Centar izvedbenih umjetnosti John F. Kennedy, poznat i pod nazivom Kennedyjev centar predstavlja nacionalni kulturni centar centar Sjedinjenih Američkih Država. Smješten je u Kompleksu Watergate, na istočnoj obali rijeke Potomac u Washingtonu. Godišnje ugosti više od tri i pol tisuće izvedbi iz svih umjetničkih područja te oko dva milijuna posjetitelja. U sklopu centra djeluju i simfonijski orkestar, operna, kazališna i baletna kuća. Zamisao o izgradnji nacionalnog kulturnog centra u američkoj prijestolnici iznijela je Anna Eleanor Roosevelt još 1930-ih, da bi predsjednik Dwight D. Eisenhower 1958. potpisao zakonski akt o njegovoj izgradnji, koja je započela 1964. Centar je otvoren u rujnu 1971., a nazvan je prema predsjedniku Kennedyju još i prije same izgradnje. Aktivnosti Centra uključuju obrazovne i informativne inicijative, gotovo u potpunosti financirane prodajom ulaznica i darovima pojedinaca, korporacija i privatnih zaklada. Centar prima godišnja savezna sredstva za pokrivanje troškova održavanja i rada zgrade.

Jedan od prvih poteza koji je napravio Donald Trump u svom prvom predsjedničkom mandatu bilo je ukidanje plana reforme zdravstvene skrbi, poznat i pod nazivom ObamaCare, koji je donesen 2010., tijekom mandata predsjednika Baracka Obame. Od tada pa do danas, Trump je pod svoju kontrolu stavio brojne savezne agencije te isključio Sjedinjene Američke Države iz brojnih međunarodnih asocijacija. Početkom 2025. raspustio je upravni odbor Kennedyjeva centra i imenovao nove članove koji su ga potom izabrali za predsjednika Centra. Na mjesto privremenog izvršnog direktora Trump je imenovao Richarda Grenella, diplomata koji je kao član Republikanske stranke 2020., pod predsjednikom Donaldom Trumpom, obnašao dužnost vršitelja direktora Nacionalne obavještajne agencije (DNI). Prethodno je bio veleposlanik Sjedinjenih Država u Njemačkoj od 2018. do 2020. te posebni predsjednički izaslanik za mirovne pregovore između Srbije i Kosova od 2019. do 2021.

(Za ovaj segment Grenellova djelovanja vezan je jedan, u najmanju ruku tragikomičan detalj. Od tri najznačajnija priznanja koja je dobio u životu, jedno mu je dodijelila vlada Kosova, a drugo Srbije, što ne govori ništa o Grennelu, već o ovdašnjem kolonijalnom mentalitetu.) Bio je prvi otvoreno homoseksualni dužnosnik na razini kabinete američkog predsjednika u povijesti SAD-a. U veljači 2025., prema pisanju Financial Timesu, Grenell je odigrao ključnu ulogu u osiguravanju puštanja na slobodu Andrewa Tatea i njegova brata Tristana, dvojice utjecajnih osoba kojima se u Rumunjskoj sudilo zbog optužbi za silovanje i trgovinu ljudima.

U prosincu 2025. odbor je glasao za dodavanje Trumpova imena Centru, koji je trebao postati The Trump Kennedy Centar, iako zakonsku ovlast nad nazivom Centra ima Kongres, koji to nikad nije odobrio. Trump je kritizirao prenapuhanost Centra i LGBTQ programe, obećavajući da će on odlučivati što će se izvoditi u tom prostoru. Centar je potom otkazao nacionalnu turneju novog dječjeg mjuzikla “Finn”, koji uključuje teme odrastanja. Glasnogovornik Kennedyjeva centra nazvao je to “isključivo financijskom odlukom”. Javnost je kritizirala taj potez kao napad na slobodu govora i dostupnost izvedbenih umjetnosti, nakon čega su se brojne slavne osobe iz svijeta kulture distancirale od Centra. Politika upravljanja Centrom dio je Trumpovih promjena dotadašnje savezne politike u vezi s raznolikošću, jednakošću i uključivošću (DEI). Trump je društvene probleme pripisao “raznolikosti, jednakosti, uključivosti i budnosti”. Izjednačavajući raznolikost s nesposobnošću, poništio je politike usmjerene na raznolikost u saveznoj vladi i smanjio broj odjela koji rade na građanskim pravima.

