Mir je samo pauza između dva rata i uvijek je, baš uvijek, poput varljivog ljeta u kojem buduće žrtve povijesti uživaju sve dok ih budućnost u kojoj se, čvrsto vjeruju, ništa loše ne može dogoditi ne pregazi gusjenicama tenkova.

Tako je, eto, u toj pauzi za koju je mislio da je vječna, židovski trgovac Franc Schwarz vidio samo prigode koje treba iskoristiti. Budalast kao što može biti budalast svaki pošten čovjek, Franz je imao jednostavan plan: radit će vrijedno, širiti posao onoliko koliko ga može obavljati, pa će on, njegova supruga Ruža i sin Eugen živjeti kao da su emigrirali iz Disneyjeva studija: mirno, bez oskudice i smrti koja dolazi uz zvuke koračnica, već po redu, od najstarijih ka onima kojima trebaju desetljeća da to postanu.

Što je, uostalom, moglo poći po zlu? Veliki rat je bio prošlost i nitko ga nije zvao Prvim svjetskim, o Drugom nitko razuman nije razmišljao u Prekomurju, tome malom komadiću svijeta u kojem, kao i drugdje, uskoro Židovima neće biti mjesta.

"Kad se mijenja vlast, uvijek se iz sjene izvuku nepoznati likovi, sivi i bezimeni, kojima život u drugačijim okolnostima nikad ne bi ponudio priliku, a sad, kad su pravila, red i više od svega savjest, bili na testu, kad je sve što je bilo uobičajeno nestajalo u ruševinama, a sve što je dolazilo uspostavljalo se nasiljem, strahom, uništavanjem, sad su dakle ti bezbojni tipovi preodjeveni u odijela i kapute koje su dobili preko noći, u potpunosti ugađali svima, bili su bez unutrašnje mjere, bez imena, ništa nisu poštivali, ni ljude ni stvari, ništa im nije bilo sveto, svoju vječnu pothranjenost, nedostatak vrijednosti i marginaliziranost zamijenili su lakomislenošću, žudnjom za vlašću i bezobzirnošću, prvi put su okusili slobodu, obećanje vječnosti, dodirnula ih je besmrtnost koju su vidjeli u novcu, zlatu, boli i smrti", piše slovenski književnik, pjesnik, prevoditelj i fotograf Dušan Šarotar u romanu "Zvjezdana karta", kojega je prevela Anita Peti-Stančić, a objavila Fraktura.

Da je Šarotar, uz ostalo, pjesnik i fotograf, vidljivo je i u ovom romanu, ali ne samo na onim stranicama na kojima su fotografije koje je snimio. Brižljivo brušene rečenice bi uz nekoliko entera mogle postati strofe, dok su opisi precizni poput crno-bijele fotografije nastale prije nego što su aparati, objektivi i filmovi zamijenjeni telefonima.

"...Nitko više nije mogao prizvati u svijest stvarno lice svojih bližnjih, ostale su samo fotografije, namješteni prizori i umjetni likovi koji su s vremenom zamijenili sve osjećaje. Fotografije su bile prokletstvo, bez njih su mnogi potonuli u zaborav, a tko se dao fotografirati, preživio je u iluziji vječnosti", piše, dakle, ovaj produktivni i prevođeni autor u knjizi podijeljenoj u tri dijela - "Ništa neće biti zaboravljeno", "Veće i trajnije od ovog svijeta", "Kao da se upravo vratio iz dubokog svemira" - u kojoj se, nakon romana "Biljar u Dobrayu", nastavlja baviti sudbinom predaka: Židova u Murskoj Soboti i Prekomurju te njihovim stradanjem u Holokaustu.