Književno dvadeseto stoljeće izrodilo je novi književni žanr, fikciju u koju su pisci upisivali vlastitu biografiju. Najpoznatije je djelo tog žanra roman “Glad” norveškog pisca Knuta Hamsuna, koji je izvršio veliki utjecaj na pisce poput Thomasa Manna, Franza Kafke, Maksima Gorkog, Stefana Zweiga, Henryja Millera, Hermanna Hessea, Charlesa Bukowskog, Ernesta Hemingwaya i brojne druge, a od pisaca s ovih prostora treba izdvojiti Mirka Kovača. Harry Martinson, najpoznatiji švedski “proleterski pisac”, koji se nastavlja na Hamsuna, postao je svjetski poznat romanom “Kad su cvjetale koprive”, koji je 1987. objavljen u prijevodu u kultnoj ediciji “Deset skandinavskih romana” Zagrebačke sveučilišne naklade Liber. Roman je izvorno objavljen 1935. godine. Riječ je o djelu u kojemu Martinson opisuje vlastito djetinjstvo i mladost u švedskoj provinciji s razmeđa 19. i 20. stoljeća. Naslov romana aludira na koprive, simbol siromaštva i borbe za opstanak, koje cvjetaju na zapuštenim mjestima, ali i upućuje na otpornost i izdržljivost u teškim uvjetima. U dobi od šesnaest godina Martinson je pobjegao od kuće i prijavio se kao mornar na brod u Göteborgu, kojim je plovio do Francuske, Irske i Škotske. Nakon povratka u Stockholm proveo je osamnaest mjeseci kao skitnica, stigavši do Umeaa na sjeveroistoku Švedske i Tromsoa na sjeveru Norveške. Neko je vrijeme boravio u Antwerpenu u Belgiji prije nego što se prijavio na brod koji je plovio za Sjedinjene Američke Države, gdje se nadao da će sresti svoju majku, a zatim na grčki brod koji je plovio za Južnu Ameriku. Zbog problema s plućima, Martinson se iskrcao u Švedskoj na svoj 23. rođendan, u svibnju 1927., gdje je, kao pjesnik, započeo svoju književnu karijeru. Godine 1974. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, zajedno s Eyvindom Johnsonom, što se dogodilo samo jedanput u povijesti ove nagrade. Odluka Švedske akademije naišla je na oštre kritike u švedskom tisku jer su obojica nagrađenih pisaca bili članovi Akademije. Iako je bilo i pozitivnih reakcija na odluku o nagradi, osjetljivi Martinson teško se nosio s kritikama. Izvršio je samoubojstvo 1978. u Sveučilišnoj bolnici Karolinska u Stockholmu. Umro je nakon što je škarama prerezao trbuh na način koji je opisan kao “harakiri”.

Najvažnije djelo Harryja Martinsona, uz roman “Kad su cvjetale koprive”, koji je preveden na tridesetak jezika, bila je epska znanstvenofantastična poema “Aniara”, podnaslovljena kao “Ogled o čovjeku u vremenu i prostoru”, koju je Martinson napisao između 1953. i 1956. godine, u vrijeme kada je u zapadnom svijetu zavladala paranoja, nakon što je Sovjetski Savez razvio vlastito nuklearno naoružanje, što je Martinson iskoristio kao glavni pokretač radnje. Prema Martinsonovoj izjavi, prvi ciklus, u kojem je retroaktivno postavio osnovne koordinate poeme, nastao je kao u groznici, nakon uznemirujućeg sna, inspiriran Hladnim ratom i sovjetskim gušenjem Mađarske revolucije 1956. godine. Knjigu je u prijevodu Miše Grundlera objavio zagrebački Hangar 7, nakladnik specijaliziran za znanstvenu fantastiku. Postoje brojne adaptacije poeme, uključujući operu iz 1959. i švedski dugometražni igrani film iz 2018., premijerno prikazan na filmskom festivalu u Torontu.

Nakon trideset i dva nuklearna rata, Zemlja je kontaminirana i nepogodna za život. Preživjeli stanovnici Dorisdola, što je Martinsonova metafora za izgubljeni planet Zemlju, tisućama svemirskih brodova, takozvanih goldondera, predviđenih za dugotrajni boravak tisuća ljudi, koloniziraju Mars,

sada nakon što Zemlja se u trenu

radijacijom zatrovana nađe,

osuđena na mir i karantenu.

Aniara je duga 16 tisuća stopa (4.800 metara), široka kilometar, “dok ljudstvo mu osam tisuća broji”. Brod, čiji naziv vjerojatno potječe od grčkog aniaros, “u nevolji”, izbačen je iz Sunčeva sustava u beskrajni svemir nakon bliskog susreta s asteroidom Honda, što je drugo ime za glavni japanski otok na kojem se nalazi Hirošima:

Krutoj jezi svemira prepušteni

odašiljemo pozivni znak Aniara

prozirnim beskrajem, ali uzalud.