Preusmjerio je preostale odjele za građanska prava kako bi ciljali državne i lokalne dužnosnike, tvrtke i fakultete zbog “ilegalnog DEI-a”, što je postala popularna riječ u njegovoj administraciji. U travnju 2025., gitaristica i skladateljica Yasmin Williams uputila je dopis Grenellu kako bi izrazila zabrinutost zbog ukidanja DEI-a i drugih promjena koje je Trump uveo, zbog čega su brojni umjetnici otkazali gostovanje u Centru. Grenell, koji važi za izuzetno bahatu i neugodnu osobu, odgovorio joj je kako njoj smetaju republikanci: “Svaka osoba koja je otkazala koncert učinila je to jer nije mogla biti u prisutnosti republikanaca.” Grenellov ured je u rujnu 2025, za vrijeme koncerta Yasmin Williams, rezervirao mjesta za skupinu republikanaca iz Log Cabina, organizacije povezane s Republikanskom strankom koja radi na edukaciji LGBT zajednice i republikanaca jednih o drugima, koji su organizirali prekid koncerta. Članovi glumačke ekipe povukli su se u lipnju 2025. s izvedbe “Jadnika” na kojoj je Trump planirao prisustvovati. Grenell ih je nazvao “bezveznim i netolerantnim umjetnicima”. U srpnju su republikanci u Pododboru za financijska sredstva Zastupničkog doma Sjedinjenih Američkih Država za unutarnje poslove, okoliš i srodne agencije izmijenili zakon o potrošnji za unutarnje poslove, okoliš i srodne agencije za 2026. kako bi uključili klauzulu kojom bi se Operna kuća Kennedyjeva centra preimenovala u “Operna kuća Melanije Trump”. Amandman zahtijeva odobrenje cijelog Zastupničkog doma SAD-a. U prosincu 2025. Trump je bio domaćin ceremonije dodjele počasti Kennedyjeva centra, što je prvi put da je neki američki predsjednik bio domaćin tog događaja, iako su mu mnogi prisustvovali.

“New York Times” je to opisao kao Trumpovo “oštro isticanje svog kulturnog preuzimanja Washingtona”. Početkom 2026., Washingtonska nacionalna opera objavila je da će napustiti Centar. Umjetnička direktorica Opere Francesca Zambello izjavila je da su prihodi od blagajni pali i da su se brojni donatori povukli nakon Trumpova preuzimanja Centra. Ubrzo nakon toga, skladatelj Philip Glass najavio je da povlači planiranu svjetsku premijeru svoje “Simfonije br. 15”, “Lincoln”, s te lokacije. Američki festival kazališta na sveučilištima obustavio je svoje 58-godišnje partnerstvo s Centrom. Festival je 1969. pokrenuo Roger L. Stevens, osnivač i predsjednik Kennedyjeva centra.

U nacionalnom kazališnom programu sudjeluje 18 tisuća studenata s fakulteta i sveučilišta diljem Sjedinjenih Američkih Država, a poslužio je kao katalizator za poboljšanje kvalitete sveučilišnog kazališta. Festival je izrastao u mrežu od više od 600 akademskih institucija diljem zemlje, gdje kazališni odjeli i studentski umjetnici predstavljaju svoje radove i dobivaju vanjske ocjene. Od svog osnutka 1969. godine, festival je dosegao brojku od više od 17,5 milijuna studenata i nastavnika koji posjećuju kazališta diljem zemlje. Godine 2025., nakon što je predsjednik Trump raspustio upravni odbor centra za scenske umjetnosti, imenovao nove direktore u skladu sa svojim programom i predložio da se centar nazove svojim imenom, Američki festival kazališta na sveučilištima objavio je da je prekinuo partnerstvo s Kennedyjevim centrom, navodeći: “Zbog odluka koje nisu u skladu s vrijednostima naše organizacije, Nacionalni odbor glasao je za suspenziju naše povezanosti s Kennedyjevim centrom.”

Ideja o nacionalnom kulturnom centru datira iz 1933., kada je prva dama Eleanor Roosevelt raspravljala o idejama za Upravu za hitnu pomoć i građevinske radove kako bi se stvorila radna mjesta za nezaposlene glumce tijekom Velike depresije. Kongres je 1935. godine održao saslušanja o planovima za osnivanje Ministarstva znanosti, umjetnosti i književnosti na razini kabineta te za izgradnju monumentalne zgrade kazališta i umjetnosti na Capitol Hillu u blizini zgrade Vrhovnog suda. Rezolucija Kongresa iz 1938. pozivala je na izgradnju “javne zgrade koja će biti poznata kao Nacionalni kulturni centar”, ali se to nikada nije ostvarilo.

