Kakav je bio odnos dvojice najznačajnijih Hrvata prošlog stoljeća, Tita i Krleže? Damir Pilić, splitski novinar, publicist i pisac, poduhvatio se rješavanja tog zadatka pa svoje viđenje stvari podastro u iznimno zanimljivoj knjizi koje je odnedavno pred hrvatskom čitalačkom publikom.
“Neupućenima u živote Tita i Krleže ona će biti informativan, udžbenički uvod u dramatične dane dviju presudnih osobnosti hrvatsko-jugoslavenskoga dvadesetog stoljeća. Ona je i dragocjen eklektički sažetak nepregledne literature o vojskovođi i piscu koji su oblikovali jugoslavensku državu i društvo poslije Drugoga svjetskog rata, ako već ne i cijelu jednu novu civilizaciju i kulturu. Čitatelji zainteresirani za povijest dvadesetog stoljeća, ali i oni koje muče bolni moralni problemi tog krvavog vremena, u njoj će pronaći angažiranu raspravu o odnosu Moći i Slobode. Jer ona je svojevrstan intimni obračun s demonima cijele jedne generacije. Damir Pilić, pripadnik “svih nas iz šezdeset i neke”, poduhvatio se najtežega: preispitati petparačke stereotipe današnjice i vratiti dostojanstvo prezrenim predvodnicima zajednice čiji su se ideali utopili u vlastitoj krvi…“ čitamo u popratnim materijalima uz knjigu, čiji drugi, zadnji nastavak Express objavljuje u ovom broju.
“Mnogo puta je Krleža pred svojim biografom Čengićem u razgovorima (preciznije: monolozima) sâm skakao na temu Tita“ piše Pilić, “neovisno o čemu je dotad govorio, te bi komentirao pojedine karakteristike Titove ličnosti. O tome govori i zapis od 8. veljače 1974. godine, kada Krleža kaže:
“Tito ima nešto što nije obrazovanje, ali što je duboko u njemu, bio je u svakoj situaciji staložen i hrabar. Zar nije bila svojevrsna avantura krenuti na Hitlera sa svega nekoliko hiljada komunista, pa ipak se pokazalo da je duboko osjetio prilike i vrijeme. Bilo što bilo, bezbroj se puta dokazalo da on ima neku posebnu unutrašnju snagu, ima smjelosti i hrabrosti što se rađa s čovjekom, što nikakva škola ne daje...”
Na tom fonu je i Krležin iskaz Čengiću od 13. ožujka 1976.: “Starost nitko ne razumije, kao što ni njega (Tita) mnogi ne razumiju. Bilo što bilo, dokazati se ne može da on u životu nije ostao uspravan.” O Titu Krleža svom biografu govori i tri mjeseca potom, 10. lipnja 1976., kada se razgovor poveo na temu putovanja ljudi u poznim godinama (tada 83-godišnji Krleža zbog bolesnih, otežalih nogu već je praktično prestao napuštati Zagreb, dok je godinu stariji Tito još državnički putovao po cijelom svijetu):
“Svakako mu ne zavidim, divim mu se i od pet stotina razloga za simpatije spram njega, jedan je taj da njemu u životu nije ništa teško. Ostao je takav kakav je i sad kad je šef države i Partije, kao i onda kada je bio mladi zagrebački ilegalac. A najveća je njegova vrlina što je iskren.”
I mjesec i pol kasnije, 26. studenog 1976., Krleža će se u svome monologu dotaknuti Tita. Čengić skicira Krležino ponašanje tog dana i konstatira da 83-godišnji pisac “puši cigaretu za cigaretom, pije mnogo kave i svaki čas po neko žestoko piće”, ali da svejedno “brzo reagira na sve oko sebe, na zbivanja u zemlji i u svijetu”. Za jugoslavenskog predsjednika Krleža tog dana kaže da je posljednji veliki antifašistički vođa u svijetu:
“Tito je jedini ratni predsjednik vlade. On je kuriozum. Nema ni Churchilla ni Staljina, ni De Gaullea ni Mao Ce-Tunga, ni Roosevelta. Nema ni ratnih ministara ni vojskovođa, svi su s one strane rijeke, a on je još među nama. Ne znam, nisam pesimist, ali dobro je dok je on tu.”
A tri godine nakon toga, 13. rujna 1979., Čengić bilježi Krležinu reakciju na netom završenu konferenciju Nesvrstanih u Havani, gdje je Tito dobio ovacije - i posebnu povelju zahvalnosti - od predstavnika više od stotinu država koje su činile taj pokret. Bilo je to i posljednje Titovo putovanje u inozemstvo.
“Tito je doživio”, kaže Krleža, “što ni jedan državnik u historiji doživio nije, da mu predstavnici stotinu država stojeći aplaudiraju, odajući mu i posebnom rezolucijom naročito priznanje za zasluge u tom pokretu. To nije doživio ni Cezar, ni Aleksandar Veliki ni Napoleon. Nema takvog slučaja u historiji da su ustali na noge najviši predstavnici stotinu država aplaudirajući jednom državniku.”
Dan potom, 14. rujna 1979., Čengić donosi Krleži novi pasoš, današnju putovnicu (Krleža ga je prethodno zamolio da mu produlji važenje tog dokumenta), što je tada već 86-godišnjem piscu bio povod za lamentaciju o psihologiji prosječnoga građanina Jugoslavije - koju vidi kao smjesu niske malograđanske svijesti i sklonosti potrošačkome mentalitetu – te o vladavini mediokriteta u društvu. Neki bi to pripisali staračkoj zlovolji, ali iz ovih Krležinih rečenica zapravo izbija duboko nezadovoljstvo nekim aspektima razvoja jugoslavenskog društva:
“Ljudi putuju kao nikad, svima nam ide dobro, a najveći broj tih ljudi nije zavrijedio da ima ono što ima. Istinu govoreći, gotovo nitko od nas nije zavrijedio to što danas imamo. Svatko uglavnom preuveličava svoje značenje. I ne znam otkud im tako velike potrebe. To kao odgovara njihovom poslu, načinu života, dostojanstvu, i slično.”
