao svojevrsnog antipoda liku Ane Ignjatijevne prepoznaje lik direktora pilane Vasiljeva, prekaljenog boljševičkog borca, samouka i revolucionarnog asketa. Neobično je da Bogdanović nije uočio da taj lik, odnosno stvarni sudionik stvarne večere na dalekom ruskom sjeveru, kao da je oblikovan prema poznatom anarhoteroristu Rahmetovu iz romana Černiševskog “Što da se radi”. A što se samog Krleže tiče – a 1926. godine Bogdanović o tome nije mogao ništa znati – njega je stvarni Vasiljev vjerojatno više nego na Rahmetova podsjetio na revolucijom nadahnute povratnike iz Rusije i agitatore iz Mađarske s kojima je pripremao oružani ustanak u Zagrebu, a ponajprije na onog čovjeka s ruskom šubarom na kojoj se još vidio trag nedavno skinute zvijezde, koji mu je prišao nakon jednog njegovog predavanja i predstavio se kao metalski radnik Josip Broz.

Sva četvorica kritičara ističu da je knjigom “Izlet u Rusiju” Krleža potvrdio status velikog pisca te izuzetno lucidnog, hrabrog i dosljednog intelektualca koji je svoja temeljna politička uvjerenja u stanju uvjerljivo obrazlagati i izvoditi ih do krajnjih konzekvenci. Priznaju mu već potvrđenu važnost u kontekstu onodobne književnosti čije okvire on očito nadilazi i proriču mu veliku budućnost. Premda nijedan od četvorice kritičara nije komunist, zajedničko im je da ne kriju simpatiju za ideje koje je zastupala tada već zabranjena KPJ. Time su oni pokazali građansku hrabrost i izrazili neslaganje s represijom koju su vlasti Kraljevine SHS sustavno provodile protiv komunista koje ti kritičari smatraju iskrenim idealistima.

Bogdanović i Cihlar Nehajev shvatili su Krležino svjesno odbacivanje književne tradicije kao estetski, a odbacivanje parlamentarizma u službi održavanja kapitalizma kao etički imperativ. Božidar Kovačević smišlja isprike u vidu isticanja navodne Krležine privrženosti nepromjenjivoj supstanci dobre slavenske duše, kojima opravdava svoj pozitivni sud o Krleži i o knjizi Izlet u Rusiju. Za Hanžekovića pak – koji se doista trudi pokazati da razumije motivaciju potlačenih za revolucionarni obračun s tlačiteljima – ta isprika je izvedena isticanjem trajne Krležine zaokupljenosti problemima hrvatske političke povijesti što ga u konačnici čini našim, pravim Hrvatom.

Zanimljivo je da nijedan od četvorice kritičara nije apostrofirao činjenicu da je Krleža kao hrvatski pisac – ili kao latinist kakvim ga predstavlja Kovačević – svoje članke u hrvatskim časopisima i novinama kao, uostalom, i cijelu knjigu “Izlet u Rusiju” napisao ekavicom. Za tako tankoćutnog pjesnika i pisca neprestano zaokupljenog ne samo potrebom za jasnoćom misli, nego i za određenjem spram povijesti i sadašnjosti neslobodnog, napaćenog i politički izigranog naroda kojem pripada, jezik je bitno identitetsko pitanje. Ekavicu su u prvim godinama nakon uspostave Kraljevine SHS, poneseni idejama narodnog jedinstva, osim Krleže prihvatili Cesarec, Cesarić, Krklec, Šimić i Ujević. Možemo pretpostaviti da je to kod Krleže – koji je svoj identitet izgrađivao pokušajima nadilaženja etničkih, državnih, klasnih, kulturnih i jezičnih okvira koji su ga sputavali – bilo povezano s iskrenim opredjeljenjem za temeljitu rekonstrukciju svih društvenih odnosa.

Očekivanja i težnje tih “naivnih i dobronamjernih hrvatskih zajedničara” – kako ih naziva August Kovačec u svom opširnom i iscrpnom enciklopedijskom članku o jeziku u prvom svesku Krležijane – ubrzo su bili iznevjereni. “Uskoro je postalo jasno da je jugoslavenstvo poslužilo velikosrpskoj ideji kao trojanski konj.” (Kovačec u Krležijani 1993:405) Krleža je ekavicu koristio duže od ostalih naivnih zajedničara “ne zato što on nije imao razvijen hrvatski osjećaj, nego zato što je smatrao da jezik sam za sebe nije dovoljno jako nacionalno utočište ako je sve drugo izostalo”.