Ideja o nacionalnom kazalištu ponovno se pojavila 1950., kada je zastupnik Arthur George Klein iz New Yorka predstavio zakon kojim bi se odobrila sredstva za planiranje i izgradnju kulturnog centra. Zakon je uključivao odredbe kojima bi centar zabranio svaku diskriminaciju glumaca ili publike. Godine 1955. Istraživački institut Stanford dobio je zadatak odabrati lokaciju i dati prijedloge dizajna za centar.

Zakon je konačno usvojen u Kongresu u ljeto 1958., a 4. rujna predsjednik Dwight D. Eisenhower potpisao je Zakon o nacionalnom kulturnom centru, što je dalo zamah projektu. Zakon nalaže da se program Centra financira privatnim sredstvima. Njegove aktivnosti uključivale su obrazovne i informativne inicijative, gotovo u potpunosti financirane prodajom ulaznica i darovima pojedinaca, korporacija i privatnih zaklada. Centar prima godišnja savezna sredstva za pokrivanje troškova održavanja i rada zgrade. Ovo je bio prvi put da je savezna vlada pomogla u financiranju strukture posvećene izvedbenim umjetnostima. Zakon je zahtijevao da se dio troškova, procijenjenih na 10-25 milijuna dolara, prikupi u roku od pet godina od donošenja zakona. Upravni odbor Nacionalnog kulturnog centra, grupa koju je predsjednik Eisenhower osnovao u siječnju 1959., predvodila je prikupljanje sredstava. Napori prikupljanja sredstava nisu bili uspješni. U prve tri godine prikupljeno je samo 13.425 dolara. Predsjednik John F. Kennedy bio je zainteresiran za dovođenje kulturnih sadržaja u glavni grad te je pružio vodstvo i podršku projektu. Godine 1961. Kennedy je zamolio Rogera L. Stevensa da pomogne u razvoju Nacionalnog kulturnog centra i bude predsjednik upravnog odbora. Stevens je angažirao prvu damu Jacqueline Kennedy kao počasnu predsjednicu centra, a bivšu prvu damu Mamie Eisenhower kao supredsjednicu. U vrijeme atentata na predsjednika Kennedyja, Nacionalni kulturni centar prikupio je samo 13 milijuna dolara. Njegov odbor je potom ponovno zamislio projekt kao “živi spomenik” njemu, a Kongres ga je 1964. preimenovao u Centar za izvedbene umjetnosti John F. Kennedy.

Ukupni trošak izgradnje iznosio je 70 milijuna dolara. Kongres je izdvojio 43 milijuna dolara za troškove izgradnje, uključujući 23 milijuna dolara kao izravnu potporu i preostalih 20 milijuna dolara u obveznicama. Donacije su činile značajan dio financiranja, uključujući 5 milijuna dolara od Zaklade Ford i približno 500.000 dolara od obitelji Kennedy. Uključile su se i strane vlade. Talijanska vlada poklonila je 3700 tona carrarskog mramora, koji je korišten u izgradnji zgrade, a Švedska je donirala šesnaest ručno puhanih kristalnih lustera Orrefors, koji su postavljeni u foaje Centra.

Centar je svečano otvoren u rujnu 1971. godine. Prva izvedba održana je 5. rujna 1971., s 2200 posjetitelja koji su prisustvovali premijeri “Mise” Leonarda Bernsteina u Operi. Kazalište Eisenhower otvoreno je 18. listopada 1971. izvedbom “Lutkine kuće” norveškog dramatičara Henrika Ibsena. Počevši od 2013. godine, Centar je započeo projekt proširenja površine 5600 četvornih metara u Južnom trgu centra. Proširenje je dodalo prostor za učionice, probe i nastupe te uključuje tri paviljona (Paviljon dobrodošlice, Paviljon krovnog prozora i Paviljon rijeke), reflektirajući bazen, šumarak, kosi travnjak, koji će se koristiti za nastupe na otvorenom, i pješački most preko Rock Creek Parkwaya.

