"Sunčanik", novi roman Damira Karakaša, pojavio se u ono doba godine kad je sunca najmanje; čak i ono malo dana što ga navodno imamo prije nove noći gubi se u magli i teško bi sunčani sat mogao biti ikakav pouzdan orijentir. Ne znam je li taj konstantni sfumato razlog zašto na omotu naslovnice knjige, toliko nježnom da ga se bojiš čvršće uhvatiti u ruku, ne uspijevam isprva pročitati naslov i ime pisca. Zato ga oprezno skinem i dođem do korica, jednostavnih i minimalističkih, kao da je netko nešto žutim markerom ručno ispisao na bijelom kartonu, nehajno i namjerno nesavršeno. Čitajući roman često sam se vraćala na taj prvi vizualni dojam, otkrivanje onoga što piše i zašto je razliveno, da bih na koncu shvatila koncept, a svakako se o njemu radi. Slova na omotu, naime, jasna su i čitljiva kad je prostorija osvijetljena suncem ili jačom rasvjetom. Sunce i sunčani sat, kao važni motivi romana, kao orijentir prema kojem se odvija putovanje/hodanje djeda i unuka koji su krenuli u potragu za vragom, upravo na takav, razliven način osvjetljuje i zamračuje prostorne, vremenske i sve druge koordinate ovoga romana.
Roman u prepoznatljivom Karakaševu minimalističkom formatu - kakav često zbunjuje one koji bi preciznim alatima, do u milimetar, mjerili što je roman, a što nije (ne u njegovom slučaju, ali ponekad i gdje prestaje fikcija i počinje dokumentarizam) pa im se povremeno učini da Karakaševim knjigama nedostaje točno određen broj stranica da budu romani – sklona sam prepoznati kao najvažniji nakon "Sjećanja šume", s kojim zapravo i dijeli neke motivske i atmosferske, pa i strukturalne obrise. Iako je "Sjećanje šume" roman o djetinjstvu, Bildungsroman iz ruralne sredine neimenovanog ličkog sela i šume oko njega, mjesta surovosti, emotivne škrtosti, u kakvoj dječak teško može izaći iz svoga skučenog, grubog života i opsjednutosti bolešću srca i prepustiti se svojim željama i snovima. "Sunčanik" je rubno, s dječakom kao jednim od likova, također i roman o odrastanju ili barem spoznajama koje ono donosi.
Šuma je u "Sjećanju šume" jedan od pripovjedača, sa svojim tajnama i opasnostima, mitska u istovremenom spoju prijetnje i zaštite, simbol mnogo više nego sam prostor, u novom romanu njezina je funkcija slična. U šumu u "Sunčaniku" ulaze djed i unuk, neimenovani i nekako bezvremenski, s razlogom da, kako je rečeno, pronađu vraga. Kratki intro, pisan u 1. licu jednine iz perspektive dječaka, kako će se ponoviti i na kraju romana, uspostavlja njihov odnos i temeljnu karakterizaciju - dječak bi na putovanje ponio omiljenu knjigu s antičkim junacima, djed natmureno odbija prijedlog jer bi se ona mogla izgubiti.
Taj odnos mašte i zaigranosti kod jednoga i pragmatičnosti, životne ogrubjelosti i iskustva kod drugoga i nadalje će, između ostaloga, obilježavati njihov odnos. Malo toga o tom njihovom putovanju znamo; dječak i djed djeluju kao najusamljeniji ljudi na svijetu koji su krenuli na put kako bi dokučili neku istinu, nešto spoznali, možda kako bi djed pokazao unuku staze kojima će poslije morati sam. Dječakov je otac i starčev sin u zatvoru i to ih obojicu, na različite načine, muči.