“Možda imate pravo, Krleža”, veli Čengić.
“Ne možda, i te kako imam pravo. Od – do, i horizontalno i vertikalno. Ljudi su na položajima za tri, četiri, pet, pa i deset kategorija iznad onoga što vrijede. (...) Prema tome, plaćeni su više nego što zarade.”
“I možemo li tu točku skinuti s dnevnoga reda?” predlaže Čengić.
“Ne!”, odbrusi mu Krleža. “Zašto bismo je skidali s dnevnog reda kad je to točka o kojoj bismo mogli razgovarati dvadeset i četiri sata na dan, da o tome razmišljamo i posipamo se pepelom, da se kajemo, a isto tako da budemo svjesni posljedica.”
Premda je u ovakvim istupima pred svojim biografom povremeno znao biti kritičan prema društvenom sistemu koji je tada vladao u Jugoslaviji, uključujući upravljačke strukture – nekadašnja čelnica hrvatskih komunista Savka Dabčević Kučar u svojim memoarima precizira kako je Krleža “vrlo kritički govorio o općoj partijskoj razini” - pažljivije čitanje otkriva da Krleža zapravo nije toliko sumnjao u socijalizam kao sustav koliko u tzv. ljudski faktor. To se zorno očitovalo i 12. svibnja 1973., kad je Krleža s Čengićem sjedio u hotelu “Matija Gubec” u Stubičkim Toplicama, promatrajući skupinu od pedesetak ljudi koji su dio hotelske sale zauzeli za svečani ručak:
“Sve im je ovo stvorio i omogućio socijalizam, a uvjeren sam da nisu naše pristalice”, veli tad Krleža. “Nismo to umjeli izgraditi niti smo razvili tu takozvanu ljubav za ovo što smo stvorili. Neka kaže tko što hoće, ali je mnogo, nevjerojatno mnogo napravljeno u svakom smislu. Ipak, psihologiju našeg malograđanina nismo u stanju promijeniti, ili je sporo mijenjamo.”
Vidimo da u opisu postignuća i neuspjeha socijalizma Krleža koristi zamjenicu “mi”, što ukazuje da se i on osobno osjeća kao jedan od neimara tog društvenog poretka, odnosno da se identificira sa sistemom socijalističkog samoupravljanja. U tom trenutku Tito ima osamdeset jednu godinu, a Krleža osamdeset: teško da ovo nije i konačna ocjena stanja društvene svijesti u Hrvatskoj i Jugoslaviji.”
Zadnja godina Titova života Krleži je loše počela, piše Pilić.
“Godina 1980., predzadnja u njegovu životu – a posljednja u Titovu - ne počinje dobro za Miroslava Krležu: Čengić notira da je danima loše volje i da je otkazao sve dogovorene susrete. Krležin biograf to ne kaže izričito, ali između redaka je jasno da veliki dio Krležine zlovolje potječe iz činjenice da je 3. siječnja 1980. Tito završio u Kliničkom centru u Ljubljani. Pisac predosjeća da ni on ni Tito više nikada fizički neće izaći iz svojih tadašnjih boravišta: Tito iz bolnice u Ljubljani, a on iz kuće na Gvozdu.
U tom času Tito ima osamdeset osam, Krleža osamdeset sedam godina. “Velikom lajavcu” je jasno što to znači, pa on 8. siječnja kazuje Čengiću:
“Ovo što se tiče Tita, ovo je moment o kome ovdje razgovaramo već godinama, jer smo odavno kandidati smrti: i on, i ja. Evo, odavno, ovdje u ovoj fotelji, čekam smrt. To je devet decenija i to nije za podcjenjivanje.
A te njegove decenije nisu decenije čovjeka koji je mirno spavao u svom krevetu. Ni jedne noći nije spavao mirno. Kad sam kod njega duže boravio u Beogradu 1949., poslije raskida sa Staljinom, stanovao sam u kompleksu vila oko njegove rezidencije, u vili neposredno do njegove.
Prvu večer, kad smo se rastajali, rekao mi je: ‘Vidiš, u ovoj sobi postoje i stražnja vrata, ako netko dođe po Tebe, pođi s njim. To Ti je samo informacija za predostrožnost, a inače možeš mirno spavati...’” Iza ove tri točkice jasno se naslućuje koliko je jugoslavenski državni vrh nakon raskida sa Staljinom strepio od sovjetske invazije, dok se u nastavku razgovora nazire i Krležin strah od budućnosti višenacionalne Jugoslavije bez Titove kohezijske snage:
“Tito je mnogo toga ustavno odredio i sredio. Pokušavao je u toku nekoliko decenija pronaći i svoje nasljednike. Među njima su bili Đilas, zatim Ranković, a posebno Koča Popović. Ozbiljno je pokušavao pronaći pravu ličnost...”
I opet tri točkice: Krleža kao da se boji naglas izreći da to što Tito svog nasljednika nije našao predstavlja loše predskazanje za budućnost zemlje koja je sastavljena od šest republika (plus dvije autonomne pokrajine) s isto toliko naroda i barem dvadeset narodnosti, (najmanje) četiri-pet jezika, tri religije i dva pisma.