Arhitekt je Steven Holl. Planovi za projekt proširenja započeli su nakon što je David M. Rubenstein donirao centru 50 milijuna dolara. Svečanost polaganja kamena temeljca održana je u prosincu 2014. Izvorno procijenjeni na 100 milijuna dolara, trošak projekta narastao je na 175 milijuna dolara, a promjene u dizajnu i veliki projekt kanalizacije u Washingtonu značajno su odgodili izgradnju.

Proširenje, nazvano REACH, otvoreno je 7. rujna 2019., uz festival otvorenja umjetnosti. Cilj prikupljanja sredstava za proširenje REACH-a narastao je na 250 milijuna dolara kako je projekt napredovao, a cilj je postignut samo dva dana prije otvorenja.

REACH je od otvorenja dobio nekoliko nagrada za dizajn, poput nagrade “The Architect’s Newspaper” u kategoriji Kultura i počasne nagrade na dodjeli nagrada AIA New York Design Awards 2020.

Još od prvog mandata Donalda Trumpa mediji su stidljivo povlačili paralele između Trumpova i Hitlerova režima. Tijekom drugog Trumpova mandata, ove usporedbe postajale su sve češće. Nakon što su početkom 2026. u Minneapolisu agenti Američke imigracijske i carinske službe (ICE) usmrtili s tri hitca Renee Nicole Good, 37-godišnju majku troje djece, mediji su Trumpovu “privatnu vojsku”, kako mnogi doživljavaju ICE, otvoreno uspoređivali s Gestapom.

Irski romanopisac Paul Lynch, kojega kritičari uspoređuju s autorima poput Cormaca McCarthyja, Williama Faulknera, Hermana Melvillea, Seamusa Heaneyja i Samuela Becketta, dobio je 2023. godine uglednu Bookerovu nagradu za roman “Prorokova pjesma”, koji je, vjerujem, u velikoj mjeri inspiriran Trumpovom Amerikom. Radnja romana, koji odiše neponovljivom kafkijanskom atmosferom, što je možda i njegova najveća vrlina, smještena je u blisku budućnost Irske, gdje je vlast preuzela desničarska, totalitarna vlada uz pomoć novoosnovane tajne policije, što dovodi do građanskog rata u zemlji. Američki novinar i politički analitičar Jonathan Rauch, u analizi za “The Atlantic Rauch”, objašnjava zašto je nakon godina suzdržanosti odlučio jasno reći da je politički sustav koji gradi Donald Trump “jedan oblik fašizma 21. stoljeća”. Po Rauchovu sudu, Trumpovo upravljanje više ne izgleda samo kao privatizacija države radi osobne koristi nego i kao projekt koji sve više poprima doktrinarne i operativne crte fašizma.

U Netflixovu dokumentarnom filmu “The New Yorker at 100”, koji je snimljen povodom stote obljetnice uglednog časopisa, novinarka “The New Yorkera” govori o izazovima koje je pred novinare ovog časopisa postavila Trumpova era, gdje se u prvom redu misli na usporedbe s nacističkim režimom Adolfa Hitlera. Novinarka, govoreći o Trumpovu predizbornom skupa održanom u njujorškom Madison Square Gardenu, na istom mjestu na kojem je 1939. održan skup pronacističke grupe iz New Yorka, kaže: “Ako ga stavim u kontekst nacističkog skupa, nazivam li sve posjetitelje nacistima? Ne vidim ovdje nikakve smrdljive naciste. Ako izostavim nacistički kontekst, koji je jasno prisutan, opraštam li im nešto što ne bih trebala? Trumpov skup nije bio repriza skupa iz 1939. Povijest se ne ponavlja. Ali kad demagog spominje ‘unutrašnjeg neprijatelja’ i ‘strance koji truju krv naše domovine’, bilo bi neobično da nitko ne povuče paralelu.” Mogu li se povući slične paralele, uzimajući u obzir aktualna zbivanja oko Kennedyjeva centra, s javnim spaljivanjem nepoćudnih knjiga u nacističkoj Njemačkoj? Usporedba je možda pretjerana, ali su motivi koji stoje iza oba ova čina identični, oni nesumnjivo sadržavaju u sebi “doktrinarnu i operativnu crtu fašizma”: sve “nepoćudno” iz perspektive režima nema pravo na postojanje. Pogotovo kultura, koja je prirodni neprijatelj, ili bi to barem trebala biti, svakog autoritarnog režima, štiteći u prvom redu slobodu pojedinca na vlastito mišljenje i izražavanje.