Dječakova je majka umrla, a dječak je očito nakon nekog vremena ponovo s djedom, dok je prije toga boravio u domu. Tipično Karakaševo pripovijedanja, jezgrovito i poetizirano, bez ikakvih višaka, ovdje je još čvršće i stegnutije postavljeno i, rekla bih, funkcionalno do krajnjih granica, doslovno bez ijednog viška. Briljantan je on u tom minimalizmu koji funkcionira dvostruko; na mikrorazini rečenice i makrorazini romana u cjelini. Dječak je iznimno radoznao i odmah će, u trenutku polaska, upitati djeda kako izgleda vrag i dobiti znakovit odgovor: "Ko i čovik". Tu neće stati pa će sljedeće njegovo pitanje biti kako vrag ulazi u čovjeka, a odgovor jednako koncizan: "Ko i smrt!".
Dječaka zanima i čime se vrag hrani i dobiva odgovor - "Crnim mislima". U tome kontekstu, putovanje djeda i unuka, samih kroz šumu, nije samo potraga za vragom već i suprotno – bijeg od ljudi među kojima je vraga teško prepoznati, u prirodu koja nudi utočište ukoliko pravilno čitaš njezine znakove.
Djed i unuk, njihovo kretanje i njihovi dijalozi koji funkcioniraju poput pitanja što ih učenik postavlja mudrom starom učitelju, dvije su figure koje se probijaju šumom prema nekom neodređenom cilju jer se, shvaćamo, ne kreću samo zbog toga cilja, već zbog kretanja samog koje će završiti nekim, možda posve neočekivanim, novim ciljem. Odnos u kojem je djed mudar i odrješit, ispočetka grub, ali i zaštitnički, a dječak mladalački radoznao i nestašan, nije statičan; taj se odnos mijenja, i njihove se uloge ponekad mijenjaju, dječak na tom putovanju odrasta (djed će pomisliti - naglo stari), a djed shvaća kako "kad si star, možeš se samo sićat." To i čini, naglas ili u sebi. U tome je odnosu upisan i odnos djeda prema sinu, čija se slika uobličava u sličnosti ili razlici sina i unuka, no to nije jedini transgeneracijski moment u ovom romanu.
Šuma je ovdje prostor od kojeg se traže neki odgovori, istodobno i mjesto skrivanja ljudi od neprijatelja, mjesto jama i masovnih i pojedinačnih grobnica, ljudskih kostiju po kojima se korača, drveća u kojem se sakrivao djed nakon rata, ali i prostor mogućnosti susreta. Za dječaka, šuma je tajanstvena "poput kuće s bezbroj vrata" i neka će se od njih otvoriti; vrata ljekovitih trava, biljaka i životinja, vode, svega onoga što se iz nje može uzeti i ponijeti dalje, svega što pripada prirodi samoj. Ono pak što pripada čovjeku, a čega se djed sjeća, ratovi su i traume, praznovjerja i kolektivni narativi prošlosti, kakve, na primjer, čuva Baba Vuna. Potraga za vragom, putevima i stranputicama šume, u dijalozima i gestama unuka i djeda, ne završava njegovim pronalaženjem jer najteže je, čak nemoguće, pronaći ono što je stalno tu, a to je zlo koje je povijesna i ljudska kategorija. Njega djed i unuk traže i njega se ujedno klone, spoznaju njegove, unatoč sunčaniku, zamagljene tragove.
Dječak se šume ponekad boji, čini mu se sa svih strana zatvorenim prostorom, nekakvom odvojenom stvarnošću zbog koje mu livada na koju izbiju nalikuje rubu te stvarnosti, što je i odlika romana u cjelini, koji je čitavo vrijeme također negdje na rubu realnosti. Djed i unuk nisu stalno sami i posvećeni jedan drugome; susrest će čovjeka koji od nekoga bježi, pokopati ga kad bude mrtvac, naići na priredbu (!), neku vrstu vašara s borbom medvjeda i bika, što je jedna od epizoda koje izaziva začudnost, ali i predstavlja raster na kojem se osvjetljavaju motivi romana. Posjet djedovu prijatelju Lojpuru, čovjeku koji je u ratu bio na drugoj strani, ali su ostali prijatelji, jedna je od bitnijih epizoda, važna za uočavanje njegove slojevitosti i šume kao mjesta gdje sunce povremeno osvijetli ono što je inače u mraku. "Svi su vojnici u ratu naši, jedino su im oznake na kapama drugačije", zaključit će djed nakon što mu prijatelj spasi bolna leđa puhovom masti i time do kraja poentirati odnos dobra i zla.