Dugo nakon nesreće, bivši kolonisti, iako se nalaze u tami svemira, pokušavaju održati privid života na Zemlji:

Zemaljske još navade držimo,

običaje Dorisdola slijedimo.

Vrijeme na noć i dan dijelimo,

zoru, sumrak, suton hinimo.

Glavni, provodni motiv poeme jest Mima, čudesna elektronička konzola oko koje je nastao religijski kult. (Osim Mime, na brodu je nastalo još nekoliko vjerskih kultova “koji se natječu u beskrajnim pustinjama vječnosti”.) Mima je svojevrsni opijum za putnike izgubljenog svemirskog broda, ona prikuplja signale iz svemira, prikazuje kolonistima utješne prizore, dajući im lažnu nadu života drugdje u svemiru. Mima također prikazuje i istinite prizore razorene i uništene Zemlje:

Na trenutak Mima olakšanje pruža,

uspomene na žale Doris razgoni.

Jer često svijet što Mima prikazuje

zasjeni svijet napušten, zaboravljen.

Da nije tako, privlačila nas ne bi,

ko božanstvo ne bi bila štovana

i žene ne bi u ushitu milovale

smjerno dršćuć podij božice te.

(..)

Sumnja je ko kiselina što nagriza

više snova no što usnut možemo

pa još jedino s pomoću Mime

snova draž iz pepela dižemo.

Glavni pripovjedač poeme čovjek je bez imena, operater koji opslužuje Mimu, kojega svi zovu mimaritelj. On je zapravo neka vrsta Mimina vrhovnog svećenika. Depresija i beznađe na brodu doživi vrhunac nakon što se Mima pokvari:

S Miminih ekrana tad munja sine,

odjekne tutanj dvoranom njenom svom

ko u Dorisdolu kad je puco grom.

Jeza velika svjetinu spopade

i mnogi tad stradaju u stampedu

jer Aniara bez Mime ostade.

Društveno je uređenje na brodu totalitarističko. Brodom vlada autokrata Chefone, koji ima svoj zimski vrt u kojem se održava vječno proljeće. Vrt, koji drugi putnici zovu “leteći đardin”, održavaju “najbolji ljudi” koji “paze na sve što raste”:

Ondje se čovjek od sve tehnike može maknuti

i živoga zelenila svježinu udahnuti.

“Aniara” završava tijekom dvadeset i četvrte godine svemirske odiseje. Brod je trajno oštećen i kreće se nošen inercijom. Nakon smrti glavnog inženjera, putnici postaju svjesni da plove u sasvim izvjesnu smrt, zbog čega na brodu zavlada još teže beznađe:

Početkom dvadeset četvrte godine

slomi se misao, sva mašta pogine.

Od zagonetki vječnih svatko zdvaja,

tre nas galaktički prostor bez kraja.

Poznati američki pisac znanstvene fantastike Theodore Sturgeon u recenziji američkog izdanja “Aniare” iz 1964. napisao je da je najveće Martinsonovo postignuće “neizreciva, neizmjerna tuga” koju je opisao. Ovo je, možda, ponajbolji opis “Aniare”:

Sve tiša i mrtvija bi Aniara,

nekoć goldonder ponosit, sad sarkofag

što bez snage vlastite svemirom luta

duž te loksodrome

s početka zla puta.

(Loksodrom je prostorna spirala na sferi, krivulja na zemaljskoj kugli koja siječe sve meridijane pod jednakim kutom, od jednoga pola do drugoga.)

Martinsonova poema je, u najkraćem, još jedna priča o armagedonu, smještena u svemirski brod koji besciljno luta dubokim i tamnim svemirom, neka vrsta Ivanova “Otkrivenja” iz kojeg je kirurški precizno odstranjena nada u vječni život. Novije recenzije ukazuju na arhaičnost Martinsonova djela, ali navode da se dobro drži u svojoj svojoj osnovnoj ideji, u prikazu beznadnog svijeta koji se primiče svom kraju. Književni kritičar Michael Orthofer u svom tekstu iz 2018. piše kako je poema “proizvod svog vremena, ali čak i ako se aspekti više ne čine aktualnima, ona se dobro drži u svojoj sumornoj viziji”. Martinson je, vjerujem, u “Anieru” upisao i djelić vlastite biografije, iz vremena “cvjetanja kopriva”, dok je kao siromašni mornar plovio otvorenim morima, zbog čega se s lakoćom čita u realističkom ključu, kao neka vrsta nadgradnje slavnih “Kopriva”.