Mudar je taj Karakašev postupak kojim zamagljuje kronologiju, vrijeme i prostor, čineći ih univerzalnim
Fabula "Sunčanika" nema uzročno-posljedični slijed, nekronološki pristup primjetan je u montaži kojom su djed i unuk, primjerice, boravili kod Lojpura i prije no što u tekstu zaista do njega dođu. Mudar je taj Karakašev postupak kojim zamagljuje kronologiju, vrijeme i prostor, čineći ih univerzalnim, bez obzira na mrvice prostorno-vremenskih uzemljenja, čemu pridonose i antički likovi kojima se oduševljava unuk i koristi ih kao reference; djedu će se tako obratiti kao Odiseju, a nakon što su zajednički otelili Lojpurovu kravu, u sjajnoj epizodi zajedništva koja prethodi dolasku novog života, to novorođeno tele želi nazvati Bakho.
Roman je zapravo prepun tih malih detalja i rituala, uspostavljanja zajedništva djeda i unuka, njih dvojice i Lojpura, potraga za vragom na koju su pošli, čini se, rezultira i pronalaženjem nekih posve suprotnih gesti i topline. Orijentirajući se prema sunčaniku, oni prihvaćaju prirodu kao vodiča, čak i kad je prema njima okrutna, čak i kad su oni okrutni prema njoj. Ali priroda ima svoja jasna pravila; sunce će zaći, sunce će izaći, oluja će sve vratiti na početak, izvan nje stvari su zamagljenije. Šuma je u romanu personificirana i kako roman ide dalje, čini se da ona prati njih, a ne oni njezine staze, dok tragaju i za iskušenjima koja su vidljivija kad su obasjana suncem; djed to zna pa se po njemu ravna. Sunce je tako ponekad svjetlost od koje zasuzi oko, ponekad je kao balon ili zločesto plazi jezik i pokazuje svu svoju okrutnost, sve je varljiva igra svjetla i sjene u kojoj se povremeno pojavljuju četvorica muškaraca u crnim odijelima koji nose lijes, smrt je tu negdje, vrag, sjetimo se, izgleda "ko i čovik".
"Sunčanik" je izbrušen minimalistički roman koji unutar svojih slojeva, metafora i simbola funkcionira kao priča o strahu i zlu, odnosu čovjeka s prirodom, ali i odrastanju i unutarnjem proživljavanju radoznalog dječaka kojeg djedova iskustvena mudrost ne smiruje uvijek, ali svakako mijenja. Unatoč tom minimalizmu, čistoći izraza, kao i odnosu dječaka i djeda koji je često baziran na gesti, a ne velikim riječima, "Sunčanik" je vrlo emotivan roman, sav u dualitetima. Dobro i zlo, dan i mrak, okrutnost i idiličnost, priroda i čovjek, čovjek i vrag, nemaju čvrsto zacrtane granice, poput slova na tankom omotu knjige. Djed i unuk suočavaju se sami sa sobom i jedan s drugime, spoznajući svoje granice. Atmosfera nelagode i napetosti koja u dječaku potiče strah, a u djedu mehanizam sjećanja, splet nevinosti i iskustva pretapa u spoznaju. Ona je kod dječaka još uvijek sadržana u pitanju – može li drveće sanjati?, a kod djeda u shvaćanju kako snove svojih predaka nasljeđujemo, kao livade i kuće. Kad krenemo u potragu za vragom, zato je dobro stati kod nekog Lojpura.
Karakaševo je pripovijedanje izrazito poetizirano, svako poglavlje, svaka rečenica, koncizna je i precizna, a opet višeslojna i otvorena, kao što je otvoren i sam završetak romana. U tome je sličnost sa "Sjećanjem šume", šuma je i tu premrežena strahovima, traumama, nasljeđem, sjećanjem. No na putovanju koje je uvijek neka vrsta potrage, ključno je postavljati pitanja i znati čuti odgovore.
